Lokacija: Središnja knjižnica / virtualno događanje
ODRASLI

Pomoć psihologa petkom - Doris Veronika, mag.psych. (11. 9. 2020.)

Projekt

Trebamo li poučavati učenike o smrti i drugim gubicima?

 

Tugovanje djece i mladih u školskom kontekstu     

Nakon što djeca i mladi dožive gubitak, od njih se očekuje povratak u školu i njezino redovito pohađanje pa je važno razmotriti koje su specifičnosti tugovanja unutar školskog konteksta. Učitelji i stručni suradnici u jedinstvenoj su poziciji koja je prigodna za pružanje podrške tugujućoj djeci i mladima. Oni predstavljaju važne odrasle osobe u životima svojih učenika. Posjedujući takvu ulogu, mogu biti iznimno korisni kao podrška tijekom procesa tugovanja učenika i to iz dva razloga: prvi je što mnogo vremena provode zajedno, a drugi je to što su druge važne odrasle osobe iz okoline tugujućeg često i same pogođene istim gubitkom, što im otežava pružanje podrške. Škola bi mogla pomoći učenicima koji su suočeni sa smrću na razne načine: pružanjem činjenica vezanih uz smrt, poučavanjem o emocionalnim vidovima smrti, razvijanjem socijalnih vještina koje bi im pomogle u primanju podrške, ali i izravnom pomoći i podrškom. Usprkos tome, školski djelatnici najčešće nisu educirani o tome kako se ponašati u situacijama gubitaka.

Tugujuća djeca i mladi mogu u školi pokazivati određena ponašanja koja su karakteristična za proces tugovanja u kojem se nalaze: plakanje, povlačenje, teškoće u koncentraciji, agresivnost, preokupiranost gubitkom, probleme sa spavanjem i apetitom, razne tjelesne simptome i drugo. Prosvjetni djelatnici često su zatečeni kada se suoče s takvim ponašanjima zato što nisu educirani kako ispravno reagirati. U takvim situacijama ne preostaje im drugo već postupiti na osnovu vlastite intuicije i onoga što su čuli o gubicima i tugovanju tijekom vlastitog života. Ovdje postoje dva problema: prvi je to što ljudi izuzetno rijetko razgovaraju o gubicima, što im otežava stjecanje korisnih informacija, a drugi to što ljudi koji postupaju intuitivno u situacijama pružanja podrške često postupaju pogrešno, iako imaju najbolju namjeru pomoći tugujućoj osobi. Vidjeti drugu osobu kako tuguje neugodno je iskustvo koje ljude često potakne na pokušaj mijenjanja situacije tješenjem i uveseljavanjem. Iako je to potpuno prirodna ljudska reakcija, ona nije najpovoljnija u procesu pružanja podrške te čak može imati i negativne učinke. Najkorisnijom potporom smatra se biti uz tugujuću osobu u njezinoj tuzi i ostalim neugodnim osjećajima bez pokušaja „popravljanja“ tih osjećaja i uveseljavanja osobe, već priznavajući težinu doživljenog iskustva čime se ujedno iskazuje poštovanje prema osobi i njezinom doživljaju gubitka. Kad je riječ o djeci i mladima, važno je znati i kako način mišljenja i osjećanja u određenoj razvojnoj fazi utječe na reakcije na gubitak i proces tugovanja.

Provedena istraživanja na temu tugovanja u školskom kontekstu većinom svjedoče o tome da se mnogo učitelja ne osjeća ugodno ni adekvatno pripremljeno za pružanje podrške tugujućim učenicima. Oni educiraniji se, pak, osjećaju ugodnije u situacijama povezanima sa smrću te se sukladno tome češće aktivno bave pitanjima o smrti koja postavljaju njihovi učenici. Percepcija vlastite sposobnosti za pružanje podrške tugujućoj djeci povezana je s nuđenjem podrške. Istraživanja koja su se bavila pitanjem kvalitete podrške u školama pokazuju različite rezultate koji su vjerojatno posljedica velike neujednačenosti među školama, ali i unutar same škole ovisno o kompetentnosti pojedinih djelatnika.

Istraživanje, u kojem su se ispitivala mišljenja roditelja i učitelja pokazalo je da su roditelji u odnosu na učitelje svjesniji toga da djeca zbog doživljaja gubitka pate jednako duboko i dugo kao i odrasli. Ovaj nalaz ide u prilog zaključku o većem znanju roditelja o procesu tugovanja kod djece u usporedbi s učiteljima. Istraživanje provedeno na uzorku mladih koji su doživjeli gubitak uzrokovan samoubojstvom pokazalo je da se tugujući često osjećaju pod povećanim pritiskom i neshvaćeno od strane učitelja i ostalih učenika te da im nedostaje podrška škole koja im je potrebna u tom razdoblju. Učitelji su nesigurni u to gdje završava njihov posao, a gdje počinje posao socijalnog radnika ili psihologa. Osim toga, imaju poteškoće u postizanju ravnoteže zadovoljavanja potreba pojedinih učenika i cijeloga razreda, a izražavaju i nedostatak samopouzdanja u vlastitu kompetentnost za suočavanje s učenicima koji su doživjeli traumatski događaj. Na osnovu navedenih nalaza možemo zaključiti da postoje varijacije u različitim školama i između različitih učitelja u tome kako se nose s tugovanjem učenika. Ipak, većini je zajednički osjećaj vlastite nedovoljne pripremljenosti i educiranosti, što se zasigurno odražava na reakcije prema tugujućim učenicima.

 

Poučavanje učenika o smrti i drugim gubicima    

Različite škole diljem svijeta različito pristupaju problematici komunikacije o smrti i drugim gubicima sa svojim učenicima. Neke imaju razvijene procedure postupanja kad se učenik/ica suoči s gubitkom, dok neke svoje postupke određuju „u hodu“ kad se gubitak već dogodi. Nadalje, neke škole ne posvećuju dodatnu pažnju učenicima u situacijama gubitka, dok neke čak imaju razvijene školske programe koji uključuju poučavanje o gubicima, neovisno o tome jesu li učenici doživjeli gubitak ili ne. Ove posljednje veoma su rijetke, što znači da su programi poučavanja o smrti i drugim gubicima dostupni samo malom postotku učenika. Usprkos tome, pretražujući stručnu literaturu možemo naići na brojne stručnjake koji ističu važnost i korisnost takvog poučavanja. Tako, Fiona Hulbert tvrdi da iako ništa ne može potpuno pripremiti na gubitak, poučavanje o smrti može pomoći djeci da svoje gubitke smjeste u realističniju perspektivu i prema tome ih uspješnije integriraju u vlastite živote.  Rosemary Wells tvrdi da je najvažniji posao učitelja ne čekati da se gubitak dogodi, jer faza tugovanja nije najprikladnije vrijeme za objektivno razmatranje smrti, već da treba razgovarati s djecom i mladima o smrti i ostalim gubicima kada god se za to ukaže prilika. Takav način komunikacije najbolje bi skinuo etiketu tabua s pojmova smrti, tugovanja i gubitaka općenito. Među stručnjacima, dakle,  postoji općenito slaganje o tome da poučavanje djece i mladih o smrti i drugim gubicima, kad je razvojno primjereno, pomaže u ublažavanju strahova povezanih sa smrću i umiranjem. Međutim, valja istaknuti i činjenicu da neka istraživanja pokazuju upravo suprotan učinak poučavanja o smrti – povećanje strahova. Ipak, pretražujući literaturu  možemo pronaći mnogo više autora koji zagovaraju korisnost takvog poučavanja te koji dokazuju njegovu djelotvornost. Istraživanje provedeno na djeci vrtićke dobi pokazalo je da edukacijske aktivnosti o smrti značajno doprinose dječjem razumijevanju pojma smrti. Kroz poučavanje moguće je ublažiti neke strahove i pogrešna uvjerenja. Poučavanje o smrti i drugim gubicima tako može pomoći djeci i mladima u nošenju s preplavljujućom prisutnošću nasilne smrti u medijima i njenim mogućim negativnim posljedicama. Nadalje, može pomoći učenicima tako što će ih naučiti kako prikladnije reagirati kad njihovi prijatelji dožive gubitak, što je od iznimne važnosti za tugujuću djecu, a posebice za tugujuće mlade osobe. Djeca i mladi koji nisu doživjeli gubitak često ne mogu razumjeti i empatizirati s onima koji su tako nešto doživjeli. Kao posljedica toga, mnogo tugujuće djece i mladih osjeća se izoliranim, drugačijim i neshvaćenim. Ovdje je važno istaknuti da to posebno nepovoljno djeluje na mlade kojima mišljenja i postupci njihovih vršnjaka postaju izuzetno važni. Još jedna prednost uvođenja poučavanja učenika o smrti i drugim gubicima u školski program je to što bi tada literatura o tugovanju i pravilnom postupanju pri razgovoru s djecom i mladima o gubicima postala dostupnija zaposlenicima škola. S obzirom na to da primarna uloga školskih djelatnika nije podrška pri tugovanju, materijali koji sadržavaju informacije, praktične smjernice i savjete za postupanje s učenicima u situacijama povezanima s gubicima često im nisu dostupni.

Postojeća istraživanja naglašavaju važnost utjecaja uvjerenja roditelja i školskih djelatnika o poučavanju učenika o smrti i drugim gubicima na razvoj i uspješnost takvog poučavanja. Pokazuje se da je veće znanje roditelja o smrti i tugovanju povezano s većom roditeljskom potporom za uvođenje edukacije o smrti. Uključivanje poučavanja o smrti i drugim gubicima u školski kurikulum ovisi o političkoj volji, o stavovima, kompetencijama i vremenu učitelja koji su već sada u situaciji u kojoj uvode mnogobrojne novine u svoj način rada. Iako je trenutna situacija u školstvu zahtjevna i specifična zbog reforme i posljedica pandemije koronavirusa, ona sa sobom nažalost donosi i brojne gubitke što stavlja još veći naglasak na važnost bavljenja ovom temom. Uz navedeno, nalazi  brojnih istraživanja sugeriraju o korisnosti uključivanja ovakvog poučavanja u školske klupe. Sve do sada navedeno navodi na zaključak da bi bilo korisno razmotriti ovu ideju i načine na koje bi se učiteljima moglo osigurati vrijeme i  pružiti stručna i emocionalna podrška u svrhu stjecanja kompetencija i uspješnog nošenja s vlastitom anksioznošću da se mogu osjećati sigurno u nošenju s poučavanjem ovako osjetljive teme.

Doris Veronika, mag.psych.



 

Literatura:

- Arambašić, L. (2008). Gubitak, tugovanje, podrška. Naklada Slap. Jastrebarsko.

- Bailis, L. A. i Kennedy, W. R. (1977). Effects of a death education program upon secondary  school students. The Journal of Educational Research, 71(2), 63-66.

- Cunningham, B. i Hare, J. (1989). Essential elements of a teacher in-service program on child bereavement. Elementary School Guidance & Counseling, 23(3), 175-182.

- Dyregrov, A. (2001). Tugovanje u djece: priručnik za odrasle. Educa, Zagreb.

- Dyregrov, K. (2009). The important role of the school following suicide. New research about the help and support wishes of the young bereaved. Omega–Journal of death and dying, 59(2), 147-161.

- Dyregrov, A., Bie Wikander, A. M., & Vigerust, S. (1999). Sudden death of a classmate and friend: Adolescents' perception of support from their school. School Psychology International, 20(2), 191-208.

- Dyregrov, A., Dyregrov, K. i Idsoe, T. (2013). Teachers’ perceptions of their role facing children in grief. Emotional and behavioural difficulties, 18(2), 125-134.

- Finn, C. A. (2003). Helping students cope with loss: Incorporating art into group counseling. Journal for Specialists in Group Work, 28(2), 155-165.

- Higgins, S. (1999). Death education in the primary school [1]. International Journal of Children's spirituality, 4(1), 77-90.

- Holland, L. R. J. (2000). Grief and school communities: The impact of social context, a comparison between Australia and England. Death Studies, 24(1), 35-50.

- Hulbert, F. (1999). Teaching about loss, change, death and bereavement in the Primary school. The Journal od Progressive Judaism, 13, 79. – 92.

- Jones, C. H., Hodges, M. i Slate, J. R. (1995). Parental support for death education programs in the schools. The School Counselor, 42(5), 370-376.

- Kuterovac, G. (1992). Žalovanje u djece; U: Žužul, M. i Raboteg-Šarić, Z. (ur.): Ratni stres u djece: suzbijanje, posljedice i liječenje, Ministarstvo obrane Rh, Zagreb.

- Le Count, D. (2000). Working with ‘Difficult’children from the inside out: Loss and bereavement and how the creative arts can help. Pastoral Care in Education, 18(2), 17-27.

- Lee, J. O., Lee, J. i Moon, S. S. (2009). Exploring children's understanding of death concepts. Asia Pacific Journal of Education, 29(2), 251-264.

- McGovern M. i Barry, M. M. (2000). Death education: Knowledge, attitudes, and perspectives of Irish parents and teachers. Death studies, 24(4), 325-333.

- Potts, S. (2013). Least said, soonest mended?: Responses of primary school teachers to the perceived support needs of bereaved children. Journal of Early Childhood Research, 11(2), 95-107.

- Reid, J. K. i Dixon, W. A. (1999). Teacher attitudes on coping with grief in the public school classroom. Psychology in the Schools, 36(3), 219-229.

- Wass, H. (2004). A perspective on the current state of death education. Death studies, 28(4), 289-308.

- Wolfelt, A. D. (2001). Healing a child's grieving heart: 100 practical ideas for families, friends and caregivers. Fort Collins, CO: Companion Press.

- Worden,  (2005). Savjetovanje i terapija u tugovanju: priručnik za stručnjake iz područja zaštite mentalnog zdravlja. Naklada Slap. Jastrebarsko.