Tonči Petrasov Marović “Ča triba govorit”


marovic_PS_m

U povodu digitalizacije knjige Tonča Petrasova Marovića “Ča triba govorit”

Ovaj tekst napisan je u radnoj sobi mojega oca Tonča Petrasova Marovića na Uskrsni ponedjeljak u mjesecu kad će biti 24 godine od njegove smrti 22. travnja 1991. godine. U ovoj sobi sve je isto kao što je i bilo dok je on u njoj pisao. I radni stol, i njegov stroj za pisanje, i slike iznad radnoga stola kako ih je on objesio.

Držim u rukama knjigu „Ča triba govorit“ u izdanju Školske knjige iz Zagreba iz 1975. godine na čijoj je prvoj stranici moj otac napisao posvetu:

Mojoj Mirči

za njezin 8. rođendan

tata Tonči

U Splitu, 27. studenog 1975.

U ovoj knjizi moj otac napisao je pjesme za djecu na splitskoj čakavici na temelju mojih dječjih crteža koji su nastali kad sam bila u dobi od tri do šest godina. Originalni crteži iz knjige sačuvani su u cijelosti u kartonskoj mapi za likovni odgoj u osnovnoj školi za IV. razred iz toga vremena. Tako ih je spremio moj otac, a ja ih čuvam do danas. Crteži su zalijepljeni na veće papire i pripremljeni za tisak u Školskoj knjizi tako da imaju i naznačene centimetre u kojim će veličinama biti tiskani. Ovi originalni crteži bili su izloženi na izložbi u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u listopadu prošle, 2014. godine u povodu 80. godišnjice rođenja mojega oca.

Na naslovnoj stranici je „Sisibaba“, žena-životinja u profilu s velikim grudima, s četiri noge, dugom kosom koja završava repom i s našminkanim okom. Nacrtana je na tvrdom bijelom glatkom papiru crnim tušem i flomasterima u boji koji nisu izblijedjeli niti izgubili intenzitet.

Naslovnu pjesmu „Ča triba govorit“ moj otac izvorno je natipkao strojem za pisanje direktno na moj crtež. Na bijelom A4 papiru gore lijevo je crvena ptica, a desno je tekst: Triba – BIT.

Ispod, a pored crteža ptice je riječ tica. U donjem dijelu crteža je velika jabuka prerezana na pola i obrubljena crvenom obrisnom linijom. Sredina je bijela. Iz jabuke izlazi listić, a iznad njega je riječ oli. U sredini jabuke, desno od dviju koštica je riječ špica. Na dnu papira, ispod jabuke je objašnjenje za riječ špica – sjemenka, koštica. Tako je izvorno pjesma bila u crtežu, a u knjizi je tiskana pored crteža.

Posljednji crtež u knjizi možda je i najbolji, a prati pjesmu „Zaslov“. Potpisan je Mirjana i datiran 12. 2. 72. Prikazuje brodić s ribama na valovitom moru nacrtan tušem i flomasterima u boji. Papir je tvrđi bijeli, formata vizit-karte, na kojima sam često crtala kao dijete. Dimenzije su mu: visina 6,2 cm x širina 10,3 cm. Takvih sačuvanih crteža na papirima za vizit-karte ima nekoliko stotina pažljivo složenih u kutiji. Najbolji su oni iz 1972. godine, kad sam imala pet godina, njih 90 komada, s kojima smo otac i ja igrali na karte: dobiva onaj koji ima bolju sliku. Prikazuju najčešće brodove sa zastavama, ribe, stabla, more, sunca, kuće, crkve, ljude, ptice, puževe, leptire. Sve su napravljene flomasterima u boji, a neke i u kombinaciji s crnim tušem.

Krug se zatvorio 1992. godine kad je tiskana očeva posljednja knjiga „Job u bolnici“ u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade iz Zagreba. Radi se o posljednjim pjesmama mojega oca koje je napisao u Vojnoj bolnici tijekom jeseni i zime 1990. i 1991. godine. Pisao ih je rukom na bolničkom krevetu, a ja bih ih otipkala na stroju za pisanje koji je pripadao liječniku.

Sasvim slučajno sam 1992. godine upoznala likovnu urednicu Lilijanu Domić koja je uređivala Biblioteku Kairos, koja mi je ponudila da crtežima popratim očeve posljednje pjesme. Nastalo je desetak mojih crno-bijelih crteža na temelju očevih pjesama. Tako sam zatvorila krug koji je započeo s knjigom „Ča triba govorit“.

Naravno, crteži nisu dovoljni. Ostaje mi da napravim ciklus od 40 slika na platnu velikog formata koji će se temeljiti na pjesmama mojega oca. I tek tada će krug biti zatvoren.

Digitalizacijom knjige „Ča triba govorit“ započinje njezin novi život u suvremenom mediju. Nadam se da će privući još više poštovatelja iz svih generacija.

Zahvaljujem gospođi Grozdani Ribičić – voditeljici Dječjeg odjela GKMM-a, a navlastito gospođi Ingrid Poljanić – voditeljici programa kulturnih aktivnosti GKMM-a koja je inicirala i realizirala ovaj pothvat: digitaliziranje knjige Tonča Petrasova „Ča triba govorit“ 40 godina nakon njezina prvoga izdanja. Hvala od srca!

Mirjana Marović

U Splitu, 6. travnja 2015.