Loading Events

« All Events

  • This event has passed.

Ljetne edukativne projekcije u knjižnici odgođene su do daljnjega

srpanj 13, 2015 @ 18:00 - kolovoz 31, 2015 @ 20:00

Ljetne edukativne projekcije u knjižnici odgođene su do daljnjega.

Svakog ponedjeljka u razdoblju od 13. srpnja do 31. kolovoza u dvorani 3 Gradske knjižnice Marka Marulića održavati će se eduktivne projekcije filmova. Posrijedi su neki od najvažnijih naslova u filmskoj povijesti o čemu će uoči svake projekcije više reći naš stalni filmski uvodničar Josip Mioč.
Sve projekcije započinju u 18 sati.
Bit će prikazani slijedeći filmovi:

13. srpnja
Krzysztof Kieslowski “Kratki film o ubijanju” (Krótki film o zabijaniu) [1988]

20. srpnja
King Vidor “Gužva” (The Crowd) [1928]

27. srpnja
Joseph Losey “Sluga” (The Servant) [1963]

3. kolovoza
Nicholas Ray “Na osamljenom mjestu” (In a Lonely Place) [1950]

10. kolovoza
Jacques Tourneur “Iz prošlosti” (Out of the Past) [1947]

17. kolovoza
Roman Polanski “Odvratnost” (Repulsion) [1965]

24. kolovoza
Kaneto Shindô “Kuroneko” (Yabu no naka no kuroneko) [1968]

31. kolovoza
Robert J. Flaherty “Nanuk sa sjevera” (Nanook of the North) [1922]

 

Više o filmovima:

Kratki film o ubijanju (Krótki film o zabijaniu)

krotki_film_o_zabijaniu
Kratki film o ubijanju (Krótki film o zabijaniu, 1988), Poljska, boja, 57 min, Polska TV, Redatelj: Krzysztof Kieślowski
Scenarij: K. Kieślowski, Krzysztof Piesiewicz
Direktor fotografije: Sławomir Idziak
Glazba: Zbigniew Preisner
Uloge: Mirosław Baka (Jacek), Krzysztof Globisz (odvjetnik), Jan Tesarz (taksist).

21-godišnji Jacek besposleno luta gradom. Istodobno, antipatični taksist pere svoj auto i izbjegava neke klijente ponajviše iz zlobe, dok mladi odvjetnik Piotr sa zanosom govori protiv smrtne kazne. Vrlo brzo mladić sjeda u taksi da bi orobio i ubio taksista.
Nakon umorstva odmah slijedi izricanje smrtne kazne, koju nije spriječila vehementna obrana, potom slijede pripreme za izvršenje kazne i sam čin.
Peti nastavak svoje TV serije “Dekalog” koja je tematski vezana uz deset zapovijedi Božjih – Ne ubij, Kieślowski je proširio u “Kratki film o ubijanju”. Najveći dio prvog dijela filma jest dugotrajno i iznimno mučno ubijanje, dok je gotovo čitav drugi dio priprema i izvršenje smrtne kazne u kojemu se društveni mehanizmi ne pokazuju ništa boljim od ubojice.
Redatelj je priču o grozoti ubijanja filmski oblikovao reduciranim izrazom, bez povišenih tonova, i izrazitije fabularizacije, gotovo dokumentaristički bilježeći proces zadavanja smrti, ali i rabeći filtre na kameri koji potpuno smanjuju boju i ostavljaju dominantan žućkasto-zeleni ton koji asocira na podzemlje, te smanjujući oštrinu rubova filmske slike. Usredotočivši se samo na ono što je bitno, a to su najčešće lica u krupnom planu koja zorno pokazuju strahotnost zbivanja, Kieślowski je ostvario jedan od najmučnijih, ali i najboljih filmova 1980-ih, tumačen kao vrhunski film. iskaz postavke o banalnosti ubijanja i zla, pa u tome smislu uspoređivan i s različitim književnim djelima, npr. romanima Dostojevskoga.

T. Kurelec
(izvor: Filmski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža)

Gužva (The Crowd)


King Vidor “Gužva” (The Crowd) (1928)

Gomila (The Crowd, 1928), SAD, c/b, nijemi, 149min, MGM
Režija: King Vidor
Scenarij: K. Vidor, John V. A. Weaver, Harry Behn
Direktor fotografije: Henry Sharp
Uloge: Eleanor Boardman (Mary Sims), James Murray (John Sims), Bert Roach (Bert), Estelle Clark (Jane), Danile G. Tomlinson (Jim), Lucy Beaumont (majka).

John je niži službenik u velikoj njujorškoj tvrtki. Susreće Mary, oni se zaljube, vjenčaju i dobiju dvoje djece. Kad mu automobil pregazi kćer, John, shrvan tugom, počne zanemarivati radne obveze te dobije otkaz. Iako ga supruga hrabri, nikako ne može naći novi posao. Nakon jedne svađe, Mary ga ostavlja. Kad John osvoji novčanu nagradu na natjecanju za reklamne slogane, otvori se mogućnost obiteljskog pomirenja.
Po nekim kritičarima “Gužva” je, uz “Zoru”, najuspjelije ostvarenje američkog zreloga nijemog filma i jedinstven socijalni film toga doba.
Smatran i prvim značajnim filmom o temi otuđenja u urbanom industrijaliziranom društvu, zbog tipa junaka, izbjegavanja tradicionalne dramaturgije melodrame, ugođaja i kretanja od izravnog realist. prikaza socijalne situacije do opće metafore o modernom društvu, “Gužva” se može označiti jednim od predšasnika neorealizma, dok dojmljivom spontanom dimenzijom samog snimanja anticipira prosede novoga vala – film je uglavnom realiziran na njujorškim lokacijama, dinamičnom (često skrivenom) kamerom, a karakteristična je scena očajnog junaka u gomili ljudi koje nakon kćerine smrti moli da utihnu. Sagledavan i kao reakcija na duh optimističkog materijalizma karakterističnog za većinu američkih filmova tzv. “ludih dvadesetih”, film impresionira i sumornim prizorima ureda s naglašenim crno-bijelim kontrastima i velikom dubinskom oštrinom.
U tom smislu izdvaja se prizor usamljena protagonista u masivnim uredskim hodnicima (kao simbol njegove izgubljenosti i otuđenosti), a uvodni dugi kadar, u kojemu se pokretna kamera vožnjom kreće od ulice do uredskih prostorija, utjecao je na film “Apartman”.
Redatelj i film bili su nominirani za Oscara.

B. Kragić
(izvor: Filmski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža)

Sluga (The Servant)

Sluga (The Servant, 1963), Vel. Britanija, c/b, 112 min, Elstree/Springbok Productions, Redatelj: Joseph Losey
Scenarij: Harold Pinter, prema romanu Robina Maughama
Direktor fotografije: Douglas Slocombe
Glazba: John Dankworth
Uloge: Dirk Bogarde (Hugo Barrett), James Fox (Tony), Sarah Miles (Vera), Wendy Craig (Susan), Catherine Lacey (lady Mounset), Richard Vernon (lord Mounset).

Mladi i bogati Tony zapošljava Hugha Barretta kao slugu. Barrettov je prvi zadatak da uredi Tonyjevu novu kuću zbog čega se sukobljava s Tonyjevom zaručnicom Susan. Barrett štoviše na mjesto sobarice dovodi svoju ljubavnicu Veru lažno je predstavivši kao sestru. Ona zavodi Tonyja koji se udaljuje od Susan. Međutim, Tony i Susan otkriju Veru i Barretta dok vode ljubav te ih Tony, potresen, oboje otpušta, dok ga istodobno Susan ostavlja. Ostavši sam, Tony potom ponovno zapošljava Barretta te postupno postaje sve ovisniji o njemu.
Pinterov scenarij oslonjen na sugestivne i suptilne jezične aluzije koje prividno uobičajene situacije nadograđuju ugođajem skrivene prijetnje i Loseyjeva precizna režija zasnovana na fluidnim pokretima kamere i dugim kadrovima te konstruiranju ambijenta (kuća) kao eksteriorizacije osjećaja likova, s razrađenom uporabom ogledala koja sugeriraju rascijepljenost, ali i narcisoidnost gl. likova, oblikuju pripovjedni svijet usredotočen na temu individualnog i društv. kolapsa, odn. destrukcije karaktera pod pritiskom klasnih odnosa, žudnje za moći i nesigurnih seksualnih opredjeljenja. Iako je kritika prigovarala okretanju prema izrazitijim ekspresionističkim kompozicijama i osvjetljenju i gotovo neprestanom variranju tona u posljednjoj trećini filma, kombinacija realističkih, parodijskih i alegorijskih fragmenta naglašava ugođaj rastućeg rasapa kakav doseže vrhunac u nadrealnom završetku s likovima koji gledaju jedni druge kroz staklene čaše što iskrivljuju perspektivu i naposljetku foto-aparatom snimaju vlastite odraze u ogledalima.
Film pruža niz interpretativnih mogućnosti, od sugeriranja homoseksualnog podteksta Barrettova i Tonyjeva odnosa, preko inverzije britanskog klasnog sustava do upućivanja na gotovo demonski značaj Barrettove dominacije odnosno Barretta kao figuru čistog zla.
Stoga je komentiran kao metafora klasne borbe i nesmiljena kritika britanskog klasnog ustrojstva, esej o požudi, studija zla, parabola čovjeka i njegova alter ega, analiza homoseksualnosti te djelo o opsesiji i posesivnosti.

B. Kragić
(izvor: Filmski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža)

Na osamljenom mjestu (In a Lonely Place)

O autoru:
Ray, Nicholas (pr. ime Raymond N. Kienzle), amer. redatelj, scenarist i glumac (Galesville, Wisconsin, 1911 – New York, 1979).
Studirao arhitekturu kod F. Lloyda Wrighta, već kao student glumio u kazalištu. Surađivao s E. Kazanom i J. Housemanom, na filmu od 1945. kao pomagač i asistent redatelja, npr. E. Kazana (Drvo raste u Brooklynu, 1946). Radi i na TV, kino prvijenac mu je krim. melodrama o mladim bjeguncima pred zakonom Oni žive noću (1948), prva u nizu priča o neprilagođenim ljudima kakvi su likovi scenarista (H. Bogart) u Na usamljenom mjestu (1950) i policajca (R. Ryan) u Na opasnom terenu (1951), a koji spadaju među najuvjerljivije likove marginalaca u njegovoj karijeri. Zapažen je i rafinirani (“frojdovski”) vestern Johnny Guitar (1954), sa snažnim ženskim likovima (J. Crawford i M. McCambridge), a najpoznatije ostvarenje “Buntovnik bez razloga” ostavilo je prepoznatljiv
utjecaj u popularnoj kulturi. Ray se zbog pesimističnih ugođaja te tragova stilskoga modernizma slabije uklapao u obrasce američke filmske industrije, no ipak je režirao cijenjena ostvarenja, npr. dramu o profesoru narkomanu (J. Mason) Važnije od života (1956), vestern Istinita priča o Jesseju Jamesu (1957), ratnu dramu Gorka pobjeda (1957) te krim. drame Djevojka za zabavu (1958), o svijetu gangstera, i “ekološki” Vjetar nad močvarom (1958), vizualno privlačno ostvarenje smješteno među krivolovce u floridskoj močvarnoj zabiti. U tim djelima ugođajem inovira žanrovske strukture, no zbog relativnog komercijalnog neuspjeha ambicioznih spektakala Kralj kraljeva (1961), o Isusu, i 55 dana u Pekingu (1962), o bokserskom ustanku u Kini, prekida se kontinuitet njegove karijere. Potom je predavao film na Sveučilištu New York, tumačio važnu ulogu u filmu Prijatelj iz Amerike (Wim Wenders, 1977), glumio u “Kosi”, dok je s Wendersom supotpisao režiju dokumentarnog filma Munja nad vodom (1980), prikaz svojega suočavanja sa smrću.
Jedan je od najcjenjenijih američkih redatelja kod europske kritike (npr. Jean-Luc Godard), zbog tematske i stilske dosljednosti (karakterizacija junaka, dinamična kamera, razrađena scenografija i dojmljiva fotografija) te vlastite društvene neprilagođenosti od kraja 1950-ih uživa status izrazitog autora.
Ostali važniji filmovi: Kucaj na bilo koja vrata (1949), Tajna žene (1949), Rodeo (1952), Bježi u zaklon (1955), Bijele sjenke (1960., s B. Bandinijem), Ne možemo ponovno kući (suredatelj sa svojim studentima, 1976).

N. Gilić
(izvor: Filmski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža)

Iz prošlosti (Out of the Past)

Iz prošlosti (Out of the Past, 1947), 97min, c/b, RKO
Producent: Warren Duff
Redatelj: Jacques Tourneur
Scenarij: Geoffrey Homes (pravim imenom Daniel Mainwaring), prema vlastitom romanu Podignite visoko moja vješala
Direktor fotografije: Nicholas Musuraca
Glazba: Roy Webb
Uloge: Robert Mitchum (Jeff Bailey/Markham), Jane Greer (Kathie Moffat), Kirk Douglas (Whit Sterling), Rhonda Fleming (Meta Carson),

Richard Webb (Jim “Jimmy”), Steve Brodie (Jack Fisher), Virginia Huston (Ann Miller), Paul Valentine (Joe Stephanos), Dickie Moore (The Kid), Ken Niles (Leonard Eels).

Bivši privatni detektiv Jeff pokušava izgraditi novi život pod novim imenom. No, prisiljen na povratak starome poslu uskoro pada u ubojitu mrežu laži fatalne žene Kathie koju je trebao pronaći za utjecajnoga gangstera Sterlinga.
Jedan od najuspjelijih, a po mnogim sudovima i ključnih djela film noira u amer. kinematografiji, sadržava tipične motive struje: fatalizam, vizualnu dojmljivost pod utjecajem njem. ekspresionizma (fotografija N. Musurace), tipsku karakterizaciju likova (gubitnik koji ne može pobjeći od vlastite mračne prošlosti, fatalna žena, djevojka iz susjedstva koja vjeruje da se junak može promijeniti, negativac koji prikriven upravlja događajima).
R. Mitchum i J. Greer ostvarili su kultna glumačka ostvarenja u priči u kojoj su dijalozi i glumačka međuigra važniji od akcije, a redatelj se, ostvarivši dojmljiv ugođaj fatalizma, potvrdio kao vrhunski slikovni stilist. Film je prikazivan i pod naslovom Podignite visoko moja vješala. Snimljen je i remake Protiv svih prepreka (T. Hackford, 1984).

S. Zečević

(izvor: Filmski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža)

Odvratnost (Repulsion)


Odvratnost (Repulsion, 1965), Vel. Britanija, c/b, 105 min, Compton Films
Redatelj: Roman Polanski
Scenarij: Roman Polanski, Gérard Brach i David Stone
Direktor fotografije: Gilbert Taylor
Glazba: Chico Hamilton
Uloge: Catherine Deneuve (Carole Ledoux), Ian Hendry (Michael), John Fraser (Colin), Yvonne Furneaux (Hélène Ledoux), Patrick Wymark (kućevlasnik), Renée Houston (gđica Balch), Imogen Graham (manikirka), Roman Polanski (svirač).

Plaha, povučena i seksualno nesigurna Belgijanka Carole živi s ekstrovertiranom sestrom Hélène u Londonu, radeći u salonu za manikiranje. Kad Hélène ode na ljetovanje, Carole, prepuštena svojim traumama i strahovima, tone u ubilačko ludilo.
Uvodni kadar ekstremno krupnog plana Caroleina lica upućuje da je čitav film fokaliziran kroz njezinu svijest, onemogućujući omjeravanje prikazanog s pretpostavljenim “stvarnim” stanjem, premda prvi dio sadrži prividno realistični prikaz zbilje, uglavnom prizorima svakodnevne rutine. Kako pokazuju njezina zabrinuta pitanja, Carole naslućuje da joj jedino sestrina posve oprečna narav omogućuje da održava labilnu psihološku ravnotežu. Nakon što Hélène ode, njezina percepcija okoline i sebe same postaje potpuno podređena projekcijama patoloških strahova i trauma.
Kako se granica razuma i ludila, stvarnosti i zamišljaja, izvanjskog i unutarnjeg, tijekom čitavog filma povlači isključivo u Caroleinoj svijesti, vizualizirana njezinim opsesivnim promatranjem raznih pukotina, kao središnji se interes filma postavlja mogućnost razuma da procijeni vlastito tumačenje percipiranoga. Dok je štiti sestrina komplementarna ekstrovertiranost, Carole uspijeva izbjegavati poglede drugih kao i usmjeravanje vlastitog pogleda na njih; prisiljena da se suoči sama sa sobom, provodi dane zaključana u stanu, ne ide na posao, ne mijenja odjeću, ne jede, a stanje njezina uma metaforički predočuje oguljeni zec koji trune na stolu. Trajna nelagoda i paničan osjećaj ugroženosti od promatranja dovode do zvučnih, prostornih i perceptivnih iskrivljenja, koja međutim upitnim čine vjerodostojnost ranijih “normalnih” prizora. Perceptivno preoblikovanje svih elemenata okoline u prijetnju, pretvaranjem uobičajenih zvukova i načina viđenja u oblike agresije, potkopava jasno razlikovanje nadrealističkih prikaza psiholoških poremećaja od realističkih modusa predočavanja zbilje, tvoreći filmsku viziju psiholološke nadstvarnosti, na koju upućuje citat filma “Ljepotica i zvijer” (prizor ruku koje izlaze iz zidova), kao i uznemirujuća glazba.
Majstorskim montažnim ritmom, krupnim planovima i virtuoznim kretanjem kamere u skučenim prostorima, Polanski oblikuje vizualni ekvivalent svijesti koja pokušava naći ravnotežu.

T. Brlek
(izvor: Filmski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža)

Kuroneko (Yabu no naka no kuroneko)


O autoru:
Shindo, Kaneto, jap. redatelj i scenarist (Hirošima, 1912 – Hirošima, 2012). Iz obitelji osiromašenih zemljoposjednika, već nakon osnovne škole počinje raditi u film. studijima. Od poč. 1930-ih bavi se scenografijom, a nakon 1945. postaje jedan od najplodnijih i najcjenjenijih japanskih scenarista (osobito se ističe suradnja s K. Yoshimurom, npr. Kraj obitelji Anjo, 1947; Legenda o Genjiju, 1951).
S Yoshimurom i budućom čestom glumicom svojih filmova, poslije i suprugom, N. Otowa, osnovao je 1950. nezavisnu filmsku tvrtku Kindai Eiga Kyokai, a 1951. režira svoj prvi film Priču o voljenoj ženi, posvetu rano preminuloj prvoj supruzi.
Međunarodno se afirmirao Djecom Hirošime (1952), s protagonisticom djevojčicom koja je u eksploziji atomske bombe izgubila roditelje; film je utemeljen na svjedočenjima hibakušâ – onih koji su preživjeli bombardiranje. Tijekom 1950-ih Shindo se često usredotočava na prikaz životnih uvjeta društvenih marginalaca i profiliranih ženskih likova (Minijatura, 1953; Glumica, 1956).
Svjetsku slavu donosi mu Goli otok (1961), film bez ijedne izgovorene riječi, koji dokumentaristički tematizira oskudnu egzistenciju mještana otoka bez vode, a velik odjek ima i Onibaba (1964), vizualno fascinantna jezovito-erotska povijesna priča o dehumanizaciji seksualno frustriranih svekrve i snahe u ratom opustošenoj provinciji. Od njegovih daljnjih filmova izdvaja se dokumentarni film Život filmskog redatelja: bilješke o Kenjiju Mizoguchiju (1975).
Ljevičarski usmjeren, sklon društveno-kritičkom pristupu, ali i psihološkoj razradi likova, nerijetko i njihove erotske dimenzije, s omiljenom temom održanja ugrožene obitelji, izrazito vizualno nadaren, Shindô je uz A. Kurosawu i M. Kobayashija najistaknutiji autor prve poslijeratne generacije japanskih filmaša.
Ostali važniji filmovi: Izgubljeni spol (1966), Kuroneko (1968), Živi danas (1970), Slijepi klaun (1977), Posljednja bilješka (1995), Volja za životom (1999).

D. Radić
(izvor: Filmski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža)

Nanuk sa sjevera (Nanook of the North)


Nanook sa sjevera (Nanook of the North, 1922), SAD, c/b, 78 min, Les Fréres Revillon/Pathé Exchange, nijemi
Redatelj, scenarist i direktor fotografije: Robert J. Flaherty
Montaža: R. J. Flaherty i Charles Gelb.

Dokumentarni film o životu Eskima (Inuiti) u Ungavi, na zapadnoj obali Hudsonova zaljeva. Film prati način života najpoznatijeg lovca tog kraja i njegove obitelji – Nanooka (u prijevodu: Medvjed), točnije, njegovu neprestanu borbu s prirodom u potrazi za lovinom i zaklonom. Njegovu obitelj čine dvije žene – Nyla (Ona koja se smije) i Cunayou te dva sina: stariji Allee i mlađi Allegoo.
Flaherty je u svojemu prvom filmu započeo praksu metode integracije i zajedništva s ljudima koje prikazuje: najprije je proveo stanovito vrijeme s njima, potom izabrao one koji najbolje odgovaraju njegovim zahtjevima, a tek potom u čvrstoj suradnji s njima pristupio snimanju. Uz takvu metodu redatelj se nadao da će Inuiti prepoznati i shvatiti o čemu je riječ, odnosno da će ga prihvatiti kao njima bliskog. Prema njegovim vlastitim riječima, Nanook je obećao da neće baciti ni udicu ni harpun bez njegova znaka.
Film započinje grafičkim prikazom karte područja u kojemu se zbiva, a potom s Nanookom u krupnom planu. Slijedi dostava krzna trgovcima, a potom potraga za lovinom i skrovištem. Budući da se glavnina zbivanja odvija tijekom zimskog razdoblja, film obiluje totalima snježnih oluja, prikazom surovih životnih uvjeta, ali i prizorima iznimne međusobne brige članova obitelji. Kamera pažljivo registrira i gradnju iglua i boravak obitelji u njemu: večeru, lijeganje i buđenje. “Nanuk sa sjevera” nema fiksnog, unaprijed zacrtanog scenarija, a narativna linija proizlazi iz pristupa, odn. iz praćenja obrazaca života ljudi kojima se djelo bavi. Stoga se dramatičnost (unatoč priređenosti za Eskime tipičnih radnji) javlja iz samog načina života, npr. u posljednjoj sekvenci filma: nakon što ubije tuljana i odvoji kožu od mesa, Nanook gubi vrijeme zbog nemirnih pasa te krajnjim naporom uspijeva pronaći napušteni iglu u koji se sklanja pred nevremenom.
Ovim djelom Flaherty spaja romantičarski i antropološki pristup dokumentarizmu: prikaz čovjeka koji je u neprestanoj borbi s prirodom, ovisan isključivo o svojoj snazi, inteligenciji, snalažljivosti, ali i obitelji, te koji dobiva herojske dimenzije. Dvije godine nakon snimanja filma Nanook je umro izgubivši se u oluji za lova.

D. Marković
(izvor: Filmski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža)

Details

Start:
srpanj 13, 2015 @ 18:00
End:
kolovoz 31, 2015 @ 20:00
Event Category:
Event Tags:

Organizer

GKMM
Phone:
+38521685000

Venue

Središnja knjižnica
Slobode 2
Split, 21000 Croatia (Local Name: Hrvatska)
+ Google Map
Phone:
021685000
Website:
www.gkmm.hr