Autori // Frano Baras

Cvjetnica, Cvitnica, Svitnica, Cvjetna nedjelja, sinonimi su za NEDJELJU PALMI (Dominica in palmis) spomen-dan Isusova trijumfalnog ulaska u Jeruzalem. Još početkom XX. stoljeća po splitskim težačkim kućama tog su dana djevojke ustajale prije zore da bi vidjele je li im dragi posuja dvor cvićem i slakusarijama. Prije mise blagoslivljaju se maslinove grane, ponegdje palmine ili javorove. Nekoć je mladež u grane stavljala i kiticu proljetna cvijeća. Poslije bi ga trunili u umivaonik i tako namirisanom vodom prali lice. Djeca su svoje grančice kitila ptičicama od smokvine srčike. One namijenjene svećenicima bojilo se zlatno ili srebrno. Stariji muškarci običavali su zadjenuti u zapučak ukrasne križiće napravljene od palmina lista. Tijekom čitave godine blagoslovljena grančica ostajala je zataknuta o svetačku sliku i bila je neizostavni ukras spavaće sobe. Težaci su ih postavljali i u kuhinji, konobi, staji, pojati. Njome se škropilo blagoslovljenu vodu, nosilo je na grobove svojih najmilijih. One lanjske, sasušene i krhke, bacalo se u vatru ili spremalo da bi ih se zapalilo u trenucima velikog nevremena. Vjerovalo se da to može spasiti ljetinu.

Po Cvjetnici u crkvama se izlagao Presveti Sakrament sve do Velike srijede. Od zore do mraka, svakog sata, najveće zvono bumbal Sv Duje najavljivao je svete ure klanjanja. U tom trenutku stari su Splićani običavali izgovoriti Blažena ura, blaženi čas / kad se porodi Isukrst naš.

Za večernjeg obreda na VELIKU SRIJEDU, uz pjevanje psalmi priredio bi se tzv. baraban. Vjernici lupaju šibama i štapovima po podu i klupama te vrte čvrčajike (drvene sprave koje čegrtaju). Na VELIKI ČETVRTAK komemorira se Isusova posljednja večera s apostolima. U stolnici biskup je posvećivao sveto ulje i simbolično prao noge dvanaestorici uglednijih vjernika. (Danas se taj obred obavlja i po župnim crkvama.) Tijekom mise, zvona se zavežu, oglasit će se ponovno tek u VELIKU SUBOTU. Po stanovima istovremeno se prekrivalo zrcala: vjerovalo se da bi se u njima mogao prikazati Nečastivi glavom! U stara vremena gorljiviji vjernici znali su se strogo zapostiti, pak bi onako izgladnjeli jedva dočekali gloriju.

Među rijetke običaje Velikog četvrtka spada i tzv. Prikazanje anđela u Kaštel Starome. Taj prastari, scenski veoma zanimljiv običaj, bio se ugasio poslije drugog svjetskog rata, ali je odnedavno obnovljen. Rano poslije podne dok svećenik propovijeda o muci Isusovoj, pjevači ga u nekoliko navrata prekidaju prigodnim napjevima. Zatim se pojavi anđeo (velika drvena lutka) koji lepećući krilima pokazuje razne predmete vezane uz Isusovu muku (čaša, kesa, pivac, konop, stup, biči, čavli, mlat, križ, kruna, spuga, sulica, šudar, skale, halja, žare, klišta). Jedan od pjevača pojedinačno ih opisuje u stihovima. Obred se obavlja prema srednovjekovnom čakavskom scenariju sačuvanom u prijepisu iz XVIII. stoljeća.

Običaji VELIKOG PETKA bili su osobito slikoviti u starome Splitu. Cjelokupne obitelji posjećivale bi Božji greb. Običavalo se navratiti najmanje u sedam crkava, pa je tijekom popodneva po gradu vrvjelo kao u košnici. Zato je nekoć postojao izraz Bilo je svita ka' na Veli petak! Isusov grob predstavljalo je položeno i prekriveno raspelo ili kip ukrašen zelenilom, cvijećem i bezbrojnim posudicama s isklijalim mladicama pšenice, sočivice ili graha. Rasvijetljavale su ga brojne voštanice i žmirkavi lumini u ulju. U nekim crkvama prikazivala se Muka Gospodinova pomoću kineskih sjena: na horizontalnom bubnju, kojeg je pokretao satni mehanizam, vrtjele su se figurice čiji su se likovi odražavali na zaslonu od nauljena papira. Sličan uređaj i danas postoji u crkvici Gospe od Dobrića.



Međutim, u stara vremena, osim unutrašnjosti crkava, simbolima korote prekrivani su i prozori po trgovima i glavnim gradskim ulicama. Kada bi pao mrak uslijedila bi veličanstvena, veoma slikovita procesija. Govorilo se da je sličnu moguće vidjeti samo u Rimu! Srednovjekovna hrvatska mistika miješala se s venecijanskim baroknim ugođajem. Sudionici su nastojali biti svečano odjeveni: pučani u nedjeljnim odijelima, gospoda u frakovima, časnici u paradnim odorama. Bratimi u bijelim i smeđim tunikama s kukuljicama nosili su teške duplire, torce i ferale. Žene prekrivene crnim maramama i velovima u rukama su pobožno držale svijeće raznih veličina. Bio je to najsvečaniji obred Velikog tjedna u kojem su uz biskupa, kanonike i ostalo svećenstvo sudjelovali civilni i vojni uglednici te predstavnici staleža. Zatim bratovštine, redovnici i redovnice. Djeca iz sirotišta, pučkoškolci i srednjoškolci. Čak i odred vojnika s bajunetama na puškama. Njima bi se pridružilo nepregledno mnoštvo ostalih građana. Dok nije bilo električne rasvjete, prozori kuća bili su osvijetljeni desecima voštanica i lumina. Povorka bi povremeno zastala, a pjevači glavnih župa Sv. Petra i Sv. Križa natjecali bi se tko će ljepše otpjevati čuveni napjev Puče moj. Obišavši središnji dio grada procesija se preko Pjace vraćala Krešimirovom ulicom na Peristil gdje bi svi jednoglasno zapjevali Ispovidajte se Gospodinu... Ta mistična noćna procesija budila je među Splićanima svih uzrasta kolektivni vjernički zanos, poticala ih na skrušeno kajanje za počinjene grijehe i budila im vjeru u Kristovo uskrsnuće. Ipak, maštu Splićana nekoć su najviše uzbuđivali tzv. Živi križevi. Evo kako ih opisuje očevidac iz sedamdesetih godina XIX. stoljeća:

Tada dolazi prvi živi križ, pa drugi, treći, četvrti, peti, i šesti. Ide čovjek odjeven u crnu haljinu. Glavu i lice prekriva mu kukuljica s po dva mala otvora za oči. Noge su im bose, a kad prolazi između gledatelja i svjetla voštanica, kroz tanku crnu tkaninu naziru mu se goli udovi. Kroz rukave je provučen odeblji štap, tako da jadnik mora raskriženih ruka koračati, a procesija traje čitav sat i više! I njegovi drugovi hodaju goli u crnim haljinama s ispruženim rukama oponašajući teturanje na smrt umorna čovjeka, pa teturaju uzduž i poprijeko, lijevo i desno, sve dok njihova iscrpljenost ne prestane biti glumom i dok im koljena ne počnu stvarno klecati...

Duboko pognut pod teretom iznimno teškoga križa (šupljina se punila pijeskom) koračao je tajanstveni najveći grešnik kojeg su pratila šestorica težaka s lanternama budno motreći da mu križ ne dodirne tlo! O tom srednjovjekovnom običaju brinuo se kapelan nekadašnje Crkvice Dušica (porušena je u anglo-američkom bombardiranju 1944). koja se nalazila na prostoru današnjih Srebrenih vrata, a u kojoj je bilo i sjedište tzv. Bratovštine Dobre smrti.

Rano ujutro na VELIKU SUBOTU pred crkvama se obavljao blagoslov ognja. Vjernici su (ponajčešće djeca) uzimali malo žeravice u potić ili važić, zatim žurili kućama da njome potpale ognjište. Kada bi misnik oko 11.30 sati zapjevao Gloria in excelsis Deo... zabrujala bi sva zvona. Pridružile bi se i sirene parobroda i lokomotiva. Po crkvama se umivalo lice blagoslovljenom vodom, raspremalo Božji grob i uklanjalo prevjese sa svetih slika. Na kraju bi zanosno zapjevali Tebe Boga hvalimo. Čim bi se začula vesela zvonjava - do tada dva dana zavezanih zvona - po gradu bi nastala vika i strka. Svi bi pohrlili umiti se. U stara vremena vodu se nabavljalo gdje i kako je tko stigao. Čekalo se u redovima ispred bunara ili uličnih česmi. Valjalo je oprati od korizme i Križnoga puta suzne oči, progledati te umiven i čist dočekati Uskrsnuće Gospodinovo (odnedavno taj je obred pomjeren u subotnju noć).

Toga dana domaćice su imale pune ruke posla. Mijesile su bijeli kruh i druga uskrsna peciva (buktenice, prisnac, kvasnice, trvenice). Današnje sirnice kao rijetke i skupe poslastice počele su se uvoziti iz Trsta tek potkraj XIX. stoljeća Pošto su dugo putovale, stizale bi pomalo odstajale. Kuhala su se i bojila jaja, ponajčešće samo s vodom od prokuhana crvenog luka ili zelja. Ljepljive sličice, čokoladna jaja, zečići i pilići također su novijega datuma.

Na dan USKRSA domaćice bi uranile na prvu misu noseći u košari ili ubrusu spomenute namirnice, ponekad mladog sira i luka te malo kuhinjske soli. Bio je običaj župnika darivati kuhanim jajima ili pecivom. Ovaj bi to poslije podijelio ministrantima, crkovnjaku, siromasima. Nakon mise požurile bi ukućanima ponuditi blagoslovljenu hranu. Članovi obitelji svečano odjeveni odlazili su na veliku misu. Usput su čestitali znancima, prijateljima i rodbini: Na dobro vam došlo uskrsnuće Gospodinovo ili samo Sretan Uskrs! Djecu se darivalo jajima, kotonjadom, garitulima (pecivom u obliku pletenice, lutke, guske i sl. s umetnutim obojenim jajem). Uslijedila bi vesela igra tucanje jaja. U šaci se stisne jaje da se vidi samo vrh, drugi igrač tuca vrhom svoga jajeta Pobjeđuje onaj čije jaje izdrži udarce, a da mu ljuska ne napukne. Na Uskršnje popodne, ako je bio lijepi dan, običavalo se otići do Poljudske crkve, a zatim za nekoliko novčića i provozati leutima na vesla do hridi Galijere i Garifulića...

Frano Baras