Autori // Frano Baras

Splitski Jadranski dnevnik objavio je  29. kolovoza 1934. kratku vijest:
"Sinoć je preminuo, nakon kratke bolesti u 81 godini Josip Maroli pok. Ivana, um. v, financijski  savjetnik i kr. jav. bilježnik. Pokojnik je jedan od posljednjih članova najstarije ugledne plemićke obitelji Maroli iz koje je potekao naš slavni pjesnik Marko Marulić. Pok. Josip Maroli bavio se i sam književnošću i poezijom u mlađim danima te se isticao u radu oko osnivanja i razvitka humanitarnih gradskih ustanova. Bio je plemenit i milostiv prema sirotinji. Počivao u miru, a ožalošćenoj porodici naše saučešće."

Taj posljednji muški odvjetak loze Marulić Pečenić (prezime se tijekom stoljeća  ustalilo u talijanskoj inačici Maroli)  bio je ugledni, imućni i svestrano naobraženi Splićanin. Ponosio se svojim podrijetlom, a poput  slavnog pretka bio je sklon dobrotvornosti i književnosti.  Za vrijeme studija prava u Grazu zaljubio se u  bečku plemkinju Federiku de Netoliczka (1856.-1922.) kćerku uglednog sveučilišnog profesora Eugena von Netoliczka  (1825.-1889.) s kojom se oženio i vratio u Split. Imali su dvije kćerke  Elzu i Gildu (Adalgisu) te sina Vilija (koji je navodno imao nezakonita sina Mirka...). U njegovu mlađu kćerku Gildu (1880.-1918.) ludo se  zaljubio (godine 1895.) Josip Hatze (1879.-1959.) tada još šesnaestogodišnjak. Budući da stari Maroli u početku nikako nije odobravao tu vezu njihova je uzajamna ljubav proživljavala  dramatične trenutke. Tek poslije 12 godina, nakon Hatzeova povratka sa studija u Pesaru i prvih glazbenih uspjeha, Maroli je popustio i pristao na njihvo vjenčanje, koje je uslijedilo 12. siječnja 1907. u crkvi Gospe od Pojišana. Imali su kćerku Siglindu (1908.-1979.) koja se udala za odvjetnika i književnika dr. Branka Radicu (1899.-1987.), a oni su imali dvoje djece Astrid (1929.-2000.) i Rubena (r. 1931.). Dakle danas živući praunuk posljednjega muškog odvjetka obitelji Marulić Pećenić je suvremeni hrvatski skladatelj akademik Mo Ruben Radica,  a on ima sina Tolana (r. 1965.) te dva unuka Dominika (r. 1998.) i Andriju (r. 2000.).

Josip Maroli bio je odgojen u “austrijsko-autonomaškom duhu i kulturi, ali se prema tadašnjoj aktualnoj politici odnosio indiferentno i moglo bi se kazati apatično, jer su ga više zanimale pravne, kulturne i moralne teme.”  U Splitu se osobito  isticao po svojim  dobrotvornim djelatnostima. Naime u drugoj polovini 19. st.  mnogi  su siromašni Splićani živjeli u velikoj bijedi po  podrumskim  izbama i ruševnim tavanima stare gradske jezgre.  Da bi se pomoglo tim jadnicima, baš je on potakao  (u  travnju 1882.) osnivanje  Društva  sv.  Vinka  Paulskoga  takozvana  "Vijeća sv. Duje". Bila je to -  valjda prva  u  Hrvatskoj - podružnica pariške središnjice  istoimene međunarodne organizacije koju je s   nekolicinom sudrugova studenata  1833. utemeljio pisac  i povjesničar  Frederic   Ozanam.  Svrha društva bila je pomagati materijalno i  moralno najsiromašnije obitelji.  Od  prikupljenih  financijskih sredstava nabavljalo  im  se  kruh,  tjesteninu,  odjeću. U slučaju  bolesti   i   druge namirnice i lijekove. Plaćalo im se stanarine, troškove krštenja,  vjenčanja  i  putovanja.  Pronalazilo  zaposlenja, osiguravalo liječničku njegu i troškove sprovoda. Članovi Vijeća pružali su im  i "riječi  ohrabrenja", davali  korisne  upute, savjetovali ih o ljubavi i povjerenju u Providnost. Roditelje su poticali, pa i prisiljavali  neka  djecu odgajaju građanski uljuđeno i  u  duhu  katoličke  vjere. Posredno   su  nadzirali   ponašanje   djece,   brinuli  o  ćudorednosti, naročito  ugroženih  djevojčica  i   djevojaka.  Posjećivali su i  tješili  nemoćne  i  stare.  Jednom  riječju,   podučavali su ih "o svemu što je u skladu s moralom i što  vodi   ka dobru, kreposti i spasu duše..."

O Božiću 1882. sazvao je bilježnik Maroli glavnu skupštinu Vijeća sv. Duje na kojoj je  iscrpno  i  potresno progovorio  o  teškoj bijedi najsiromašnijih sugrađana:
"Jecaj bijednika možda ne dopire do vas, jer se  odbija  od   ledenih zidova vlažnih i nezdravih podruma ili tavana koji  su  predaleko od vaših sjajnih  prebivališta.  Ipak,  tužan  poput   brecanja pogrebnoga zvona, on svakodnevno  ponovno  para  srce  djelatnih članova Vijeća (...) Vi niste vidjeli, možda  čak  ne  možete  ni  zamisliti  da postoje, bijedna prebivališta u kojima još mlad čovjek  omotan  u tanke prnje dogorijeva u groznici na golom podu iscrpljen od gladi i bijede. Naokolo njega poput  prikaza  sirota  žena  u suzama, nemoćna da mu pomogne jer je i  njoj  samoj  potrebna pomoć, te brojna ispijena,  izgladnjela  dječica koja uzaludno  pitaju koricu kruha..."

Kao  predsjednik  Vijeća   predložio je da  se  ugroženim  slojevima pomogne i Pučkom kuhinjom u kojoj bi "za ciglih 10  solada siromašni dobili hranjiva i zdrava  jela:  obrok juhe  i  obrok mesa"! Predviđalo se dnevno pripremati 100 do 200 obroka. Prostorije su namjeravali urediti po  uzoru  na  one  u  Grazu. Skupština je imala odjeka. Mnogi imućni  građani  udijelili   su novčane priloge.

Poput većine dalmatinskih intelektualaca toga vremena i on je pisao  na talijanskom jeziku, te je njime bolje vladao nego materinjim hrvatskim. Bila je to zlokobna posljedica dugotrajne mletačke vladavine, zatim i austrijske koje su Dalmatincima uporno nametala službenu upotrebu talijanštine. Proslavio se   polemikom  koju  je kao duboko religiozni moralista poveo  s  Lavom  Tolstojem u povodu   objavljivanja Kreutzerove sonate. Svoja suprotna stajališta književno je izrazio u  romanu-pripovijesti iz suvremena života Sedmi  sakrament (Il Settimo sacramento, Trst, 1899.) Objavio  je i dvije kraće pjesničke zbirke te više prigodnih publikacija potpisanih pseudonimom Verino Frustrini u kojima je  osuđivao  sudske  nepravde  i  činovničku  birokraciju. Pod stare dane pisao je paraneze i maksime.

Evo jedne:
"Vrijeme je imaginaran, apstraktni pojam što su ga izmislili ljudi za svoju orijentaciju. Pogrešno se kaže da vrijeme stvara i razara. Vrijeme, samo po sebi, ništa ne stvara niti može koga pregaziti ni ubiti. To rade ljudi."

Šteta je što je veliki  dio njegove pisane baštine - među ostalim i pisma na francuskom jeziku razmijenjena s Tolstojem - stradao u požaru kućnog tavana 1929. Pred smrt je oporučno odredio da se njegov preostali skromni imetak razdijeli siromašnim Splićanima...

Budući da je svojim fizičkim izgledom uvelike odgovarao Natalisovom opisu Marka Marulića, drži se da se Meštrović poslužio crtama njegova lica pri oblikovanju svog splitskog kipa oca hrvatske književnosti.

Josip Maroli (snimio Josip Hatze oko 1932.)
Josip Maroli, snimio Josip Hatze oko 1932. (fotografija preuzeta iz knjige Branka Radice "Josip Hatze" (Logos, Split, 1989.)


Frano Baras