Autori // Duško Kečkemet

Prema izričitoj želji autora ovaj tekst se prvi put objavljuje na web stranicama Gradske knjižnice Marka Marulića.

O podcijenjenoj prošlosti

Napis istaknutog splitskog novinara S. P. u mjesnom dnevniku o „jaukanju (Splićana) za starim i još starijim Splitom“, u kojemu veli: „Preuređena Riva, sa svim svojim nesavršenostima, snažan je proboj – fizički i simbolički – u modernost grada koji obožava sliniti nad boljom prošlošću umjesto da vidi kako će oblikovati što bolju budućnost“ (S. D. 25. II. 2012., str. 4), potaknuo me da nešto kažem o tom slinjenju nad prošlošću.
Čovjek, grad, pokrajina, nacija i svijet sastoje se od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Izostajanje jednog od ta tri pojma loše se odražava na navedenu sredinu.
Nekadašnje feudalne i istaknute religiozne sredine isticale su prošlost; fašističke i komunističke ideologije obećavale su budućnost; danas sve izraženije merkantilno-kapitalističke struje sve vide u sadašnjosti. A zrelog i cjelovitog društva, ni čovjeka u tom društvu, nema bez prisutnosti i usvajanja sve te tri složenice prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Prošlost je ipak sve manje prisutna i sve više podcijenjena u suvremenom civiliziranom društvu.
Sjeverna Amerika, u kojoj je povijest oskudnija nego u europskim zemljama, tek novijeg datuma nametnula je i ostalom svijetu nazore i načela „uspješne sadašnjosti“. Općenito prevladavajućoj komercijalizaciji u današnjem svijetu nije potrebna prošlost, jer se hrani potrošnjom sadašnjosti. O budućnosti se pak malo misli, jer je sutrašnjica sve manje predvidljiva.


Novo građanstvo

Golemi priljev donedavna ruralnog žiteljstva u gradove koji postaju sve veći , ima i posljedicu da to ruralno stanovništvo gubi svoje seoske tradicije pa i one kulturne, a od novih gradskih društvenih pojava prihvaća tek one koje su mu obrazovanjem prihvatljive, uglavnom politiku, estradne i natjecateljske sportske priredbe. Školska izobrazba druge generacije ovih došljaka uglavnom je malo pridonijela i kulturnoj i tradicionalnoj naobrazbi novog gradskog žiteljstva. Postoje mnogi pokazatelji tog pomanjkanja šire kulture u gradovima sada prevladavajućeg žiteljstva: dovoljno je pogledati njihovu kućnu biblioteku (osim vlastite struke); vidjeti koliko su knjiga godišnje pročitali; da li su prisustvovali nekoj operi ii koncertu klasične glazbe; jesu li posjetili mjesne muzeje i galerije koje strani turisti posjećuju ili koju likovnu izložbu? Prema tome, sudu o problemu masovnog priljeva doseljenog gradskog življa potrebno je jedno, inače obično zanemareno, objašnjenje.
Kada se Split u minulom režimu koji je isticao radnika, a zapostavljao seljaka, u četiri desetljeća neprekidno uvećavao od pedeset na dvije stotine žitelja, onda je prilagođavanje došljaka novoj urbanoj i društvenoj sredini bilo otežano i oskudno. Međutim, moramo imati na umu, pogotovo kada često kategorički kritiziramo te „pridošlice“, te naše „Zagorce“, a manje i „bodule“ da Split, kao ni ostali gradovi, ne bi mogli ni opstojati ni živjeti bez tih često kritiziranih pridošlica.


Stari i novi Splićani

Otvoreno možemo reći da ni nema „starih“ Splićana. Nekada, u srednjem vijeku, naročito u renesansi, istaknute su gradske obitelji, ispravama neuvjerljivo, dokazivale da potječu od davnih antičkih Salonitanaca, ali bi im se u hrvatskom (ne onom potalijančenom ili latiniziranom) imenu krilo narodno prezime na –ić. Čak ni one rijetke gradske obitelji koje danas smatramo tradicionalnim plemićkim, nisu u minulim stoljećima došle u Split kao plemićke, nego najčešće građanske trgovačke, a zatim su, obogaćene daljnjom trgovinom, posjedima, osobito u doba kužnih i „tarnih“ pošasti kada bi se gradsko Vijeće prorijedilo (ne plemićko vijeće, jer u Splitu nije ni bilo pravog plemstva), bile primljene u gradsko Vijeće i tako postigle neki privilegirani položaj u gradu.
Grad Split je za razliku od nekih drugih i sjevernohrvatskih i europskih gradova uvijek bio osobito tolerantan prema raznim i brojnim izbjeglicama koje su se sklanjale, ako ne unutar gradskih zidina, a to uz njih, u sve prostranijim i brojnijim pučkim predgrađima. Nije mi poznat grad, ni u nas, a mislim ni u široj Europi, koji je prihvatio tako brojne izbjeglice, one prognanih Židova i brojnije seljake iz Zagore, Primorja, Bosne i Hercegovine. Nakon turskih ratova u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću broj je žitelja splitskih predgrađa, osobito Velog Varoša i Lučca, brojio dvostruko više žitelja poljoprivrednika nego stanovnika građana unutar gradskih zidina.
Nema, dakle, „starih“ Splićana, već samo starijih i novijih Splićana.
Drugo je važno pitanje prilagođavanja novog doseljenog žiteljstva gradskom životu, prosvjeti i kulturi.


Splitski težaci

Do hrvatskog preporođenog Splita krajem devetnaestog stoljeća ruralni žitelji splitskih predgrađa imali su osnovna prava kao i ostali građani, ali ne i naobrazbu i kulturu, niti izravnog udjela u javnom životu grada. Po tome su ipak, kao koloni, bili povlašteni u odnosu na težake u ostalim našem krajevima pa čak i u Dubrovačkoj Republici, gdje su težaci bili kmetovi, a vlastela zemljoposjednici.
Ipak su pravi građani bili malobrojniji stanovnici unutar gradskih zidina, bastionskog pojasa oko starog dijela grada.
Hrvatski narodni preporod i ponarođena splitska Općina uključuju u gradski život i brojnije težake splitskih predgrađa: Velog Varoša, Dobroga, Manuša i Lučca opismenjavajući i dalje školujući omladinu od koje se neki školuju i na bečkom, praškom i zagrebačkom sveučilištu. Splitski je težak sve više prihvaćao gradsku kulturu zadržavajući i udio svoje tradicionalne pučke: običaje, pjesmu, ples, odjeću. On kroz dvije generacije postaje građaninom Splita, ravnopravan onima unutar gradskih zidina.
Taj uvećani Split brojio je pred Drugi svjetski rat oko četrdeset tisuća stanovnika. Kuće su se gradile i izvan pučkih predgrađa, obuhvaćajući i nove četvrti: Spinut, Poljud, Solinska cesta, Gripe, Pojišan, Firule i Bačvice.


Masovno naseljavanje

A tada je, nakon ratnog zastoja, nastala prava urbanistička eksplozija. Komunistička (kasnije donekle socijalistička) politička vlast provodila je proletarizaciju seljaka dovodeći ih u gradove i pretvarajući ih u radničku klasu. Gradovi su žiteljstvom doslovno bujali. Split se od četrdeset tisuća predratnih stanovnika umnožio na čitavih dvije stotine tisuća. Osim ranijih tvornica cementa osnivane su nove tvornice, ali sve „grubih“ proizvoda, da bi zaposlile široku, uglavnom nepismenu, masu iz Zagore, a manje s otoka: Jugovinil, Jugoplastika, Vinalko (Dalmacijavino), Željezara, Salonit i dr. U sve daljim predjelima Splitskog poluotoka gradile su se goleme stambene zgrade – „spavaonice“ - čak i mnogi visoki „soliteri“, neboderi ili su doseljenici sami, bez stručnih projekata i građevinskih dozvola, podizali čitava naselja malenih obiteljskih kuća. Sve življi razvitak automobilskog prometa potaknuo je živu izgradnju gradskih saobraćajnica. Zapravo su se uglavnom neprestano gradile stambene zgrade i javne saobraćajnice.


Stihijski urbanizam

Tako je tijekom četrdeset godina nabujao jedan novi Split, od Marjana do Stobreča, od Solina do južne obale.
Međutim, iako je u Splitu postojao Urbanistički zavod s najvećim povlasticama i mogućnostima, urbanizam kao civilizacijska i kulturna disciplina jedva da je postojao. Osim stambenih zgrada, „spavaonica“ i kolnih saobraćajnica nije se u tim novim prostranim gradskim četvrtima ništa drugo gradilo: ni društveni, ni rekreativni, ni zabavni, ni kulturni sadržaji. Te nove prostrane četvrti prostorno učetverostručenog Splita nisu slijedile napredni suvremeni urbanizam u svijetu – iako je i taj umnogome bio u krizi (Gropiusove i slične stambene zgrade danas se ruše).


Napredni urbanizam: Split 3

Jedinu svijetlu točku tadašnjeg urbanizma u Splitu predstavljao je projekt slovenskih urbanista i arhitekata nazvan šablonski „Split 3“, ali i njegovo humano ostvarenje umnogome je ograničila i zakočila gradska uprava. Prvo, u propozicijama je predviđen prevelik broj stanovnika. Drugo, novo je naselje odvojeno od obale (ona je tobože bila namijenjena turizmu, a danas je špekulativno zaposjednuta privilegiranim i imućnim kućevlasnicima pa mnogi stanovnici Splita 3 ni ne znaju da su blizu obale). Ta je četvrt vrednovala i vratila neke tradicionalne urbane i humane vrednote poput odvajanja pješačke ulice od kolne. Mlađa generacija splitskih arhitekata mogla je tu ostvariti svoje zamisli. I dalje: u projektu te četvrti bili su i humani i kulturni sadržaji koji nisu uopće izvedeni, park, šetalište, igrališta, kulturne građevine i sl.


Pohvalno zelenilo

Jedinu pohvalu tadašnjem urbanizmu u Splitu zavrjeđuje obilna sadnja stabala po ulicama i „otocima“ okolo zgrada, koje zelenilo danas donekle i kamuflira mnoge urbanističke i graditeljske odbojne negativnosti – iako su ti maleni zeleni „otoci“ oko stambenih „solitera „ vrlo brzo pretvoreni u parkirališta jer organizirana parkirališta uopće nisu građena.


Nova izgradnja u starom gradu

Danas se uglavnom nastavila jednaka gradska izgradnja, s razlikom što vlasnici špekulativnih stambenih zgrada više ne stvaraju grad, već obogaćeni tanki sloj građana ili stranih investitora. Lošije je i to što je težnja tih novih graditelja (kojima se mnogi arhitekti, nažalost, sluganski pokoravaju) da stambene, trgovinske i druge privredne građevine ne podižu samo u novim gradskim četvrtima, nego naročito u starom povijesnom dijelu grada jer je to rentabilnije.
Tako se kao kritično pojavljuje pitanje nove izgradnje u starom povijesnom dijelu grada, najčešće u suprotnosti s konzervatorskim načelima zaštite vrijednih povijesnih sredina i nekritičnim (da ne kažemo nekulturnim) stavom nadležnih gradskih, a donekle i državnih upravnih tijela.
Nove gradnje u okvirima starog povijesno i urbanistički vrijednog gradskog tkiva imaju dva obrazloženja što ih i nadležni upravni funkcionari, a naročito suvremeni arhitekti redovito ističu. Prvo je, da je svako razdoblje u povijesti gradilo u svome stilu ne obazirući se na one prethodne pa su tako slijedili: antika, romanika, gotika, renesansa, barok, historijski stilovi, secesija i sl. To je pogrešna tvrdnja, bez poznavanja činjenica.
Tragovi antičkog stila vidljivi su gotovo u svim kasnijim stilovima, u nekima više, u nekima manje: i u romanici, i u renesansni, i u baroku i u devetnaestom stoljeću. Romanika je postupno prelazila u gotiku, a gotika u renesansu. Arhitekt Robert Adam, proučavatelj Dioklecijanove palače, gradio je u baroknom razdoblju, ali u antičkom stilu. Devetnaesto se stoljeće obilno koristilo svim stilovima prošlosti.
Rezultat greške tog suda suvremenih arhitekata je, na primjer, obnova kuće Aglić na antičkom Peristilu. Ta je zgrada svojim kamenim opločenjem (ne kamenom), ostakljenjima i željeznom konstrukcijom narušila tradicionalni sklad Peristila. (Spomenut ću kako su stari Splićani bolje nastojali uskladiti građevine na Peristilu. Jedna kapelica pod Protironom građena je u doba renesanse, u renesansnom stilu, a druga u doba baroka, ali također u renesansnom stilu radi općeg sklada).
Pogrešna je tvrdnja da je i antički Dioklecijanov mauzolej kasnije osuvremenjen i degradiran dogradnjom romaničkog zvonika. Zvonik nije samo dodan mauzoleju, nego je zajedno s njim oblikovao istaknuto novo graditeljsko ostvarenje.
Arhitektura u Dalmaciji, i u Splitu, od antike nadalje gotovo se uvijek izražavala u kamenu pa nema opravdanja da nas i danas kamen, s bogatim obližnjim kamenolomima, ne izazove za izgradnju moderne arhitekture.
Pogotovo je crkvena arhitektura u Dalmaciji uvijek poštivala kamen, od starohrvatske crkve Sv. Spasa do splitske Gospe od Zdravlja, pa fantastični, često monstruozni izvitopereni oblici novih splitskih crkava moraju vjernike iznenađivati, a ne usredotočiti nečem duhovnome.


Moderniziranje tradicije

Još je problematičnije forsirano „osuvremenjivanje“ ili „moderniziranje“ već dovršenih i vrednovanih povijesnih, kulturnih i umjetničkih ambijenata koji mogu biti istaknutiji spomenici od samih pojedinih djela.
Rušenje ukrasne Monumentalne fontane (pogrešno „Bajamontuše“) i njezina zamjena jednostavnim bazenom (s rijetkim vodoskokom) barbarski je čin i samo ga neznalice mogu opravdavati, jer se u cijeloj kulturnoj Europi slične (i mnogo skromnije) fontane cijene, čuvaju i predstavljaju kao istaknuti urbani, kulturni i umjetnički spomenici određene epohe. Likovna vrijednost splitske fontane nije bila ništa manja od likovne vrijednosti spomenika Jelačiću u Zagrebu, urbanistička vrijednost ništa manja, a idejna, kao spomenik vodi, jednako važna. Danas predlagani spomenici na tom položaju ne mogu ni povijesno, ni urbanistički, ni kulturno nadomjestiti raniju fontanu.
Spominjući fontanu ne možemo izbjeći da ne govorimo i o obnovi tradicionalne splitske rive. O njoj su odlučivali oni koji nisu osjećali Split kao svoj grad, a i danas tu krajnje kritičnu obnovu hvale (ili barem mudro prešućuju) oni koji današnji Split vrednuju samo kao grad za boravak u njemu, ali ne i grad s kojim se mogu u potpunosti suživjeti.


Splitska fontana

Stari splitski građani - i autonomaši i hrvatski narodnjaci - cijenili su tu fontanu i svi su priložili njezinoj izvedbi i postavljanju na rivi, cijeneći posebno epohalni dovod vode u grad, do tada stoljećima oskudan i pitkom vodom. Još brojniji varošani splitskih predgrađa jednako su cijenili dovođenje vode i fontanu kao simbol te vode (još i više nego ostali građani, jer nisu imali ni cisterna za sakupljanje kišnice kao neki građani).
Sa stručnog urbanističkog gledišta, na prostranoj rivi iz dvije vizure – s istoka obalom i sa sjevera trgom Prokurativa – ni jedan manji spomenik , pogotovo s ljudskim likom, ne može udovoljiti tim vizurama, već jedino onaj istaknutiji koji ima i stanovite arhitektonske značajke. Voda kao bitni čimbenik spomenika jednako je važna kao i sam spomenik, pogotovo svojom simbolikom.
Česme i fontane predstavljaju ne samo ukras kulturnih gradova, nego doprinose njihovoj živosti, a ljeti i žeđi posjetiocima tih gradova. Split ima samo dvije istaknutije fontane: onu u gradskom parku i onu problematičnu do Županije. Maleni Split pred stotinu godina imao je veći broj ukrasnih fontana. Usput ću spomenuti da Beč ima 700 fontana (Jutarnji list, 11. III. 2012.).
Danas već pola svjetskog žiteljstva oskudijeva pitkom vodom. Do stotinu godina, a vjerojatno već i do pedeset, opskrba vodom, pogotovo pitkom, bit će najkritičniji problem čitavog čovječanstva, sudbonosniji nego je danas problem opskrbe svijeta naftom. Splitska fontana, svojevrsni istaknuti spomenik vodi, bude li obnovljena, bit će reprezentativni simbol vode svjetskog značaja – jednako kao i antički Dioklecijanov vodovod.


Opjevana splitska riva

Govoreći o splitskoj fontani ne možemo ne govoriti i o splitskoj rivi. Riva je, uz Pjacu, stoljećima bila srce staroga Splita. U početku nevelika, namijenjena prvenstveno privredi i robnom prometu, a ne šetnji – poput Pjace – a nakon Marmontovog produženja i dotjerivanja i sastajanju i šetnji Splićana. Takvu rivu (kao ni danas zamrlu Pjacu) ne može osjetiti, vrednovati i preoblikovati netko tko nije zadojen mediteranskim duhom, tko ne poznaje suštinsko značenje jednog takvog sastajališta, koje i danas okuplja žiteljstvo ne samo starijeg povijesnog grada, nego i čitavog veoma prostranog novog Splita, jer će se i stanovnik Trstenika ili Mertojaka doći prošetati rivom i popiti kavu na njezinim „štekatima“.
U više sam navrata pisao o suštinskim promašajima obnovljene rive, ali bez odaziva u široj splitskoj javnosti, jer većini novog splitskog žiteljstva moderno znači više nego skladno, tradicionalno, pa i funkcionalno.
Pri obnovi splitske rive više je čimbenika uzeto u obzir (bez obzira kako su obrađeni): pločnik, nasadi, ugostiteljstvo, rasvjeta, ali dva nisu uopće: tradicija i funkcionalnost.
Potrebno je uvijek imati u vidu da splitska riva nije samo objekt nekog suvremenog avangardnog urbanističkog projekta, već jedino sastajalište, šetalište i rekreativno mjesto čitavog „dvije tisućljetnog“ Splita.
Stoga se ni obnovi splitske tradicionalne rive ne može prići samo sa stajališta moderne arhitekture, čak ni sa stajališta suvremenog urbanizma. Pogrešna obnova splitske rive je već u odabiru profesije projektanata, kao i natječajne komisije. Netko tko nema osjećaja za specifičnu mediteransku tradiciju ne može rješavati ni suvremene urbanističke probleme ovih tradicionalnih ambijenata. U tim komisijama ne mogu biti mjerodavni samo arhitekti, nego u prvom redu urbanisti (ako ih i imamo), zatim stručnjaci povijesti, kulturne povijesti, sociolozi i konzervatori. Sumnjam da su projektanti „kontaktirali sve institucije UNESCO-a“, kako izjavljuju predsjednici Hrvatske komore arhitekata i Udruženja hrvatskih arhitekata (Slobodna Dalmacija, 9. III. 2012.). Projektanti i izvodioci obnovljene rive ograđuju se autorskim pravom koje ne dozvoljava promjene izvedenoga. Ispravci pogrešaka uvijek su korisni. A tko je postavljao pitanje autorskog prava Hotela Marjan na zapadnoj obali, potpuno promijenjenog istaknutog djela arhitekta Perkovića? Uostalom, obnovljena splitska riva nema ni propisanu uporabnu dozvolu.


Zaboravljena splitska Pjaca

Istaknutiju ulogu okupljanja građana donedavna je, više od rive, igrala splitska Pjaca. Stoljećima je bila mjesto sastajanja, druženja i šetnje Splićana, naročito onih mlađih, dok su stariji sjedili pred kavanom ili stajali s obje strane promatrali i komentirali.
Šetnje „vlastele i građana“ po trgu kritizirao je još 1700. godine splitski bogoljubni pjesnik Jerolim Kavanjin. Pred Drugi svjetski rat i prvih godina nakon njega Pjaca je još uvijek bila večernje okupljalište i šetalište splitske mladeži. A tada je odjednom opustjela. Možda je uzrok bilo uklanjanje jače rasvjete na njoj ili sve brojniji i bučniji disko -klubovi što su privlačili mladost.
Ali Splićani su 1961. uništili i jedan istaknuti kulturni i društveni spomenik na Pjaci Kavanu Central. Nekada je Kavana Troccoli, zatim Central, bila najistaknutije sastajalište splitskih građana. Tu je kavanu, u karnevalskom raspoloženju splitskih umjetnika na početku prošloga stoljeća živo opisao austrijski književnik Hermann Bahr 1912. U toj se kavani, za Stolom mudraca, krojila sudbina Splita, možda više nego u gradskoj Vijećnici. Kulturi glazbe pred tim hotelom divio se britanski književnik Bernard Shaw, ne nalazeći takvu ni u velikim europskim gradovima.
Bio je to splitski Florian i kao takav mogao je biti privlačan i domaćim i stranim posjetiocima.
A tada su uklonjeni stolovi, postavljen je pult i tobože radi boljeg prometa, da gosti ne bi dugo sjedili u njoj, kavana je pretvorena u stereotipni snek-bar.
Tako smo izgubili Pjacu i našeg Floriana.


Dioklecijanova palača, spomenik ili suvenir

Usuđujem se izjaviti da većina od današnjih gotovo dvjesto tisuća Splićana promatra i vrednuje Dioklecijanovu palaču tek kao turističku atrakciju, turistički suvenir namijenjen masovnim ljetnim grupama, a donekle i kafićima u ljetnom ugodnom hladu njezinih uličica. Malo koji od tih dvije stotine tisuća i poznaje Dioklecijanovu palaču koliko gotovo svaki strani turist koji je s vodičem obiđe u jednom satu.
Kako tim Splićanima dokazati da je ova naša svakodnevna zapuštena i degradirana palača jedan od najistaknutijih spomenika svjetske arhitekture i da bi je u nekoj drugoj europskoj sredini mnogo više cijenili, poštivali i čuvali. Teško da bi se u nekom drugom europskom gradu moglo u nju zabijati klinove za rasvjetna tijela ili, još gore, pogled na njezino pročelje uljepšati monstruoznim željeznim nosačima (koje puk općenito zove „vješalima“, ali ipak ništa ne poduzima za njihovo uklanjanje). Takvi bezobrazno smioni golemi i nametljivi stupovi nosača tendi i rasvjete potpuno ruše čitav ambijent tradicionalne splitske rive i vizuru pročelja Dioklecijanove palače.


Tradicija kamena betonskim pločama

Spomenuo sam da je kamena gradnja stoljećima tradicionalna u Dalmaciji, pa je teško shvatiti da je novo popločenje splitske rive obavljeno betonskim pločama iznad debelog betonskog sloja, zbog kojega će se u nepoznatoj nam budućnosti teško više moći obavljati potrebni podzemni radovi.
Obično u nas kritizirana austrijska uprava u devetnaestom je stoljeću izgradila gotovo sve jadranske luke; ako ne opločenja čitavih riva, a to kritične rubne površine, pa i danas, nakon dva stoljeća vidimo da su te obalne kamene gradnje dobro uščuvane. Da li će betonska opločenja trajati dva stoljeća pitanje je.
Stoljetni brački kamenolomi su u krizi, pred prekidom rada, a Split u kojemu su i Dioklecijanova palača i gotovo sve građevine kasnijih stoljeća građene kamenom, popločava rivu betonskim pločama.
Meni osobno današnja splitska riva djeluje poput nekog aerodroma svemirskih letjelica ili poput stadiona modernog nogometnog igrališta.
Svjestan sam da neko gradsko sastajalište i šetalište osim objekata na njemu mora imati i jedan posebni duh, ugođaj opuštanja, ugode, ugodnog pogleda, prihvatljivih materijala, površina i boja. Današnja riva nema više tog ranijeg duha, ne više od nekog modernog stadiona, tvornice ili velike robne kuće.
Međutim, veli se da su ukusi različiti i da se o njima ne može raspravljati.


Nefunkcionalnost obnovljene splitske rive

Moje osobne kritike obnovljene rive odnose se naročito na svrsishodnost, funkcionalnost te obnove, a o korisnosti rezultata može se sa svakim raspravljati, jer svi hodamo jednako, sjedimo jednako, jedemo i pijemo jednako, svima jednako smeta bljesak ljetnog sunca na glatkim pločama nove rive, padanje na njima u kišnim danima ili upadanje ženskih potpetica u njihove žljebove.
Obnovljena – ili nova – splitska riva (koja negdje na Žnjanu možda ne bi bila tako kritična) može se, i mora se – što se ne radi – prvenstveno kritizirati s funkcionalnog gledišta, jer nije namijenjena gledanju, nego svakodnevnom i trajnom korištenju.
Moje je – u ovom dijelu nestručno mišljenje - da jedino podzemni (kablovski, kanalizacijski i slični) radovi mogu imati opravdanje i zavređuju dio golemog troška od oko sto dvadeset milijuna kuna potrošenih za obnovu rive, a da u eri raznih antikorupcijskih analiza i kritika nisam vidio ni jednu analizu ovih golemih troškova.
Pa i tu se griješilo. Arheolozi i konzervatori su taj dragocjeni urbani teren istraživali na brzinu, a da mu se nikad više neće moći vratiti zbog golemog sloja betona nad njim. Arheolozi su otkrili do tada nepoznate površine i veličine starih obala ispred Palače: onu antičku, srednjovjekovnu i novovjekovnu. Zacijelo je bilo nemoguće zahtijevati da te arheološke iskopine ostanu otvorene i vidljive na prometnoj rivi, ali je bilo razumno – i vrlo jednostavno – kamenim pojasevima opločenja u drugom tonu „ucrtati“ u novom pločniku te razvojne faze starih gradskih obala, što ne bi nimalo smetalo novoj obnovi, ali to je propušteno.
Međutim, uočljivi promašaji u obnovi splitske rive nisu pod zemljom, već oni vidljivi na površini. A suvišna i promašena oprema koju svakodnevno gledamo koštala je preko trideset milijuna kuna (Slobodna Dalmacija, 8. III. 2012.).
Najuočljiviji i najnametljiviji na novoj rivi su nosači tendi „štekata“, preglomazne konstrukcije za tako neveliki sadržaj, kojemu su i raniji suncobrani bili dovoljni, uz discipliniranje oblika, boja i natpisa na njima. Mehanizam tih složenih konstrukcija, uostalom, ni ne djeluje kako se željelo, ni na kiši ni na vjetru, pa Općinu mnogo košta njihovo stalno održavanje i popravljanje.
Još je kritičnije bilo pitanje plastičnih kavanskih stolića ispunjenih vodom (!) koja je znala curiti po nogama gostiju i dizajniranih stolica na kojima ni laganiji gost nije mogao sigurno sjediti, a teži nikako, pa su i jedne i druge sami ugostitelji uklonili i zamijenili standardnima, praktičnijima i udobnijima (što nije omelo arhitekte da uklonjeni tip stolice naknadno nagrade kao uspješni dizajn).
Jednako su nepotrebna glomazna i nametljiva „vješala“ stupova rasvjetnih tijela. Bilo je smiono ukloniti ranije stupove rasvjete, kada su i oblikom i funkcijom zadovoljavali. Bilo je nužno donekle pojačati rasvjetu na rivi, pogotovo pod palmama – što nije učinjeno. Ne znam koju svrhu imaju svjetiljke u podu pod palmama jer ne koriste ničemu, a smetaju prolaznicima.


Klupe na rivi

Klupe su poseban žalosni problem preuzetnosti arhitekata, već i njihove funkcionalnosti i smionosti odbacivanja stotinjak dotadašnjih klupa i zamjene novima.
I malo poznavanje urbane povijesti i kulture Zapada bilo bi dovoljno da se brojne klupe toga tipa na rivi vrednuju kao kulturna baština i s poštivanjem i ljubavlju sačuvaju. Vrtne klupe toga tipa nalazimo brojne u svim civiliziranim kulturnim europskim gradovima (pa i našima, manjima i većima). Taj tip klupe, sa stoljetnom tradicijom, već je davno postao vidno obilježje urbanih površina parkova. Naći ćemo ih istovjetne i u Zagrebu, u Beču, u Parizu i u Berlinu. Svojom starošću već spadaju u muzeje, ali funkcionalnošću upotrebe u svakodnevni živi inventar i suvremenog urbanizma.
A mi Splićani, umjesto da se njima ponosimo, da ih cijenimo, bacamo ih na otpad i poklanjamo (ili prodajemo?) svima.
Međutim, nema li suvremeni Splićanin estetsko obrazovanje i poštivanje „starine“, morao bi uočiti funkcionalnost ranijih klupa na rivi i nefunkcionalnost novih projektiranih. Čemu novim klupama teške kamene ili betonske podloge pod njima? Osobito su neprikladne starijim građanima, a baš ih oni najviše na rivi koriste. One su, prvo, niske i starijima teže za sjedanje i ustajanje. One, drugo, nemaju rukohvate kao ranije, koji su, pogotovo starijima, neophodni pri ustajanju s klupa. Letvice novih klupa (za razliku od debelih starih) lomljive su i kratkotrajne. Ako su stare klupe na rivi potrajale već stotinu godina, nove neće ni nekoliko desetljeća. (Željelo li se „oplemeniti“ ranije klupe, nije ih se smjelo bojiti ni u bijelo, ni u zeleno, ni u smeđe, već samo prozirnim premazom zaštititi drvo, blisko njegovoj prirodnoj boji, a željezo obojiti tamno. (Tako je obavljeno, vrlo uspješno i privlačno, na klupama dotjerane rive u nedalekom Supetru na Braču).
O kamenim „sjedalima“ na zapadnom dijelu obnovljene rive neću ni govoriti, jer su one tek smiješni dekorativni hir projektanata, a na njih sjedne, vrlo rijetko, tek neki galeb.


Zelenilo na obali

Ne mogu se složiti ni s hortikulturnim uređenjem obnovljene rive, koje nije izdržalo mikroklimatske uvjete. Tradicionalno rive, ni većih ni manjih naših luka, nisu nekada bile zasađene cvjetnim nasadima, nego popločane kamenom, barem u priobalnom pojasu. Na tim se površinama mogu vidjeti tek kamene kolone za vezivanje brodova ili pak stabla radi zelenila i ljetne hladovine. Cvjetnjaci na splitskoj rivi za svake će lebićade biti uništeni pa će čak i njihovu zemlju trebati mijenjati.
Eventualna dotjerivanja cvijećem ili rađe ukrasnim grmovima regionalne hortikulture moguća su, vjerujem, s većim stojećim „vazama“ od kamena ili od drugog materijala, u kojima bilje neće biti uništavano od olujnih valova.


O palmomaniji na našoj obali

Kada je već govor o gradskoj flori moram navesti i opću „palmomaniju“ prisutnu duž čitave naše obale, u lukama većih gradova pa megalomanski i u onih najmanjih, težačkih i ribarskih. Nekada, u devetnaestom stoljeću i dijelom u dvadesetom, na tim su rivama bile sađene murve. Brzo su rasle i razvijale bujne krošnje pružajući ljeti ugodan hlad, a zimi željeno osunčavanje. Zimi su njihove grane pružale izglede raznolikih skulptura (Kaštelančić ih je često slikao na ranijim svojim prizorima naših lučica).
Pogrešno je mišljenje da je palma prisutna u našoj primorskoj hortikulturi (i Cvito Fisković je u jednom radu pisao o palmi u nas, ali tek kao o izoliranoj južnjačkoj biljci koju bi poneki pomorac donio iz južnih zemalja i posadio u svom vrtu, ali nikako u nizovima palmi u našim primorskim mjestima).
Deplasirano je – i megalomanski – danas vidjeti nametljive nizove palmi doslovno u svim našim i najmanjim primorskim mjestima. (Uostalom, palma u nas ni ne rodi plodom, a zimske je bure znadu uništiti, kako su uništile niz palmi na zapadnoj obali, posađenih tridesetih godina prošlog stoljeća). Forsirana sadnja palmi jeftina je i promašena reklama našega turizma.
Kada su u prošlom stoljeću sa splitske rive uklonjene murve posađene su palme. Iako one nemaju nikakve veze ni s tradicionalnim Splitom ni s Dioklecijanovom palačom, one su dugim vremenom već postale dio predodžbe splitske obale. Ali dok se one na tom isključivom reprezentativnom šetalištu i mogu podnijeti, novija sadnja palmi na istočnoj obali je deplasirana. Koliko ugodniji hlad ljeti, a sunčanije zimi, pruža niz bujnih pelegrinki pred kolodvorom (koje će zacijelo neki budući projektant ukloniti i zamijeniti palmama).
Jednako je promašeno predviđanje palmi i u aktualnoj opremi zapadne splitske obale, pogotovo uz loša iskustva ranijih pokušaja da se i tu posade palme.


Zelenilo našega grada

Dalmacija, s duhom Mediterana, tradicionalno je bila sklona urbanizmu, ali i zelenilu u gradovima u kojima inače prevladava kamen. Ustanovio sam, na temelju Katastarskog plana s početka devetnaestog stoljeća, da je i u tada malenom i unutar zidina stiješnjenom Splitu, u kojemu je svaki komadić prostora bio dragocjen, bilo manjih zelenih prostora. Šezdesetih sam godina prošlog stoljeća još na prozorima i balaturama i najskromnijih kuća, gradskih i varoških, mogao snimati „pitare“ ili limenke sa zelenilom, s murtilom, điranijima, karanfilima i drugim cvijećem, koje je tom kamenom gradu pružalo toplinu i živost. Danas u starom Splitu, a ni u predgrađima, više nema ni traga zelenila (čak su i balkoni reprezentativne palače Milesi, koji izazivaju da ih se ispuni zelenilom i cvijećem, mrtvo prazni).
Bivša socijalistička uprava nije ukrasila Split zanimljivim građevinama, nego naprotiv monotonim i stereotipnim spavaonicama, ali je učinila nešto vrlo pozitivno što je potrebno pohvaliti: okružila je te odbojne građevine obilnim zelenilom raznih stabala pa ti gradski predjeli nisu više odbojni, dapače. Te su malene zelene površine, u općem pomanjkanju parkova, igrališta pa čak i kućnih dvorišta (koja su nestala u suvremenoj arhitekturi) pružili djeci prostor za igru, a odraslima za odmor. Ali ti su se prostori, nažalost, ubrzo pretvorili u parkirališta automobila okolnog stanovništva, u upravo manijačkoj eri automobilizma, a u potpunom pomanjkanju namjenskih parkirališta.


Obala i nekadašnji lazaret na njoj

Vrativši se na pitanja u vezi sa starom splitskom lukom, spomenuo bih još nekoliko nejasnoća ili grešaka.
Prvo: iako stara obala, ona istočna i ona zapadna imaju donekle različite funkcije, ipak je nemoguće promatrati i projektirati obnovu stare luke odvojeno od istočne i zapadne, a pogotovo ne odvojeno čak i od istočnog i zapadnog dijela same stare luke, samo zato što su na tim dijelovima stare luke postojali neki problemi koje Općina ni projektanti nisu htjeli dodirivati (parkiralište na istočnoj strani, a problematična fontana i predviđeni spomenik na zapadnoj strani).
Neophodno je da se istočni dio rive oslobodi divljeg parkirališta (izgradnjom gradskih parkirališta, što se radi špekulacije s građevnim terenima događa), a na zapadnome riješi pitanje spomenika.
Današnji Splićani ni ne znaju da se na istočnom dijelu splitske rive tijekom gotovo tri stoljeća pružao stari splitski lazaret, što ga je mletačka vlast na inicijativu Židova Danijela Rodrige podigla u vrijeme živog trgovačkog prometa između Venecije i Turske. Nekoliko karavana s robom ne samo s Balkana, već i s Bliskog i Dalekog istoka, dolazilo je dnevno u Split, da se u splitskom lazaretu raskuži i odleži karantenu, a zatim da se roba brodovima otpremi u Veneciju i dalje u ostale europske krajeve.
Splitski je lazaret bio jedan od najistaknutijih i najprometnijih u Europi i strani su ga putnici hvalili jednako kao i Dioklecijanovu palaču. Bio je nizak, ali dugačak koliko i pročelje Palače. Kada je u devetnaestom stoljeću prestao taj karavanski promet lazaret je korišten u druge svrhe.
Nešto pregrađivan, a nešto i oštećen u bombardiranjima Splita u Drugom svjetskom ratu jedan je njegov manji dio promijenio prvotni izgled, ali je građevna glavnina bila sačuvana. Neposredno po završetku rata, 1945., obnavljana je stara splitska riva prema novom urbanističkom planu što su ga u ratnim godinama na Visu izradili arhitekti Neven Šegvić, Bude Prvan i Milorad Družeić. Prema tome projektu porušene su zgrade carinarnice i zatvora, tj. starog lazareta s istočne strane.
Konzervatorski zavod općenito nije posvećivao pažnju spomeničkim privrednim građevinama (iako je znatno manji i ne prometniji dubrovački lazaret sačuvan i on se danas korisno i kulturno koristi), kao što nije cijenio ni umjetničku i urbanističku vrijednost splitske fontane, ne spriječivši oba rušenja. 
Jedna od izlika rušenja građevnog sklopa splitskog lazareta bila je da on priječi pogled s mora na pročelje Dioklecijanove palače (mada je lazaret bio dugačka, ali uglavnom prizemna gradnja, pa je malo smetao tome pogledu). Međutim, slobodan i ozelenjen prostor na položaju nekadašnjeg lazareta nije dugo trajao, jer je ubrzo na tom položaju sagrađena smiješno nazvana Palača turizma, iako ta gotovo paviljonska konstrukcija nema ni vrednote zgrade, a kamo li palače.
Da se greška danas ne ispravi uklanjanjem te građevine, jedan od priloženih natječajnih projekata uređenja istočnog dijela rive predlaže njezino rušenje, ali umjesto nje gradnju još veće i trajnije građevine (potican špekulacijom dragocjenog terena i komercijalnim interesima), koja će još više zaklanjati pogled na pročelje Dioklecijanove palače.


Splitski kaštel

Kao jednu od općinskih (ne samo općinskih, nego i stručnih) grešaka na staroj rivi spominjem i pitanje obnove splitskog Kaštela. Dio tog srednjovjekovnog gradskog utvrđenja uklonio je maršal Marmont u vrijeme francuske uprave početkom devetnaestog stoljeća, da bi produžio i proširio splitsku rivu.
Glavna kula i manja do nje s vratima Kaštela ostale su sačuvane. Korišten je za zatvore, a zatim za električnu trafostanicu. Šezdesetih godina prošlog stoljeća planirao sam - kao ravnatelj Muzeja grada Splita – da restauriramo taj jedinstveni fortifikacijski objekt i u njemu postavimo trajnu izložbu oružja i obrane Splita u borbi s Turcima. Na tome se projektu radilo, a Muzej je imao ključeve kule u koju gotovo ni jedan Splićanin do tada nije ušao, iako je uvijek bila jedinstveno privlačna i za građane i za turiste. Međutim, kad je jedan ugostitelj predložio da se u njoj uredi ekskluzivni restoran, Općina se polakomila da će umjesto predviđenih troškova obnove imati prihode pa mu je dozvolila nepoželjne preinake u kuli. Restoran je malo trajao, ali je u prizemlju ostao kafić, kojega se vlasnika donedavno bilo vrlo teško osloboditi.
Danas se, srećom pod stručnim konzervatorskim nadzorom, kula Kaštela obnavlja sa svrhom ranije namjene Muzeja grada Splita.


Zgrada Gusara i crkva Sv. Ante na Matejuški

Govoreći o staroj rivi sjetimo se još jedne splitske „falupe“ izvedene pod stručnim nadzorom gradskih urbanista i inženjera: Gusarevog doma. Tu zgradu, koju je u modernom stilu projektirao splitski arhitekt, Čeh Josip Kodl, bila je vjerojatno najuspjelija splitska građevina prošloga stoljeća, europski primjer moderne arhitekture. Donekle joj je loša strana bila što se nalazila na istaknutom položaju ispred urbanog ambijenta stare rive. Preseljenjem Gusarovog doma na Špinut zapuštena je i počela je propadati, a zatim umjesto da se obnovi i preda novoj namjeni, jednostavno je taj prvorazredni spomenik moderne europske arhitekture u Splitu srušen.
Usput rečeno: jednako je bezrazložno srušena obližnja skladna crkva Sv. Ante na Matejuški, s izlikom da je bombardirana, iako joj je samo maleni zvonik bio oštećen.


Nešto o gradskim spomenicima

U vezi s prijedlogom postavljanja spomenika predsjedniku Tuđmanu na rivi naglasio bih da vizure na prostranoj rivi ne podnose nijedan figurativni spomenik neke ličnosti, jer bi se on na tom prostoru izgubio.
Drugo je pitanje postavljanja spomenika političkim ličnostima. Načelnik Bajamonti je odbio prijedlog Splićana da se fontana nazove njegovim imenom. Sljedeća Općina hrvatskih narodnjaka nazvala ju je Fontanom cara Franje Josipa. Veliki Jugoslaveni predlagali su njezino rušenje (kao talijansku) i na tom položaju podignuti spomenik kralju Aleksandru. Bivši režim htio je na tom položaju podignuti spomenik Titu, ali budući da nije dobio više odobrenje, postavio je golemu Titovu fotografiju.
Mletačka vlast, tijekom četiri stoljeća vladavine Dalmacijom nije dozvolila da se – ni u Veneciji ni u Dalmaciji – podigne spomenik ni jednom državniku pa ni najistaknutijem. Kada su Splićani dali izraditi spomenik osvajaču Klisa od Turaka, generalu Leonardu Foscolu, koji je spasio Split od turskog uništenja, zabranjeno im je javno postavljanje tog spomenika pa su ga morali ukloniti i sakriti. Sada je u Muzeju grada Splita.
Danas veliki Split ima brojne položaje na kojima može podignuti spomenike ili poprsja svojih istaknutih građana, a organiziranjem novih parkova, manjih trgova i sl. Ti će se položaji još umnožiti.
Međutim, spomenuo bih da javni spomenici ne moraju prikazivati neke istaknute ličnosti, nego mogu biti isključivo ukrasnog obilježja, pogotovo ako su namijenjeni i fontani. Nove gradske četvrti u svojoj urbanoj monotoniji upravo vape za sličnim oplemenjivanjem i isticanjem nekog zaslužnog i ukrasnog sadržaja.
Spomenut ću upravo komičan – za ne reći tragikomičan – primjer iz nedavne splitske prošlosti: kada je izgrađena nova splitska četvrt zvana „Split 3“, koja je pobudila široko i međunarodno zanimanje i pohvale, Općina je naručila snimanje dokumentarnog filma o toj uzornoj gradskoj četvrti. Da uljepša i oplemeni jedan mali trg postavila je na njemu visoki ukrasni spomenik, rad kipara Vaska Lipovca, ali nakon što je film snimljen uklonila ga je i vratila kiparu.
Arhitekt Ante Svarčić projektirao je u tom sklopu novu ulicu i na njoj predvidio istaknutu fontanu-spomenik. Pregovarao sam s najistaknutijim hrvatskim kiparom Dušanom Džamonjom, koji nam je za skromnu odštetu ustupio svoj istaknuti spomenik u obliku kugle, koji bi bio u sklopu fontane, ali fontana-spomenik nije nikada ni naručena ni izvedena.
Kao monstruozan nedavni prijedlog našeg gradonačelnika spominjem zamisao da se na vrhu Marjana podigne gigantski Kristov spomenik, poput onoga u Rio de Janeiru.
U nesretno obnovljenom gradskom parku bio je predviđen spomenik (ili poprsje) istaknutog hrvatskog i splitskog pjesnika Tina Ujevića, ali nije ni izvedena ni postavljena, kao ni predlagani spomenik popularnom Borisu Dvorniku na Matejuški.
Možda bi u Splitu bilo poželjno postaviti spomenik Ljudskom nemaru.


Gradski bedemi i obrana Splita

Jedan je istaknuti gradski povijesni i kulturni spomenik tijekom posljednjih stotinu godina, a i danas, naročito na udaru korisnika građevinskih terena u starom dijelu grada, a on je, nakon Dioklecijanove palače, splitski povijesni spomenik europskog značaja. To je bastionski sustav splitskih utvrda iz sedamnaestog stoljeća.
Danas je općenito zaboravljeno da je u doba turskih ratova, u šesnaestom, sedamnaestom i osamnaestom stoljeću Splitu prijetilo tursko osvajanje i rušenje, poput antičke Salone nekada. Osvojivši znatan dio Europe, Turci su 1657.došli pred Split i opsjedali ga. Mletačka vojska, uz sudjelovanje svih građana i okolnog žiteljstva, u nevjerojatno kratkom vremenu od 1662. do 1668. sagradila je golemi sustav obrambenih bedema bastionskog tipa, tj. pojačanih zemljanim nasipima oko cijelog tadašnjega grada. Teško je i zamisliti taj golemi graditeljski poduhvat bez današnje mehanizacije i graditeljske tehnike.
Splitski obrambeni pojas od tri bastiona, dva polu bastiona, spojnih zidova i obližnjih utvrđenja Gripa i Bačvica (danas Parka pomoraca) jedan je od istaknutih primjera svjetske fortifikacijske gradnje, a da malo tko u Splitu danas to zna, cijeni i čuva.
Djelomično rušenje splitskih bedema započeto je još u devetnaestom stoljeću kada oni više nisu bili u obrambenoj funkciji. To je rušenje i oštećivanje nastavljeno u prošlom stoljeću, a provodi se i danas, kada bi i svim Splićanima moralo biti jasno njihovo istaknuto spomeničko značenje u okviru europske fortifikacijske tradicije. Posljednji bedem Priuli kod Kazališta djelomično je srušen oko 1951. (tada sam objavio prvi napis u svrhu zaštite splitskih kulturnih spomenika: Sačuvajmo barem ostatke gradskih bedema. Slobodna Dalmacija 17. II. 1951.), a posljednji (da li posljednji?) upravo ugroženi je bastion Contarini kod gradskog parka.
Unatoč brojnih spomenika i spomen-ploča minulih zbivanja u našem gradu, ne postoji ni jedan spomen na najsudbonosniji datum 1657.godine, kada su gradu neposredno prijetili propast i pokolj, a spasili su ga hrabrost branitelja i zadivljujuća obrambena utvrđenja što su ih podigli, a koje mi danas nimalo ne cijenimo.


Marjane, jadni naš Marjane

Oplemenjivanju, ali i složenom funkcioniranju svakoga grada pridonose ne samo njegova izgradnja već i njegovi parkovi, šetnice i zasađene aleje. Sjećanje na London, na Pariz i ostale europske gradove sjećanja su i na njihove parkove.
Današnji Split ima sreću da je od svojih prethodnika naslijedio pošumljeni Marjan, kojega, nažalost, nije u stanju cijeniti i nadalje sačuvati. Osim degradiranog starog gradskog parka, koji više malo koga privlači, bez starog zelenila i hlada, s odbojnim kamenim klupama na kojima se malo tko usudi duže sjediti, osim danas privlačnijeg Vidovićevog parka i parka na Sustipanu, kojega smo dobili uništenjem spomeničkog park-groblja, Split u prostranstvu novih gradskih četvrti ni nema parkova. Čak ni zacrtani parkovi predviđeni u jedinoj humanoj splitskoj četvrti Splitu 3, nisu izvedeni.
A Marjan, taj ubavi zeleni Marjan, iako na poluotoku, odvojen od ostaloga grada koji je u naglom razvitku, stalno je pod najezdom jučerašnjih i današnjih Avara. Marjan je naš ponos, ali i naša sramota. Da ga ima neki drugi europski grad, čuvao bi ga kao dragocjenost.
U vezi s Marjanom sjetim se druga dva primjera. Do lijepog škotskog Edinburgha je brdo vrlo slično Marjanu, jednako blizu gradu. Oko njegovog podnožja kruži cesta na kojoj je i dvorac britanske kraljice. Ali za razliku od Marjana na tom brdu ne samo da nema ni traga neke građevine, nema niti jednog puta, nego samo poljska staza koja se uspinje do vrha na kojemu je jedino neko spomeničko kameno prijestolje. Po brdu se mogu osim izletnika sresti tek koze što pasu travu.
Drugi primjer je upravo nevjerojatan. Usred mnogomilijunskog New Yorka golemi je Central Park, što zauzima čitavu veliku gradsku četvrt (ne tek maleni sporni Hajdukov plac). Iako je svaki metar građevnog terena u New Yorku mnogomilijunske vrijednosti (što uvjetuje i gradnju nebodera), iako su u toj zemlji komercijalni interesi primarni, nikome ne pada na um da bi se u tom golemom prostoru, u samom središtu grada, nešto gradio.
A naš se Marjan ne može osloboditi najezde graditelja mada prema istoku i sjeveru grad raspolaže velikim prostorima za gradnje.
Nekadašnje splitske Općine nisu samo zabranjivale gradnju na Marjanu, nego su otkupljivale od vlasnika zemljišta na njemu i, zajedno s djelatnim istoimenim Društvom, pošumile velike prostore dotadašnjeg krša. Divlje nagrizanje Marjana započelo je nakon Drugog svjetskog rata, pedesetih godina prošlog stoljeća i nastavljeno je do danas. Zračna slika jugoistočnih padina Marjana pruža danas jezivu sliku ne više parka, nego cijele prostrane gradske stambene četvrti.
Sjećam se koliko sam oko 1980. bio zauzet zajedno sa, za Marjan zaslužnim profesorom Matkovićem, u okviru Društva Marjan i Muzeja grada Splita, sprječavanjem sve prisutnije gradnje na Marjanu, koju je poticala tadašnja splitska Općina, ali i postojeći Urbanistički zavod.
Arhitekt Vuko Bombardelli je projektirao čak čitavo veliko hotelsko naselje na južnoj marjanskoj obali, koje srećom nije ostvareno.
Dobronamjerno pošumljavanje Marjana isključivo borom bilo je pogrešno, naročito uklanjanje još postojećeg rijetkog raslinja, ali brzi rast bora omogućio je brzo ozelenjivanje.
Marjan nije, kako se uglavnom misli, namijenjen samo šetnji i rekreaciji Splićana, nego je on i „pluća“ grada, zdravlje grada u kojemu zrak postaje sve zagađeniji, a život sve nezdraviji. Stoga i sprječavanje izgradnje na bivšem Hajdukovom igralištu (dokada?) još omogućava dopiranje tog zdravog marjanskog zraka u već dovoljno zagađeni grad.
U Splitu ima nekoliko društava za zaštitu prirode i kulturne baštine, ali njihovo smo prisutnost vidjeli jedino u kritici gradnje kafića na sjevernoj obali Marjana. U drugim europskim i američkim gradovima ta su društva veoma prisutna i glasna. Ona uspješno osuđuju i sprječavaju nagrđivanje grada, posebno zelenih površina. Oni mijenjaju načelnike i političare. Ti su zeleni prisutni i djelatni u gradskim tijelima i u državnim saborima. U našem javnom životu jedva da se i primjećuju, čak i najstarije među njima Društvo kulturne baštine.


Tragedija Sustipana

Govoreći o zelenilu i o parkovima pred očima nam je, iz mnogih položaja u gradu, ozelenjeli poluotok Sustipan na ulazu u splitsku luku. Zelenilo je toliko tradicionalno uz taj slikoviti položaj, da se on još u srednjem vijeku zvao „Sv. Stjepan pod borovima“. Zelenilo tog posljednjeg splitskog parka sačuvano je donekle borovima i čempresima do danas, ali drugi njegov povijesni i kulturni sadržaj divljački je uništen.
Preseljenjem pokapanja Splićana na novo groblje, na Tršćenicu (Lovrinac), ostalo je to staro na Sustipanu kao svojevrsni i jedinstveni hortikulturni i spomenički ambijent. Bila je to nijema, ali ipak glasna galerija istaknutih i zanimljivih Splićana devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća. Satima se moglo obilaziti nadgrobne spomenike i čitati natpise na njima prateći tako svojevrsnu zanimljivu povijest Splita. Bilo je među tim nadgrobnim spomenicima i umjetničkih skulptura Ivana Rendića, Ivana Meštrovića, Tome Rosandića, Šimuna Carrare i brojnih splitskih klesara i majstora primijenjene umjetnosti. Groblje je bilo zapušteno i slabo održavano, ali u toj zapuštenosti i zaraslosti možda još zanimljivije i romantičnije. Mnoge sam sate proveo pedesetih godina na tom slikovitom od Splićana zaboravljenom groblju, kojega su naročito hvalili strani posjetioci Splita.
Pa kada je Općina odlučila da se staro groblje ukloni, a malo je koja obitelj bila u mogućnosti da svoju grobnicu prenese na novo groblje, nastojao sam upozoriti javnost i mjerodavne gradske i stručne službe na posebnu spomeničku važnost tog slikovitog groblja. Međutim, u tom nastojanju nisam naišao ni na kakvu podršku. Osim mog napisa u Slobodnoj Dalmaciji s prijedlogom očuvanja staroga spomeničkog dijela groblja, ni jedan napis podrške nije objavljen. Nažalost, nisam naišao ni na podršku stručnih konzervatorskih službi ni stručnjaka. Jedini kome sam se mogao izjadati i koji me je osobno podržavao bio je pjesnik Tonči Petrasov Marović, koji je napisao i jedinstvenu pjesmu o uništenju starog Sustipanskog groblja.
Staro slikovito Sustipansko groblje uvijek je ostala moja nezacijeljena rana, ali i razočaranje u mjerodavne i stručne Splićane, koji svoju prošlost nisu znali cijeniti ni poštivati.
Dio istaknutijih skulptura s uništenog groblja pohranio sam u tada privremenom Starohrvatskom muzeju, na zapadnoj obali (danas su na Lovrincu i u Arheološkom muzeju), a dio nadgrobnih spomenika i natpisa u Muzeju grada Splita, koliko je stalo u muzejskom dvorištu. Od urbanista sam tražio da mi odobre znatni dio nadgrobnih spomenika uskladištiti u napuštenoj crkvi, bez krova, Sv. Petra u Velom Varošu, ali su moju molbu odbili. Prethodno sam fotografirao sve nadgrobne spomenike i prepisao sve natpise na njima i to objavio u posebnoj knjizi (Splitsko groblje Sustipan, Split 1994.).
Mrtvi svjedoče o živima!


O Dioklecijanovoj palači

O Dioklecijanovoj palači mnogo je rečeno i napisano, a ipak pola Splićana danas o njoj ne zna ni osnovne podatke. Kao da još nismo svjesni da je to najistaknutija sačuvana antička građevina na svijetu, a antička je arhitektura bila temelj cijele europske arhitekture daljnja dva milenija. Dubrovnik je divan i privlačan grad, ali takvih spomeničkih gradova ima na stotine u Europi, a Dioklecijanova palača i grad u njoj su jedinstveni.
Rim, središte antičkog svijeta, sačuvan je u arheološkim ruševinama i tek u pojedinim građevinama. Jedinstvenost staroga Splita je u tome što je jedna golema i raskošna carska palača postala grad, koji u njoj živi petnaest stoljeća. Dakle, nije sama Palača prvorazredni svjetski spomenik, već baš i taj spoj antičke građevine i grada u njoj. Tim starim Splitom i danas hodamo među srednjovjekovnim romaničkim i gotičkim kućama, među gotičkim, renesansnim i baroknim palačama; svakodnevno hodamo – od Pjace do Pazara, od parka do obale – antičkim ulicama, Cardom i Decumanusom, kojima su pred dva milenija hodali car Dioklecijan, njegova svita i njegovi vojnici pretorijanci. Na Poljani kraljice Jelene i danas gazimo pločnikom kojim su ti davni žitelji Palače hodali.
Antički Peristil doživljavamo ne kao arheološki spomenik već kao tijekom stoljeća sačuvani antički prostor. Mistiku Mauzoleja doživljavamo i danas kao zagrobno sjećanje na najistaknutijeg rimskog cara koji je obnovio i produžio trajanje golemog Rimskog Carstva, koji je bio zanesen istočnjačkom egipatskom duhovnošću, ali i koji je na vrhuncu moći, kao najmoćniji čovjek u tadašnjem svijetu, carski prijestol zamijenio uzgojem povrća u vrtu.
Dioklecijanova je palača sačuvana zbog svoje trajne funkcije: stanovanja i zaštite građana tijekom stoljeća. Ta je funkcija nju štitila, ali, uslijed života u njoj, i oštećivala. Borbe konzervatora i arheologa Vicka Andrića i don Frane Bulića s građanima kojima su časovite koristi bile važnije od spomeničkog značaja Palače zabilježene su u povijesti ove Palače. Noviji konzervatori, nažalost, nisu toliko odlučni i smioni u očuvanju tekovina baštine kao navedeni, nego su konformistički popuštali dnevnim pritiscima društva, naročito ekonomskim i političkim.
Dioklecijanova palača i stari Split u njoj i do nje danas su zaštićeni kao spomenici europske kulture, ali moramo biti oprezni da nam Europa tu zaštitu jednom ne uskrati.


Grad u Palači

Nekoć, do devetnaestog stoljeća, živjele su u starom Splitu unutar zidina Palače i zapadno od nje oko gradskog trga, Pjace sve splitske građanske obitelji. Prestankom opasnosti od raznih neprijatelja, izišle su one ekonomski moćnije iz uskih polumračnih i vlažnih uličica, iz starinskih nedovoljno udobnih stanova, gradili nove stambene zgrade izvan pojasa gradskih bedema ili na njima kad oni više nisu bili svrsishodni. U stare kuće staroga grada useljavalo se novo stanovništvo, uglavnom siromašnih došljaka, tvorničkih i lučkih radnika, koji su u njima boravili životom nedostojnim čovjeka.
Tako je stari grad, posprdno nazvan get (iako je židovski ghetto zauzimao samo nekoliko njegovih uličica), postao za život kritični, a ostalim građanima odbojni dio grada.
Stambeni životni stupanj znatnog dijela današnjeg žiteljstva unutar zidina Palače krajnje je oskudan i kritičan. Vlasnici tih zgrada, Općina, a najviše privatnici (koji sami stanuju u novijim gradskim četvrtima), ne poduzimaju ništa za podizanje životnog standarda i za sprječavanje daljnjeg uništavanja tih zgrada i prostora, a time i ostataka Palače.
Dok se u prizemnim prostorijama pretjeruje u opremi i pomodnim privlačnostima, neprikladnima starome gradu, na gornjim katovima živi se još u polu ruševnim stanovima, često s oskudnom opskrbom sanitarija i sl. U posljednjih pedeset godina vrlo se malo učinilo na poboljšanju toga stanja, osim što je snimljen cijeli stari dio grada i što su, nedovoljno u potpunosti, obavljene analize grada i života u njima.
Dvije su djelatnosti nužne želi li se riješiti kritično i odbojno stanje staroga dijela grada unutar zidina Dioklecijanove palače.
Prvo i najvažnije: posvetiti svu pažnju životu i standardu stanovnika gornjih katova tih zgrada. Prepreku predstavljaju pomanjkanje sredstava (i nedovoljno korištenje spomeničke rente) te privatno vlasništvo većega dijela tih zgrada i nerješavanje preseljenja tog stanovništva u nove dijelova grada. Iseljenjem kritičnog dijela stanovnika i osiguranjem potrebnih sredstava moglo bi se prići saniranju, popravcima i doličnoj opremi stambenog prostora zgrada. One bi se zatim mogle naseliti (najmom ili otkupima s prikladnim pogodnostima) civiliziranijim i kulturnijim slojevima građanstva, naročito umirovljenicima, umjetnicima, obrtnicima, koji bi posljednji u njima mogli imati i svoje radionice i atelijere, kao i prodajne prizemne lokale. Tako se radilo u napuštenim starim četvrtima nekih američkih gradova, gdje su sami useljenici sudjelovali u opremi napuštenih stambenih prostora.
Drugi su problem današnji lokali u prizemnim prostorijama tih zgrada i pred njima. Do pred nekoliko desetljeća ti su prizemni prostori bili odbojna i zapuštena skladišta ili grupne spavaonice najsiromašnijeg sloja doseljavanih radnika, naročito Albanaca.
Danas se stanje promijenilo time što su ti prostori standardom i ugledom veoma unaprijeđeni i u tom pogledu privlačni, a ne odbojni. Međutim, nije se vodilo računa o tome da su nove, moderne i modernističke suvremene obnove i dotjerivanja uništili povijesni biljeg samih zgrada i čitavih ambijenata tog jedinstvenog starog grada, koji je donedavna imao srednjovjekovno obilježje. Novi prostori su prvo uklonili sva stara vrata prizemnih prostorija. Osamdesetih sam godina fotografirao za Muzej grada oko trideset starih drvenih vratnica iz osamnaestog stoljeća. Danas ne postoje više ni jedna od njih; zamijenila su ih ostakljena vrata, usto i osiguranje željeznim rešetkama pomodnih kitnjastih oblika s prostorijama jakog osvjetljenja. Sadržaji tih prizemnih prostora isključivo su kafići i prodavaonice modne odjeće, cipela i suvenira. Kafići su usto zauzeli ne samo šire prostore pred njima već i najuže uličice pa i antičke ambijente (Peristil, Željezna vrata) i ispunili ih stolovima, stolicama i klupama i tako potpuno uništili osebujni povijesni urbani ugođaj staroga grada. (U Veneciji, s mnogo življim i kritičnijim turističkim prometom, žrtvovan je prednji dio grada turističkoj privredi, ostakljenim i živo osvijetljenim trgovinama i izlozima, ali je sav ostali dio grada sačuvao izvorni biljeg, bez novih ostakljenih i osvijetljenih dućana i mnoštva restorana i kafića).
Međutim, povijesnom dijelu Splita prijeti i jedna nova opasnost koja je već ugrozila Dubrovnik: da stare povijesne stambene zgrade pokupuju imućni stranci, privučeni atraktivnošću Dioklecijanove palače i naselja bez automobilskog prometa i buke, zgrade u kojima će uglavnom boraviti tek dijelom ljeta, a veći će dio godine one biti nenaseljene, sa zatvorenim prozorskim kapcima. (U starom Dubrovniku već živi vrlo malo Dubrovčana i njegove su ulice i trgovi izvan turističke sezone sablasno mrtvi). Osim toga, bogati će novi stanari zahtijevati i vrhunski stambeni luksuz, što će se morati štetno odraziti i na sam vanjski izgled građevina, a pogotovo na onaj unutrašnji. Već danas u najstarijem dijelu Splita – usprkos efektnim prizemnim lokalima – malo žive urbanizirani Splićani, a više siromašni ruralni doseljenici. Stari Split, pežorativno nazvan get, ljeti će biti zakrčen povorkama stranih turista s kruzera, a u ostalo doba godine bit će tužno i sablasno pust i odbojan.
Rješenje tog problema, kojemu se uopće ne pristupa, vidim jedino tako da Općina otkupi zgrade unutar zidina Palače koje su u privatnom vlasništvu; da iz tih i onih već u vlasništvu Općine iseli kritične stanare; da zgrade i stanove u njima sanira i dotjera povijesno i humano i da ih naseli građanima koji će u njima rado živjeti, a neki i djelovati, privučeni središtem grada i uličicama bez suvremenog bučnog prometa.
Potrebna su značajna novčana sredstva za stanove u novim četvrtima za današnje „nepoćudne“ žitelje, kao i za sanaciju i dolično dotjerivanje starih i uglavnom trošnih kuća. Ima li splitska Općina ta sredstva, čak u stanovitom višegodišnjem roku? Svi će reći da nema. Ali Općina koja je za gradnju Spaladium arene, koja se vrlo rijetko koristi, jer najveći dio godine zjapi prazna, utrošila 147 milijuna eura, a za najam te nekorištene građevine izdvajat će mjesečno tijekom trideset godina 2,5 milijuna kuna (Slobodna Dalmacija, 3. III. 2012.) ne može se pravdati da uopće nema novaca za dolično održavanje Dioklecijanove palače i staroga grada svjetske spomeničke baštine u njoj.
Drugi izlaz vidim i u mogućnosti obraćanja Europskoj zajednici za znatna nepovratna sredstva, naglašavajući svjetski spomenički značaj Dioklecijanove palače i povijesnoga grada u njoj, ali za to je potrebna izrada nužne iscrpne dokumentacije koju bi pripremili stručnjaci konzervatori, arheolozi, arhitekti, urbanisti, privrednici, socijalni radnici i sl.
Istaknuli smo da osebujnost i vrijednost staroga dijela Splita u okvirima careve palače nije samo u suštinskim ostacima te palače, nego i u jedinstvenom spoju antičke palače i srednjovjekovnog grada u njoj. A grad tvore u prvom redu kuće i ulice. Shvatljivo je da sve stambene zgrade ne potječu iz srednjega vijeka, iako te prevladavaju. Život i vrijeme rušili su i gradili, pa ima stambenih zgrada što potječu iz kasnijih stoljeća, čak i iz devetnaestoga. Ali sve zajedno one predstavljaju složeni i skladni kontinuitet oblika i stilova. Na čitavom tom prostoru nekadašnje palače – kao i zapadno od nje – uvijek je bio prisutan i bitan život grada, život i promet građana, uličice s prolaznicima i prozori s posudama sa cvijećem ili s rubljem što se suši i leprša na vjetru.
Građani novijega Splita, osobito prošloga stoljeća, živo su saobraćali, u svako doba dana, dvjema glavnim ulicama, nekadašnjim antičkim Cardom i Decumanusom, danas Dioklecijanovom, Krešimirovom i Poljanom kraljice Jelene, dok su ostale uličice izbjegavali, ali život je ipak postojao u svima, pružajući čitavoj Palači poseban živi, pokretni i glasni saobraćaj.
Sudbonosni zahvati degradiranja Palače-Grada vršeni su, uz poticaj i suglasnost stručnjaka arhitekata i konzervatora – u razdoblju 1945.1990. U ambiciji isticanja i obnove antičke palače, a zapostavljajući ulogu tisućljetnoga grada u njoj, splitski su urbanisti i konzervatori prvo obezvrijedili – zapravo uništili – srednjovjekovni Katedralni trg koji se razvio na položaju antičkog Peristila. Zatim su doslovno porušili čitavu jugoistočnu četvrt grada unutar Palače, otkrivajući, ali i dograđujući arheološke ruševine među kojima je srušen i renesansni samostan Sv. Klare. Tako su obavili ono zbog čega je cijeli svijet osudio Talijane za rušenje živih rimskih gradskih četvrti i pretvarajući ih u mrtve, tek turistički privlačne antičke ruševine.
Tada je, na očigled splitskih stručnjaka, povjesničara i konzervatora, također falsificirano obnovljena najljepša gotička palača u starome Splitu, Papalićeva palača, dogradnjom čitavog sjevernog začelja i tavanskim katom s atelijerskim prozorima. Neprikladni zahvati obavljeni su i na drugim građevinama u tom starom, u cjelini povijesnom dijelu Splita.


Kultura u Splitu. Splitsko kazalište.

U ovome gradu razvijene kulturne baštine ista je danas zapostavljena, na marginama života i razvitka Splita. A to je ipak bio grad Marulića, Dominisa, Lukačića, Julija Bajamontija, Vidovića, Meštrovića i brojnih drugih hrvatskih – ali i europskih – velikana.
Split je sagradio veliko kazalište („najveće na Balkanu“ kako se s ponosom govorilo) kada je imao tek dvadesetak tisuća stanovnika, a nije ni imao stalnu kazališnu ustanovu.
U Splitu je, još u srednjem vijeku, arhiđakon Toma napisao prvu povijest ne samo jednog našeg grada Splita već i stare hrvatske države. U Splitu je Julije Bajamonti skladao prvu hrvatsku operu (oratorij). U Splitu se nastanio i djelovao jedini hrvatski umjetnik koji je stekao svjetsku slavu, Ivan Meštrović. Jesu li današnji Splićani svjesni te tradicije svoga grada i žele li je nastaviti?
Splitsko je kazalište zapaljeno (kao i ono ranije Bajamontijevo), a njegovu obnovu nije potaknula kultura koliko sport. Obnovljeno je da se u njemu održi uvodna priredba sportskih Mediteranskih igara.
Split je već desetljećima stekao tradiciju Ljetnih igara, ali još nema – niti predviđa imati stalno ljetno kazalište, na otvorenome, koje je nekoć imao svaki antički grad pa i Salona, a ne samo amfiteatar. Velike operne predstave kojima se Split diči, zahtijevaju i veliko ljetno kazalište, a ne tek osebujni, ali prostorom maleni i spomenički sve riskantniji Peristil.
Pri navedenoj restauraciji splitskog kazališta bila je planirana njegova obnova u modernom stilu, bez loža (poput nekog velikog kina Central) u kojemu će gledaoci gledati jedni drugima u leđa i u kojemu neće biti osjećaja društvenog zajedništva ili svečane reprezentacije pri raznim društvenim priredbama. Cijeli je grad – nažalost i kazališno osoblje – bilo za tu modernizaciju splitskog teatra i uništenje jednog istaknutog kulturnog spomenika, kojemu spomenički biljeg nije pružalo njegovo pročelje – predviđeno da se sačuva – nego samo gledalište u kojemu se tijekom stoljeća odvijao društveni, politički, kulturni, glazbeni i umjetnički život grada Splita. Zajedno s konzervatorom Davorom Domančićem, uz moj opširni elaborat i štambilj Konzervatorskog zavoda, spriječeno je uništenje tog tradicionalnog splitskog kulturnog žarišta koje danas problematičnim programom i slabim odazivom publike, od dvije stotine tisuća žitelja, nije na željenoj visini pa brojniju publiku nastoji privući lakšim i umjetnički jeftinijim predstavama, dok su klasici svjetske drame, opere i glazba sve rjeđi na njegovoj pozornici.
Očito je da veliko reprezentativno (i kulturno-povijesno) kazalište ne može odgovarati dramskim predstavama, pogotovo onima intimnijeg karaktera i da svaki veći europski grad osim velikog, povijesnog ili modernog kazališta, ima jedno, a najčešće i više manjih tzv. dramskih kazališta u kojima na pozornici izgovorena riječ, pa i ona tiša, može ispravno doći do svakoga u gledalištu. Takva su kazališta, s manjom pozornicom i manjim gledalištem, izvedbom znatno jeftinija od reprezentativnih „opernih“. (Pri obnovi splitskog kazališta arhitekt Rašica je bio predvidio u podzemnom prostoru manje dramsko kazalište, ali se zbog vode u tom terenu odustalo od njegove izvedbe).
Ni veliko ljetno ni maleno dramsko kazalište nisu skupe izvedbe. Sa 147 milijuna, koliko je koštala izgradnja malo korištene Spaladium arene moglo se sagraditi oba kazališta koja bi bila stalno korištena, a kulturi grada bi pridonijela mnogo više od reprezentativnih sportskih i estradnih rijetkih priredaba u navedenoj areni.
Kada spominjem kazalište ne mogu se ne osvrnuti i na aktualnu kritičnu situaciju pomanjkanja koncertne dvorane u Splitu.
Nekada, u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, a i u početku dvadesetog, koncerti su se održavali u salonima mnogih splitskih obitelji, a brojne su imale i klavir u kući. (Ne znam ima li danas, u deset puta brojnijem Splitu, u privatnim stanovima toliko klavira, ako već nisu postali muzejski predmeti).
Početkom prošloga stoljeća sagrađen je Hrvatski dom, secesijska zgrada arhitekta Kamila Tončića, s reprezentativnom koncertnom dvoranom, koja se već dvadeset godina bezuspješno nastoji vratiti prvotnoj svrsi.
I u vrijeme s pravom općenito kritizirane komunističko-socijalističke gradske uprave, Split je imao na Prokurativama koncertnu dvoranu, uz Koncertnu poslovnicu, u kojoj se u jednom danu svakoga tjedna organiziralo koncert klasične, a ne zabavne glazbe, a koji je bio uvijek dobro posjećivan. Shvatljiva je pojava današnje zabavne, estradne glazbe, ali njezino potpuno prevladavanje, njezino potpuno isključivanje klasične glazbe nikako ne bi moralo biti.


O nepostojećem Umjetničkom salonu

Još jedno kulturno stjecište nestalo je u ovom gradu: Umjetnički salon.
U doba stare Jugoslavije planiralo se graditi umjetnički paviljon do zgrade Banovine. U doba bivše postojao je prostrani Umjetnički salon za priređivanje većih likovnih izložaba, najprije u bivšoj Biskupskoj palači, a zatim u palači Cindro u Krešimirovoj ulici, u oba slučaja s tri dvorane, u kojima su se stalno održavale likovne izložbe, uz one u malenom Galićevom salonu u Marmontovoj ulici.
Danas umjetnici, kojih je mnogo više nego nekada, izlažu u raznim prostorima, ali nigdje pogodno, uz dovoljno odgovarajućeg prostora.
Split je nakon mnogih nastojanja (o čemu sam pisao u više navrata i zalagao se za korištenje stare bolnice) dobio reprezentativnu Galeriju umjetnina, ali stalni postav te galerije onemogućava veće i reprezentativnije likovne izložbe neće li se uklanjati stalni postav Galerije. Podrumi Dioklecijanove palače, u kojima se katkada izlaže, svojom vlagom štetni su za umjetnine i nekorisni.
Splitu je potreban veći umjetnički salon, ali i nekoliko manjih izložbenih prostora u novim gradskim četvrtima.


Što je to Dom kulture?

Tragičan je slučaj sa splitskim Domom omladine, namijenjenim kulturnim zbivanjima, sa čak dvije pozornice, ali već desetljećima tek djelomično korišteno gradilište. Jedan središnji polivalentni Dom kulture, namijenjen ne samo omladini, već svim građanima, potreban je gradu, ali kao da ovaj grad ne osjeća potrebu za kulturnim doživljajima, jer su mu oni sportski i popularni estradni potpuno dovoljni.


Nestručni govor o športu i estradnim priredbama

Sportske igre, pučka i zabavna pjesma, pučki i suvremeni društveni ples uvijek su bili popularni i omiljeni u Splitu. Međutim, pučka je pjesma, jedinstveno lijepih melodija, raznim obradama izgubila svoju izvornu čistoću i ljepotu, a donedavne društvene plesove današnja mladež više ni ne poznaje. Zaglušna buka ugušila je svaku melodiju.
O suvremenom športu ne bih želio ni govoriti, jer me danas nitko ne bi ni shvatio, a nisam o tome ni dovoljno informiran.
Split je nekoć, u doba moje mladosti, bio grad živog i općenito prihvaćanog športa, ali sportaša a ne Torcide. Gotovo svi su se Splićani u mlađim godinama bavili nekim športom, ali igrajući, a ne tek navijajući. Istaknuti športaši bili su Splićani, svima poznati i hvaljeni, ali doslovno igrači a ne plaćeni profesionalci. U Hajduku su bili igrači iz Splita i okolice, u Gusaru, u Jadranu također. Igrači se nisu kupovali i prodavali kao danas, a klubovi nisu djelovali kao privredna poduzeća. Navijača je uvijek bilo, ali je na livadama oko Splita ili na teniskim igralištima bilo više igrača nego gledalaca i navijača, osim na reprezentativnim natjecanjima. Šport iz doba moje mladosti nije bio spektakl, nego zabava, plemenito natjecanje i prijateljsko navijanje.
Športska natjecanja u nedavnom Splitu bila su srodna delfijskim i olimpijskim igrama starih Grka, a danas su srodna gladijatorskim igrama starih Rimljana u golemim arenama (stoga sportsku dvoranu i zovemo arenom).
Ali to je moje odvojeno mišljenje i ne želim ga nametati drugima. Ako se mogu više iskazati u Torcidi nego u športskom natjecanju, alal im.
Slično je s estradnim priredbama. Pola današnjih Splićana nije u životu prisustvovalo ni jednoj opernoj ili drugoj izvedbi klasične glazbe, jer su im dovoljne estradne pjevačke priredbe, s popularnim pjevačima i plesačicama. Suvremeni koncerti više se ne priređuju u koncertnim dvoranama, nego u golemim arenama, praćeni bučnim zvučnicima.


Grad pomorske tradicije

Split je stoljećima bio pomorski, mediteranski grad. Mediteranski život i kultura davali su mu uvijek posebno obilježje. Pretežito današnje građanstvo kontinentalnog porijekla umnogome mu uskraćuje taj osebujni tisućljetni biljeg.
Jahtama i brodićima danas jadranskom obalom plove stranci, a rijetko naši građani. Riba se jede znatno manje nego meso. Pučka tradicija ima sve više kontinentalni, a sve manje pomorski biljeg.
Simboličnu degradaciju pomorske tradicije Splita predstavlja zorno njegov Pomorski muzej na Gripama. Osnovan je tridesetih godina prošlog stoljeća u zgradi Jadranske straže iza Banovine. Na prvom je katu bio povijesni pregled pomorstva na našoj obali, a ne drugome velika maketa sa svim tipovima ribarskih brodova i lađica i ribolovnim priborom. U poratnim godinama u zgradu je ušao Hidrografski institut, a Pomorskom muzeju je namijenjena reprezentativna palača Milesi na Trgu braće Radić. Uz stručnu suradnju ravnatelja kapetana Fija, Davor Domančić i ja smo postavili povijesni dio Pomorskog muzeja, prikaz pomorstva na našoj obali. (Prikaz ribarstva, nažalost, nije uopće postavljen). Bilo je neozbiljno osnivanje drugog srodnog Vojnopomorskog muzeja u Splitu.
Pomorski muzej u palači Milesi bio je odlično posjećivan, osobito skupina iz kopnenih dijelova države, ali je u bivšem režimu uklonjen, palača predana Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (koja je vrlo malo koristi), a muzejski je fundus pripojen onom Vojnopomorskog muzeja u tvrđavi Gripe.
Tako se – vjerojatno jedinstveno u svijetu – jedan pomorski muzej nalazi na brdu, a ne na obali. Upravo je bilo smiješno – ali i žalosno – vidjeti da se polovica jednog parobroda postavlja na vrhu brijega.
Pomorski bi muzej morao biti na obali. Ako ne u staroj luci (u bivšem Hotelu Ambasador), a to u Lori, s mogućnošću priveza nekog povijesnog broda do njega.
Predložio bih da se u prizemlju toga muzeja obnovi akvarij koji je nekada bio veoma privlačan u Oceanografskom institutu na Rtu Marjana, a ne znam zašto je zatvoren.


Novi veliki Split i njegovi problemi

Malo se, nažalost, može reći o ovom drugom Splitu trideset puta prostranijem i brojnijem od staroga grada unutar Palače i utvrđenog pojasa ili petnaest puta prostranijem od novijeg Splita iz prve polovice dvadesetog stojeća s novim četvrtima izvan fortifikacijskog pojasa; o današnjem Splitu što se prostire od Marjana i Poljuda do Stobreča i Žrnovnice, i od Kopilice i Dujmovače do obale; o Splitu koji je u prvom pojasu imao tek desetak tisuća žitelja, u drugom tridesetak, a u trećem oko dvije stotine tisuća. Dok u onom starijem Splitu moramo brinuti što moramo sačuvati i spasiti, u ovom novom moramo brinuti što moramo dodati i izraditi.
Preko pedeset godina grade se u Splitu gotovo isključivo stambene, komercijalne i upravne zgrade i kolne saobraćajnice. Od ostalih vrlo je pohvalna izgradnja tek dviju knjižnica, sveučilišnog kampusa i bolničkog centra, dok je iz više pogleda problematična izgradnja brojnih crkava. Iznimku tvori tek uzorna četvrt tehnički nazvana „Split 3“.
Shvatljivo je da je novodoseljenim Splićanima prvi i glavni problem bio onaj stambeni, a zatim i prometni. I općinska i politička uprava, koje su forsirale masovnu seobu ruralnog žiteljstva u grad, a i razvijena građevinska industrija, poticale su takav smjer izgradnje. Prva faza iznad tog stambenog i prometnog problema bila je izgradnja školskih zgrada, iako ograničena, i u posljednje vrijeme velikih trgovačkih kuća. Društvenom životu udovoljavano je izgradnjom športskih građevina, stadiona i opreme za masovni natjecateljski šport.
Zanimljiva je pojava koja upozorava da žitelji tog novog golemog Splita najprije rekreaciju, zabavu, a rjeđe i kulturu, traže u razmjerno vrlo malenom starom dijelu grada. U novim četvrtima nema ni donedavna privlačne Pjace, ni danas privlačne rive, ni kupališta Bačvica, ni kazališta.
Znajući što se podrazumijeva pod pojmom grada, još od antičkih vremena do danas, devet desetina današnjega Splita ne možemo uopće nazvati gradom, već tek naseljem zgrada-spavaonica i kolnih saobraćajnica. Tih devet desetina Splita nema ni trgova, ni kulturnih ili društvenih ustanova – svega onoga što se smatra gradom.
Jednom sam mjesnom dnevniku poslao napis s prijedlogom što sve manjka tome velikome Splitu i što bi trebalo izvesti da ga se oplemeni i da ga se smatra gradom a ne tek stambenim i prometnim naseljem, ali redakcija nije smatrala to dovoljno ozbiljnim da objavi.


Kako zamišljam novi Split

Smatram da bi se taj prostrani novi Split trebao koncentrirati u prostorno i sadržajno određene stambene cjeline, s oko dvadesetak tisuća stanovnika svaka. U srcu takve četvrti morao bi se izvesti manji trg koji bi sadržajno, rekreativno i kulturno djelovao na homogenizaciji žiteljstva toga kvarta. Tu bi bio poželjan neki tzv. Dom kulture s dvoranom za predavanja, koncerte, a možda i za kino predstave, koje ne moraju biti koncentrirane u mega kinematografima do kojih građani moraju stizati automobilima.
Svaka takva četvrt morala bi imati nevelika športska igrališta, ali ne za profesionalne klubove, već za same stanovnike tih četvrti, bez administracije i komercijalizacije klubova i članstva, a pogotovo bez natjecateljskih ambicija koje više pridonose bolesti nego zdravlju. (Takva manja igrališta vidio sam u Londonu, pristupačna stanovnicima te četvrti, bez članstva, bez profesionalnih natjecanja). Nešto slično donekle postoji u nekim novim splitskim četvrtima: igrališta balota. Svaka bi gradska četvrt, osim gustih naselja, morala imati i svoje parkove i prostor za dječju igru.
Usudio bih se reći da bi u sklopu takvih manjih parkova i igrališta mogao biti i bazen za kupanje, jer nekada brojna prirodna splitska kupališta jedva da više i postoje, a u budućnosti će ih biti sve manje ili će biti namijenjena turističkoj privredi.
Uz automobilske prometnice potrebno je planirati i one pješačke. Najnužnije je izvoditi i manja organizirana parkirališta osobnih automobila umjesto da se, kao danas, svaki i najmanji dvorišni ili ozelenjeli prostor pretvara u parkiralište automobila okolnih žitelja. Inače je potrebno javnom prijevozu (u budućnosti i podzemnom metrou) posvetiti više brige, a ograničiti osobni automobilski promet.
Bilo bi divno kada bi se građani neke gradske četvrti mogli, kao pješaci, sretati na ulicama svoje četvrti; kada bi hodajući mogli razgledati izloge i koristiti obrtničke radnje, trgovine, zabavne i rekreativne sadržaje – kada bi se s ponosom mogli osjećati građanima Splita, ali i svoje četvrti koja će uvijek nečim biti drugačija od onih drugih.


Za ovaj grad

Tijekom sedamdeset godina svog znanstvenog bavljenja nastojao sam da ta znanost ne bude sama sebi svrhom, već sam njome nastojao pridonijeti rješavanju nekih problema društva u kojemu sam živio i djelovao, osim onih iz područja regionalne i lokalne povijesti umjetnosti i kulture, posebno kulturnih i urbanističkih pitanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti grada Splita, u kojemu sam živio i djelovao.
Od pedesetak knjiga što sam ih tijekom ovih šezdeset godina objavio, desetak je obrađivalo razne, uglavnom kulturne probleme grada Splita (Grad za čovjeka, 1981.; Juraj Dalmatinac i gotička arhitektura u Splitu, 1988.; Vicko Andrić, arhitekt i konzervator, 1993.; Splitsko groblje Sustipan, 1994.; Splitska fontana, 1994.; Borba za grad, 2003.; Robert Adam, Dioklecijanova palača i klasicizam, 2003.; Maršal Marmont i Split, 2006.; Ante Bajamonti i Split, 2007.; Split moje mladosti, 2008.; Suton Splita, 2009.; Stari Split, 2009. Također oko stotinu znanstvenih, popularno znanstvenih i kritičkih napisa u časopisima i novinama).
Ovo je moj posljednji prilog nastojanju rješavanja suštinskih kulturnih pitanja grada Splita, mojega grada.

Duško Kečkemet