Autori // Frano Baras

Prva Javna dobrotvornost (Pubblica Pietà) sa svrhom pomaganja siromaha osnovana je u Splitu 22. veljače 1809. za vrijeme francuske uprave. Na čelu su joj bili: kaptolski vikar Nikola Didoš (predsjednik), gradonačelnik Petar pl. Cambj, (potpredsjednik) te članovi: Marin Pavlović, Nikola Capogrosso, Aleksandar Martinis, Josip Derossi, Antun Krušević i Antun Midoleo. Udruženje je brojilo 60 članova. Uz ostalo, vodili su brigu o novom nahodištu otvorenom u nekadašnjoj kući redovnica sv. Martina te ubožnici za bolesne siromahe u "jednoj lijepoj kući koja se nalazila u Velom Varošu do samoga mora". Javna dobrotvornost izdržavala se od ostavština, darova i doprinosa. Činovnici s boljim primanjima odvajali su od plaće jedan do dva posto godišnje. Gostujuće kazališne družine morale su ustupiti cjelokupni prihod jedne od predstava. Od prodanih ulaznica za plesove i ostale javne priredbe uzimala se desetina utrška. Na tim je načelima djelovala sve do 26. veljače 1876. kada je Pokrajinski sabor u Zadru objavio novi "zakon o dobrotvornosti" koji će ostati manje-više nepromijenjen sve do 1941. godine. Upravni odbor (9 članova) birao se na tri godine. Predsjednik je uvijek bio biskup, a potpredsjednik gradonačelnik. Četvoricu članova imenovalo je Općinsko vijeće, a četvoricu politička vlast na prijedlog istog Vijeća. Između dva svjetska rata, "Javna dobrotvornost" osobito je brinula o uzdržavanju triju domova Zaklade "Martinis Marchi": za siromašne dječake, djevojčice i starce.

* * *

U drugoj polovini 19. st. u Splitu je - uostalom kao i po drugim europskim gradovima - rastao broj siromašnih obitelji. Teško je i zamisliti kolika je bijeda vladala u podrumskim izbama i ruševnim tavanima starih gradskih četvrti. Zato je na poticaj uglednog bilježnika Josipa Marolia (1853 - 1934), posljednjeg muškog izdanka drevne obitelji Marulić, u travnju 1882. osnovano "Društvo sv. Vinka Paulskoga" takozvano Vijeće sv. Duje. Bila je to podružnica pariške središnjice - po svoj prilici prva u Hrvatskoj - istoimene međunarodne organizacije koju je s nekolicinom sudrugova studenata utemeljio 1833. pisac i povjesničar Frederic Ozanam (1813 - 1853). Na taj su se način i laici pridružili djelatnostima muških i ženskih redovničkih bratovština koje je u 17. stoljeću bio osnovao sv. Vinko s prvotnim ciljem zaštite robijaša, nahočadi i siromašnih seljaka.

Vijeće sv. Duje pomagalo je najsiromašnije obitelji materijalno i moralno. Od prikupljenih sredstava nabavljalo im je kruh, tjesteninu, odjeću. U slučaju bolesti i druge namirnice i lijekove. Plaćalo im je stanarine, troškove krštenja, vjenčanja i putovanja. Pronalazilo zaposlenje. Osiguravalo liječničku njegu i troškove sprovoda. Jednako su bile značajne i "riječi ohrabrenja, korisne upute, savjeti o ljubavi i povjerenju u “Providnost" koje su im dijelili članovi. Roditelje su poticali, pa i prisiljavali neka djecu odgajaju građanski uljuđeno i u duhu katoličke vjere. Posredno su nadzirali ponašanje djece, brinuli o ćudorednosti, osobito ugroženih djevojčica i djevojaka. Posjećivali su i tješili nemoćne i stare. Jednom riječju, podučavali su ih "o svemu što je u skladu s moralom i što vodi ka dobru, krijeposti i spasu duše..."

O Božiću 1882. sazvao je bilježnik Maroli glavnu skupštinu Vijeća sv. Duje na kojoj je iscrpno i potresno govorio o teškoj bijedi najsiromašnijih Splićana:
"Jecaj bijednika možda ne dopire do vas, jer se odbija od ledenih zidova vlažnih i nezdravih podruma ili tavana koji su predaleko od vaših sjajnih prebivališta. Ipak, tužan poput brecanja pogrebnog zvona, on svakodnevno ponovno para srce djelatnih članova Vijeća (...) Vi niste vidjeli, možda čak ne možete ni zamisliti da postoje, bijedna prebivališta u kojima još mlad čovjek omotan u tanke prnje dogorijeva u groznici na golom podu iscrpljen od gladi i bijede. Naokolo njega, poput prikaza, sirota žena u suzama, nemoćna da mu pomogne jer je i njoj samoj potrebna pomoć, te brojna ispijena, izgladnjela dječica koja uzaludno pitaju koricu kruha..."

Predsjednik je Vijeća zatim predložio da se ugroženim slojevima pomogne i Pučkom kuhinjom u kojoj bi "za ciglih 10 solada siromašni dobili hranjiva i zdrava jela: obrok juhe i obrok mesa!“ Predviđalo se dnevno pripremiti 100 do 200 obroka. Prostorije su namjeravali urediti po uzoru na one u Grazu. Skupština je imala odjeka. Mnogi imućni građani udijelili su novčane priloge. Najveći (5.000 forinti!) dao je knez Juraj Pavlović. Bilježnik Maroli svoje je izlaganje tiskao u knjižici (20 str.) koja se također prodavala u korist fonda. Početkom 1883. u dvorani "Diana" priređen je veliki dobrotvorni bazar. Mlade Splićanke prodavale su lutrijske srećke zgoditaka-darova prikupljenih od domaćih i stranih trgovačkih tvrtki. Ipak, Pučka kuhinja proradit će tek 1898. i to zahvaljujući osobitom zalaganju biskupa Nakića i gradonačelnika Petra Katalinića. Potrebna sredstva za namještaj i uređenje prostorija osigurali su: Općina, Društvo sv. Vinka Paulskog, Javna dobrotvornost, Sirotište "Manđer" i Caritas. Upravljanje je najprije povjereno sestrama milosrdnicama sv. Vinka, zatim dominikankama.

* * *

U vrijeme Prvog svjetskog rata u Splitu je zavladala nezapamćena oskudica. Iako su sredstva uložena u dionice propala, Pučka kuhinja je zahvaljujući požrtvovnosti članova uprave nastavila djelovati. Čak se otvaraju podružnice u Velom Varošu i na Dobrome da bi se što više pomoglo izgladnjelim građanima. Nova uprava (kuratorij) pod predsjedništvom gradonačelnika dr. Ive Tartaglie (članovi: Juraj Cerovski, Ante Cukrov, Jakov Čulić, Josip Dvornik, kanonik Herkulan Luger, Dušan Manđer, Marko B. Mikačić i Andro Pavičić) odlučila je 1924. kuhinju proširiti i osuvremeniti.
U preuređenim prostorijama konačno je svečano otvorena 4. prosinca 1928, ali pod nazivom Gradska kuhinja, jer je osim najsiromašnijima bila namijenjena i srednje imućnim građanima. Smještena u jugoistočnom prostoru Dioklecijanove palače, nalazila se, ironijom sudbine, otprilike na mjestu antičke carske blagovaonice! Hrana se posluživala u povećoj dvorani na petnaest velikih okruglih stolova s mramornim pločama te u manjoj prostoriji rezerviranoj za "bolje" mušterije. Opremljena suvremenim uređajima njemačke tvrtke Kupperbusch und Sohne, bila je jedna od modernijih i prostranijih u tadašnjoj Jugoslaviji. Brigom Općine uživala je besplatan smještaj, ogrjev i rasvjetu. Hrana iz Gradske kuhinje raznosila se također po splitskim sirotištima, ubožnicama i zatvorima.
U znak zahvalnosti Izvršni odbor u glavnoj je dvorani postavio spomen-ploču zaslužnim članovima. Blagodati Gradske kuhinje osjetile su tisuće siromašnih Splićana i u vrijeme Drugog svjetskog rata te u prvim godinama socijalističke izgradnje. Prestala je poslovati 50-tih godina, jer su njene prostorije ustupljene gradskom Kino-klubu. Bilo je to razdoblje kada su i u Splitu, po sovjetskom uzoru, nicali deseci "radničko-namješteničkih menzi".

* * *

Najpoznatija svjetska ustanova za pomoć siromašnih svakako je Caritas (lat. caritas = ljubav, štovanje, milosrđe prema bližnjemu. Tako se zove i jedna od triju teoloških vrlina.) Prvi odbor splitskog Caritasa ustanovljen je odlukom Općinskog vijeća 24. veljače 1892. Međutim, dozvolu za prikupljanje milodara s ciljem "spriječavanja javnog prosjaćenja po gradu" dobio je od kraljevskog Poglavarstva tek 17. prosinca 1895. Općina je pomagala rad Caritasa redovitim mjesečnim i izvanrednim prilozima, a članovi odbora prikupljali su i druge milodare, pak se je siromahe pomagalo hranom i novcem.
Poslije Prvog svjetskog rata Općina je osnovala (1919) takozvani "Siromašni ured" koji je ubrzo prestao s radom. Tek 1924. imenovan je novi odbor Caritasa, koji je nastojao pronaći u gradu barem stotinu osoba koje će mjesečno pomagati s najmanje 100 dinara. Isti je odbor preselio ustanovu iz nepodesnih prostorija u Kružićevoj br. 4 u nove na Peristilu br. 5 uređene o trošku Općine. Ipak, akcija prikupljanja milodara nije urodila plodom.
U rujnu 1926. formiran je novi odbor: dr Ivo Tartaglia (predsjednik), kanonik Herkulan Luger (potpredsjednik), Marin Šegvić, (tajnik), Josip Dvornik (blagajnik), članovi: Mandica Arambašin, Marija Buzolić, Josip Ferri, Olga Rupčić, Eleonora Tartaglia, Frano Aljinović, don Vinko Brajević, kanonik Josip Carević, Ante Jurjević, Filip Kundić, kanonik Ante Milić, Vicko Šakić, inž. Kamilo Tončić. Uslijedilo je uspješno prikupljanje milodara, pak su ubrzo podmireni svi dugovi prema Pučkoj kuhinji, a siromasima su osigurani besplatni dnevni obroci i novčana tjedna ili mjesečna pomoć. Na dan Svih svetih i Dan mrtvih splitske su skautice prodavale umjetničke dopisnice i značke u korist siromašnih. Caritasu je davan i novac prikupljen licitacijom "izgubljenih predmeta" čiji se vlasnici ne bi javili.

* * *

Od davnih vremena običavali su imućniji Splićani namijeniti dio svoje ostavštine pomaganju siromašnih djevojaka i prosjaka. Međutim postojanje pravih zaklada možemo sustavnije pratiti tek od 19. stoljeća. Tako je kanonik Petar Manđer utemeljio (1850) prvo Dječje obdanište (Asilo infantile) koje je poslije njegove smrti povjereno sa svom imovinom Općinskom vijeću. Preimenovano (1899) u Dječje zaklonište pružalo je predškolskoj djeci siromašnih roditelja "zaklon, hranu, pouku i zabavu". Djelovalo je u Severovoj ulici pod nadzorom dominikanki.
Oktavije i Petar Martinis Marchi oporučili su Javnoj dobrotvornosti (1855 - 56) polovinu imanja. Tim sredstvima ostvarena je poznata velika zaklada "Martinis Marchi" koja je uzdržavala domove za dječake i djevojčice, te one za starce i starice. Dom za dječake nalazio se u dvokatnici na Balkanskoj cesti. Raspolagao je radionicama, spavaonicama, dvoranom za obuku i zabavu. Zavod se brinuo i za njihovo daljnje školovanje. Dom za djevojčice (od 6 do 16 godina) nalazio se u zgradi sestara Milosrdnica u Bribirskoj ulici. Dom starica u Velom Varošu u Popovićevoj ulici bio je premalen, pak ih je općina o svom trošku smještala kod privatnih obitelji. Dom za starce nalzio se u Senjskoj ulici, poslije u prostorijama samostana na Poljudu, a od 1941. na Vidilici iza tvrđave Gripe. Splićani su te domove nazivali "ubožnicama", a njihove korisnike "ubogarima".

Mate Koceić ostavio je (1885) glavnicu od 10.000 fiorina za dvije godišnje stipendije namijenjene siromašnim đacima (po mogućnosti iz Veloga Varoša!) za njihovo srednjoškolsko i fakultetsko školovanje sve do polaganja doktorata.
Dr. Ivan knez Buratti utemeljio je (1885) zakladu s ciljem davanja godišnje potpore "ubogim i marljivim đacima splitskim zavičajcima" upisanima na zagrebačkom Sveučilištu.
Kata i dr. Gajo Bulat osnovali su (1888) zakladu za nabavku miraza siromašnim djevojkama, po mogućnosti kćerima vatrogasaca!
Ivan Reić, pok. Marina oporučio je (1889) čisti dio ostavštine za stipendiranje "vrijednih i siromašnih splitskih mladića" koji će studirati: mehaniku, kiparstvo, slikarstvo ili trgovinu.
Zaklada Augusta pl. Brandla (1905) bila je namijenjena siromašnim dalmatinskim pomorcima koji bi postali nesposobni za privređivanje, te za otvaranje njihove ubožnice.

(odlomak)

Frano Baras