Autori // Frano Baras

Splićanima je uz Sudamju karneval bio najveća fešta, najdemokratskija zabava svih slojeva: bogatih i siromašnih, učenih i nepismenih, mladih i starih, lijepih i grubih. Ipak, nekadašnja spontana karnevalska ludovanja Splićana, danas su neponovljiva. Nema više erotskih i kulinarskih pobuda koje su ga nekoć poticale. Karneval više ne predstavlja raspojasano pražnjenje intimnih poriva suzbijanih vjerskom i društvenom stegom. Karneval je danas demistificiran i predstavlja prije svega ambijentalno-turističku atrakciju ili slikoviti odbljesak folklornog nasljeđa. Nekoć najveća pučka fešta danas je tek poluzaboravljena uspomena.

Ovom prilikom podsjetit ću na onaj koji se održao prije 88 godina, a koji je ujedno bio i prvi “turistički karneval” na hrvatskoj obali Jadrana. Duga i bogata tradicija splitskih karnevala potaknula je turističke radnike 1927. godine da, prvi put, tu slikovitu lokalnu manifestaciju iskoriste za propagiranje zimskog turizma na primorju. Da bi duhovita, vesela i raspojasana splitska pokladna ludovanja što bolje uspjela, organizaciju karnevala preuzeo je poseban odbor. Već 2. veljače pojavio se prvi broj prigodnog šaljiva listića Splitski krnjeval koji su uredili Ante Katunarić i Marko Uvodić, a izdao Odbor za promet stranaca. Na uvodnom mjestu nalazio se Članak bez titule u kojem je, osim ostaloga, pisalo:
"Skup najozbiljnijih ljudi Splita sastavio se u odbor bez karika(tura) da prati i potiče, ako uopće bude trebalo, ono splitsko karnjevalsko raspoloženje... raspoloženje koje ćete uzalud drugovđe tražiti..."



U članku se dalje upozorava da Odbor ne namjerava skučiti to raspoloženje; naprotiv, neka bude "splitski raspojasano, bez zlobe i zlih namjera". Sudjelovati mogu svi, oni u najskupljim kostimima i oni samo s omrčenim nosom. Sva društva ili pojedinci mogu poslati svoga zastupnika, ali "zaboga, ne političkog!" pa će im Odbor, ako treba, pomoći savjetima i nacrtima. Pozivaju se svi oni iz "okolišnih mjesta", jer i njih drže Splićanima, kao i sve strance nastanjene u gradu. Na kraju Odbor poručuje gostima:
"Neka ne očekivaju povorke kao u Nizzi... Za to nemamo sredstava, ali bit će veselja i raspoloženja, na ulici, u kafanama i na veljunima... Mi nikoga ne odvraćamo da ide u Nizzu, ali mu preporučujemo da ne zaboravi svratiti se u Split. U Nizzi će zinut i klicat: krasno, veličanstveno, a u Splitu će mu puknut bubrezi od smijeha..."
Članak je potpisao "Odbor za moralno unapređivanje krnjevalskog raspoloženja, Centrala Split".



Ono što se događalo u posljednja tri pokladna dana te 1927. godine nadmašilo je sva očekivanja. Grad koji je u to vrijeme brojio oko trideset tisuća stanovnika pretvorio se u slikovitu, bučnu i razdraganu karnevalsku svetkovinu. Novinar, gost iz Drezdena, izjavio je da je vidio mnogo većih i luksuznijih karnevalskih priredbi u svijetu, ali da tako "spontano i iskreno" sudjelovanja sveg stanovništva nigdje nije doživio.
Osim već spomenutih stranaca pojedinaca, stigle su i skupine iz Njemačke i Engleske. Ipak, najviše je bilo domaćih gostiju: Trogirana, Kaštelana, Sinjana, Bračana, Makarana, Hvarana, Dubrovčana i Šibenčana... Malobrojne hotele i konačišta zaposjeli su inozemni, a domaći su odreda odsjedali kod rodbine i prijatelja.



U nedjelju, 27. veljače, oko 12,30 sati zaputila se gradom uz vesele zvuke koračnica (svirala je kaštelanska glazba) deputacija "Cukuna" odjevena u indijanske kostime. Veselo poslanstvo ukrcalo se na svečano iskićeni brod »Splićanin« i zaplovilo put Brača. Strahujući da ih kipar Rendić ne bi namagarčio, organizatori su ponijeli i "rekvizite" od kojih bi u slučaju potrebe mogli sami improvizirati Krnju.
Supetrani su im priredili srdačan doček. Glazba praćena svim mještanima obišla je ulice. Zatim je slijedila primopredaja. Krnje je bio toliko lijep pa su zlobnici govorili da su ga Bračani (zbog svoje poslovične »štedljivosti«) oklijevali spaliti pune četiri godine. Prije isplovljivanja mještani su mu samoinicijativno poklonili i stari brački simbol »lumbrelu«!
Dok su "Cukuni" na Braču časno obavljali svoj zadatak, s druge strane kanala, na Hajdukovu igralištu, okupljala se gomila maškara "starih, mladih, ukusnih i jednostavnih, na konjima i magarcima, svi u žurbi, svi u želji da budu najbolji, najljepši i prvi; muško i žensko, građani i težaci, gospode i lučki radnici, cukuni i furbasti..."
Malo poslije 16 sati spustili su se na Obalu gdje se okupilo oko petnaest tisuća promatrača. Kada su zapucali »mužari i bombe« sa Sustipana i Mletačkoga mula, razdraganim mnoštvom pronio se glas:
"Dolazi Krnje! Dolazi Krnje!"



Uzvraćajući na počasnu paljbu »Splićanin« je polako uplovljavao u luku. Dok su glazbe svirale, lađa je pristala na Malom mulu, a splitski čudak Pušće (u finom fraku i cilindru) prvi je pristupio i započeo pozdravni govor:
"Neka nam ne bude krivo što nam ovoga puta Krnje dolazi s Brača. Drugom prigodom doći će iz drugih mjesta. Svake godine iz drugoga mjesta..."
Poslije šaljive Pušćine dobrodošlice vesela se povorka uz pratnju dviju glazbi zaputila kroz oduševljeno mnoštvo. Obišavši grad, "Cukuni" su prenijeli Krnju u Putnički ured na Peristilu da tamo "ka prvi furešt napravi kartu za drugi svit".
Glazbe su svirale dugo u noć. Obala se pretvorila u nepreglednu plesnu dvoranu na otvorenom po kojoj su plesale tisuće maškara pod svjetlom stotina raznobojnih žarulja.
U ponedjeljak je uslijedio kratak predah. Svi su se pripremali za sutrašnje finale. U kazalištu je priređena velika reduta kao završnica krabuljnih plesova.



Pokladni utorak (29. veljače) osvanuo je kao pravi proljetni dan. Od ranih jutarnjih sati cijeli je grad bio na nogama. Po kućama su se dotjerivali kostimi. U dvorištima prijevozna sredstva i druga oprema. Oko podneva sudionici završne povorke počeli su se okupljati na zbornom mjestu - Hajdukovu igralištu. Redatelji su imali pune ruke posla.
U 15,30 sati povorka je krenula. Na čelu je jahala "teška i laka konjica" (sedamsto dvadeset konja i magaraca!). Predvodili su stjegonoše u orijentalnim kostimima s "karnevalskim bandirama" i četrdeset glazbara u dvorskim odorama perzijskog šaha. Zatim su kaskali eskadroni u ratničkim opremama raznih država. Velesile su predstavljali stasiti konjanici na lijepim konjima, a one manje i siromašnije "tovarnici". Slijedile su raznovrsne grupe krabulja, zaprežnih kola, kočija, automobila. Splićani su doista dali maha maštovitosti u izboru kostima i opreme. Bila je tu i kineska kuća, vojska 1818., bebe, kuhari, postiljoni, Holanđanke, Franjo Josip s gardom, splitske težakinje... Osobito su zapažene mnogobrojne djevojke u nekadanjim splitskim nošnjama koje su već tada pomalo padale u zaborav.



Povorci koja je obilazila grad kod Srebrnih vrata pridružili su se "Cukuni" s Rendićevim Krnjom. Konačno su se svi spustili na obalu da bi dopratili Krnju do stratišta podignuta ispred Monumentalne česme. Zabilježeno je da se tog popodneva na Obali okupilo oko pet tisuća krabulja i dvadeset tisuća promatrača! I jedni i drugi bili su oduševljeni. Uz domaće fotografe sve je snimao i američki operater Samuel M. Gross pa su se svi unaprijed radovali da će se moći vidjeti na filmskom platnu. (Ta filmska reportaža snimljena za američkog producenta iz New Yorka poslije se prikazivala u zemlji i inozemstvu. Jednu je kopiju bio otkupio Putnički ured za svoju dokumentaciju. (Vrijedilo bi truda potražiti taj dokumentarac. Možda se krije u starim fundusima nekadašnje Jugoslavenske kinoteke!)
Posebni žiri odabrao je i nagradio najuspjelije maskirane grupe: najduhovitiju - Franjo Josip i njegova garda; najzanimljiviju - stare splitske težakinje; najdražu - mlade Holanđanke s djecom. Njima su u Putničkom uredu podijeljene umjetničke diplome koje je izradio prof. Meneghello.
Poslije 17 sati maškare su se raspršile ulicama i trgovima, kavanama i restauracijama. Slijedilo je ono najzabavnije: igra i zadirkivanje između maškara i promatrača. Pogodi tko je tko! Za one željne plesa na Obali je neumorno svirala Vojna glazba.
Kao osobita atrakcija obnovljena je prastara karnevalska igra "kukanje" ili "matalica". Na visokom, dobro lojem podmazanom jarbolu, visjelo je "svakog blaga božjeg": salame, pršuti, špalete, kolači, bakalari, botiljerija, cipele i "deset kovači" (sto dinara). Budući da su nekadašnji iskušani "kukanjeri" već bili ostarjeli, nisu se mogli penjati, a mladi nisu bili dovoljno spretni, desetci takmičara uzalud su se trudili. Kada bi se uzverali gotovo do vrha, odjednom bi nemoćno padali neobavljena posla na podmetnute "štramce". Organizatori su na kraju bili prisiljeni nagnuti i pretresti "matalicu" da bi darove pokupili oni najbrži. Dok su jedni odlazili kućama da bi predahnuli i okrijepili se za nadolazeću noć, drugi su se već vraćali. Rasploženje je raslo.
Oko 22 sata "Cukuni" su krenuli s glazbom i bakljonošama na Peristil po »gjurate, suce, avokate, prokuratura i boje«. Oni su ih čekali odjeveni u crnim mantijama i zakrabuljeni poput inkvizitora. Jedino je prvi branitelj Krnje, šjor Bepo Pegula (Branko Kovačić), bio bez maske. Na povratku su se teškom mukom probijali kroz nepregledno mnoštvo (dvadeset tisuća!) do Krnje podno Fontane. Tamo su zauzeli svoja mjesta na posebnom podijumu. Rasprava je počela u 23 sata. Najprije je pročitana optužnica. Prisutna je bila i Krnjina rastužena družica s nejakim djetetom u naručju (predstavljao ju je popularni Zermo). Zatim je improvizirana vrlo duhovita sudska lakrdija u kojoj se osobito istaknuo šjor Bepo Pegula kao branitelj. Na kraju je Krnje osuđen na kaznu smrti "koja se jema obavit roketan, bengalim i bonban".


Frano Baras