Autori // Frano Baras

Malo je poznato da je iz Splita već 1822. godine (kada je brojio samo 7000 stanovnika) u razne krajeve Europe odlazila knjižica s podacima koji bi i danas bili svojstveni svakom turističkom prospektu! U uvodnom dijelu isticala se blagost klime i slikovitost okolice: "brežuljci osuti selima, gajevima, vinogradima"; nabrajale plodine "dobro vino i ulje, sočni krastavci, dinje i drugo voće"; hvalila oborita morska riba, čuvene pastrve iz Jadra te obilata i ukusna divljač iz zaleđa. Gostima se preporučala visokokvalitetna bračka vugava, kaštelanski merzamim, omiški muškat; slasne hvarske smokve i nenadmašivi šoltanski med. Napominje se da su cijene mesu i kruhu niže od onih u ostalim mjestima Dalmacije...
Poslije tako iscrpne pohvale hrani i piću, veličaju se znamenitosti Dioklecijanove palače i drugih arheoloških spomenika što se nalaze u privatnim zbirkama, a koji će odreda privući "učenu znatiželju" gostiju. Spominju se: "smjela i plemenita građevina" zvonika stolnice, "većim dijelom porušene" mletačke utvrde, "prostrani i uredni" lazaret star 250 godina. Napominje da je nedavno utemeljen muzej u kojem će se prikupljati starine otkrivene u drevnoj Saloni. Na kraju je priložen popis vjerskih, civilnih i vojnih ustanova.

Neposredan povod objavljivanju takvog prospekta-izvještaja na talijanskom jeziku, bilo je prošlogodišnje (1821) otvorenje mineralno-sumpornog kupališta Nikole Selebama / Schellebam (1761 – 1830). Taj Švicarac, rođen u Tochemburgu, doselio se u Split u vrijeme francuske uprave te se obogatio trgujući vinom i poljoprivrednim proizvodima, poslije će otvoriti i jednu od prvih gradskih kavana. Budući da je u tadašnjoj Europi bilo u modi liječenje termalnim vodama, promućurni je Švicarac naslutio da bi se to i njemu moglo isplatiti. Naime, u Splitu su postojala (postoje i danas!) tri bogata vrela sumporne vode: Piškera na Matejuški, onaj ispod samostana sv. Frane i treći kod današnje Ribarnice. Splićani su tu "smrdeću" vodu uglavnom koristili za pranje i bijeljenje rublja. Tek su je rijetki pojedinci upotrebljavali za osobno pranje ili čak pili za čišćenje probavnih organa. Drži se da je blagotvorno djelovanje splitske sumporne vode bilo poznato već od antičkog doba te da su njenu ljekovitost cijenili mnogi uglednici. Neki su čak vjerovali da je Dioklecijan baš poradi bogatih sumpornih vrela ovdje podigao svoju palaču. Ipak, prvu koncesiju za poslovno iskorištavanje najjačeg sumpornog izvora koji se nalazio baš u njegovom vrtu (kod današnje Ribarnice) dobio je Selebam tek 1817. godine. Tako je punih 1500 godina poslije Dioklecijana promućurni Švicarac na tom mjestu podigao prizemnicu s prvim javnim kupalištem.

Po saznanjima tadašnje terapeutike, podmarjanskoj se sumpornoj vodi pripisivala gotovo čudotvorna moć! Zato je veći dio spomenute knjižice bio posvećen rezultatima stručne analize vode i njenoj svestranoj primjeni. Tvrdilo se da je jednako prikladna za vanjsku i unutarnju upotrebu te da pomaže u liječenju raznih bolesti, ponajviše kožnih, ali i pri oboljenjima unutrašnjih organa, bubrežnih kamenaca, sušice, kroničnih proljeva, artritisa, pa čak hipohondrije i nimfomanije! Navodno je pomagala i u slučajevima trovanja arsenom ili živom... Evo, kako je izgledalo Selebanovo sumporno kupalište otvoreno za javnost 1821. godine.

U zidanoj prizemnici nalazilo se više sobica dugih, širokih i visokih 2,50 metra. U njima su bile smještene kamenice (sarkofazi) u kojima se moglo sjediti ili ležati. Tko nije podnosio hladni dodir kamena, mogao se poslužiti drvenim koritima. Dvije cijevi opremljene "ključevima" (slavinama) dovodile su sumpornu ili običnu vodu, po želji toplu ili hladnu. Nekoliko sobica bilo je opremljeno posebnim ležajem s posteljinom i prikladnim pokućstvom. Topla kupka stajala je 20 krajcara, a hladna 10. Upotreba ležaja i posteljine doplaćivala se 10 krajcara. Mogle su se koristiti i kupke morske vode. Kupatilo se otvaralo 1. svibnja, a zatvaralo početkom jeseni.

Iz popisa prvih pedesetak pacijenata vidimo da su to uglavnom bili imućniji građani, viši časnici, trgovci, tiskar, ljekarnik... Pretpostavlja se da je prvi "kućni liječnik" budućih Splitskih toplica bio dr. Juraj Matija Šporer (1775 - 1884) koji je u Splitu službovao (1824-1828) kao gradski fizik i upravitelj lazareta.
Taj zanimljivi prastari splitski “turistički prospekt” koji je reklamirao prapočetke današnjih Splitskih toplica u Marmontovoj ulici završavao je napomenom:
"S velikim povjerenjem mogu doputovati u ovaj grad domaći i strani gosti kupanja radi, jer se u istome mogu posavjetovati sa sposobnim liječnicima i odsjesti u svratištima i privatnim kućama, a boravak će im biti veoma ugodan, koristan zdravlju i prijatan življenju."


Plakat za Splitske toplice s početka 20. stoljeća

Plakat s početka 20. stoljeća (autor: Radovan Tommaseo)


Frano Baras