Lokacija: Središnja knjižnica / virtualno događanje
ODRASLI

Pomoć psihologa petkom - Je li normalno da je jedno dijete draže od drugog? (16.9.2020.)

Projekt

Je li normalno da je jedno dijete draže od drugog? Favoriziranje je tabu tema, psihologinja Pešorda tumači zašto: Vučemo bolne posljedice

Piše: Jelena Vrcelj

                        

 

Kad se suočavamo s teškim izborima u životu, kad moramo birati između dvije opcije od kojih nam obje djeluju podjednako važne, nemali broj puta posegnemo za uzrečicom iz naroda - Kao da pitaš
majku koje dijete više voli! A dok kukamo izrekom čija nam se muka tako podrazumijeva, ni ne razmišljamo o istinitosti iste. Je li baš uvijek tako, je li u kamenu zapisano, potpuno jasno i nedvojbeno da majka svu svoju djecu mora voljeti jednako?

Majčina ljubav je neizmjerna. Tu nema dileme. Dok je favoriziranje, s druge strane, u društvu tabu tema. Dapače, u narodnoj je svijesti postalo nepojmljivo. Je li moguće djecu voljeti različito, prema
tome neke od njih više, druge manje? Razgovarali smo o toj temi s magistrom psihologije i psihoterapeutkinjom Dubravkom Pešordom iz centra Madrugada. - Budući da je to tema o kojoj se ne govori otvoreno, mnogi roditelji taj osjećaj preferiranja iz srama potisnu ili, još gore, uopće nisu svjesni da bi se mogao pojaviti niti smatraju favoriziranje mogućim! Stoga, u svojoj praksi gotovo uopće ne viđam roditelje koje muči osjećaj da im je jedno dijete draže, ali viđam velik broj odraslih koji cijeli život vuku bolne posljedice osjećaja da su manje vrijedni i voljeni od braće i sestara. Iz tog razloga smatram da je o ovoj temi vrlo važno govoriti, kaže nam na početku naša sugovornica.

 

OSJEĆAJ JE PRIRODAN

U ovom otvorenom diskursu, važno je za početak osvijestiti kod roditelja kako je osjećaj posebne naklonosti prema jednome djetetu - potpuno normalan.

- Djeca su osobe sa svojim karakterima i interesima te nam je, kao i s drugim ljudima, s nekima nam je lakše i ugodnije – jednostavno, bolje "kliknemo". Ponekad su nam draža djeca koja su karakterom ili čak izgledom sličnija nama ili nekom nama dragom članu obitelji, u drugim situacijama će nam biti draža ona mirnija i poslušnija djeca... Taj dio, naš unutarnji osjećaj, je normalan i, usudila bih se reći, neizbježan, smatra psihologinja.

Favoriziranje pak označava konzistentno drugačije ponašanje prema jednom djetetu. Daje mu se više pažnje, privilegija, darova, zajednički provedenog vremena, pohvala i slično. Paradoksalno, to ne znači nužno da to dijete više volimo.

- To je onaj dio koji nije u redu i izaziva negativne posljedice u kasnijem životu djeteta... Prema nedavnim istraživanjima, svega 15% odraslih kaže da u njihovoj obitelji nije bilo favoriziranja, tvrdi Pešorda.

Favoriziranje može ovisiti o brojnim faktorima. Jedan od najčešće spominjanih je redoslijed rođenja djece. Činjenica je da su i najstarija i najmlađa djeca u nekom trenutku bili jedino dijete koje živi u obitelji te samim time dobili nepodijeljenu roditeljsku pažnju i povezivanje u nekom vremenskom periodu. Srednja djeca često nemaju to iskustvo.

 

PATRIJARHALNO DRUŠTVO

- Također, u patrijarhalnim društvima se često favoriziraju muška djeca nad ženskom. No to može ovisiti i o željenosti ili planiranosti djeteta, kao i o biološkoj povezanosti s njim – često ćemo favorizirati svoju biološku djecu nad djecom iz partnerovog prethodnog braka, kaže nam sugovornica.

Pitamo je kakve posljedice to može ostaviti na djecu.

- Djeca koja se osjećaju zanemarenima mogu iskusiti čitav raspon neugodnih emocija – tugu, bespomoćnost, ljutnju na percipiranu nepravdu, odbojnost prema bratu ili sestri, ljubomoru, ogorčenost. Iz tih emocija često reagiraju burno i agresivno, što dalje narušava njihov odnos s roditeljima. Također, ta djeca mogu steći i razna negativna uvjerenja – npr. da je ljubav nešto što se mora zaslužiti, da njihovi uspjesi ništa ne vrijede, da su manje vrijedni ili da nisu dobri takvi kakvi jesu..., kaže nam.

Uvjerenja su to koja nosimo sa sobom dugo nakon odlaska iz roditeljskog doma te utječu na sve druge odnose koje u životu formiramo – prijateljske, partnerske i poslovne. No, ne smijemo zaboraviti da i favorizirana djeca nose posljedice koje su podjednako negativne.

 

NAJBOLJE ZA OBITELJ

- Favorizirana djeca, kao prvo, osjete odbojnost koju prema njima osjećaju braća i sestre te umjesto da im ti odnosi budu jedni od najbližih u životu, postanu daleki. Također, kad osjete da roditelji žmire na njihovo ponašanje, mogu to shvatiti kao dozvolu da rade što žele, što je posebno vidljivo u adolescenciji. Takva djeca se mogu osjetiti i vrjednijima od drugih, što utječe i na način na koji će se odnositi prema prijateljima i budućim partnerima... 

Možda zvuči kontraintuitivno, ali favorizirana djeca mogu završiti i kao stidljiva i anksiozna – svjesna su da dobivaju pažnju i pohvale koje nisu zaslužili te im suočavanje sa svijetom van obitelji, u kojem vrijede drugačija pravila, zna biti jako stresno. Za svu je djecu u obitelji najbolje i najzdravije kad roditelji ne favoriziraju nikoga, zaključuje Pešorda. Mnogi roditelji to znaju i pri samom stvaranju obitelji čvrsto odluče da će se prema svoj svojoj djeci ponašati apsolutno jednako. No to nije uvijek moguće. Djeca su različita i imaju različite potrebe – ponekad zbog svoje dobi (novorođenče će imati različite potrebe od tinejdžera), ponekad zbog svojih drugih osobina (dijete koje teže uči će imati različite potrebe od onog komu škola lako ide od ruke). U nekim životnim fazama će djeca trebati više od roditelja istog spola – i sve je to u potpunosti normalno.

Što biste, na kraju, savjetovali roditeljima?, pitamo psihologinju.

- Važno je da smo svjesni sebe i svog ponašanja te da smo konzistentni – da se trudimo provesti dovoljno kvalitetnog vremena sa svakim djetetom pojedinačno, da su pravila jasna i da se dosljedno primjenjuju na svako dijete. Slušamo svako dijete i pokušajte razumjeti njihove potrebe. Najvažnije, dosljedno ih hvalite kada to zaslužuju.