Jean Michel Jarre „Oxygene – Live In Your Living Room” (2009, 60 min), edukativna projekcija glazbenog filma

Utorak, 30. ožujka 2017. u 18:00 na Odjelu multimedije Središnje knjižnice

Francuski skladatelj i pionir elektronske glazbe Jean Michel Jarre, povodom 30. obljetnice objavljivanja debut albuma “Oxygene” (1976), upriličio je istoimenu turneju na kojoj je, zajedno s trojicom glazbenika, u cijelosti izvodio ovo remek-djelo, na analognim sintesajzerima i ritam mašinama iz onog doba.
‘Oxygene’ sam stvorio pomoću neobičnih instrumenata koji su postali dio elektronske glazbene mitologije kao što je to za klasičnu glazbu bila Stradivarijeva violina ili Fender Telecaster za rock glazbu…
Ti su neobični instrumenti zaista izvrsni ali gotovo nepoznati javnosti. Svi sintesajzeri su analogni i činjenica je da se cijeli koncert izvodi na analognim instrumentima bez digitalne pomoći.
Već neko vrijeme želim izvesti ‘Oxygene’ u intimnijem okruženju kako bih bio što bliže publici – a sada je pravi trenutak za ostvarenje mojih novih želja i snova.
Ako se razumijete u elektronsku glazbu, vjerojatno već imate ovaj album, ali ako vas zanima ovakva vrsta glazbe i znatiželjni ste – ovo je pravi trenutak da započnete svoje istraživanje, izjavio je Jarre.

No, vratimo se na tren u prošlost.
1976. bila je plodna godina za svjetsku diskografiju. Te 1976. izašli su “Black And Blue” (prvi Stonesi sa Ron Woodom), “High Voltage” (prvijenac AC/DC reizdan za svjetsko tržište), “A Day At The Races” (prvi Queen album produciran od strane benda, bez pomoći Roy Thomasa Bakera), “Hotel California” (prvi album Eaglesa sa Joe Walshom), “Desire” (nasljednik “Blood On The Tracks”, sadrži bezvremenske Dylanove klasike kao što su “Sara” ili “One More Cup Of Coffee”), “Station To Station” (jedan od najboljih albuma Davida Bowieja), prvi album Ramonesa, “Presence” Led Zeppelina, “Songs In The Key Of Life” Stevieja Wondera, “Small Change” Tom Waitsa (sadrži “Tom Traubert’s Blues”), “Coney Island Baby” (šesti solo uradak Lou Reeda) i još brdo naslova.

Da je tih dana postojala polica “elektronika” u glazbenim dućanima, novi naslovi te godine uključivali bi “Evening Star” Roberta Frippa i Briana Enoa, “Pieces For Kohn” Toma Hamiltona, “Sequencer By Sinergy” Larryja Fasta, “Secrets” Herbija Hancocka, a ponos scene bili su novi Tangerine Dream sa svojim “Stratosfear”.

Zajedno sa svim tim legendarnmim izdanjima te 1976. pojavio se prvijenac klasično obrazovanog dvadesetosmogodišnjaka iz Lyona (profesor mu je bio veliki Pierre Schaeffer, jedan od najvažnijih skladatelja prošlog stoljeća i otac musique concrète), do tada manje poznatog po svom skladateljskom radu za TV i radio a više po svom ocu, oskarovcu Mauriceu Jarreu, skladatelju glazbe za filmove “Lawrence od Arabije” (Oskar 1962.) “Doktor Živago” (Grammy 1967.), “Ryanova kći”, “Obala komaraca” itd.

Taj prvijenac bio je “Oxygene”, album kojeg je Jean Michel snimio u kuhinji i prije nego mu ga je muž kolegice s konzervatorija, Francis Dreyfus odlučio izdati u riskantnih 50 000 komada, Jean Michel se naslušao odbijenica od izdavača u stilu “tu niko ne pjeva, nema pjesama, stvari su ti predugačke i sve se isto zovu…” a u jednom intervjuu Jarre je priznao – “…čak me i moja majka pitala – zašto si ga morao nazvati po plinu?!”

U isto vrijeme u Engleskoj se dogodio punk; nova, sirova i uzbudljiva glazba pored koje su Jarreov suptilni, romantični i potpuno sintisajzerski i instrumentalni prvijenac engleski kritičari doslovno pokopali. No, album je kod europske publike odjeknuo fantastično! I nastavio je odjekivati kroz godine. Do danas prodan je u više od 15 milijuna kopija, a tema “Oxygene 4” je još uvijek jedan od najprepoznatljivijih komada elektronske glazbe u povijesti. Kad ga se i danas sluša, zapanjujuće je koliko je dobro ostario.

Do pojave ovog albuma, elektronska glazba živjela je na marginama suvremene klasične glazbe ili se infiltrirala u pop glazbu kao dekorativni element. Iako su Kraftwerk i niz drugih njemačkih bendova (Can, Faust, Neu!, Cluster, …) izvršili jak utjecaj na primjerice Bowieja ili Enoa, takvi izvođači funkcionirali su isključivo na marginama rock kulture.

Ono što je Jarre napravio sa “Oxygene” bilo je davanje potpuno novog lica pojmu “elektronska glazba”. Bio je to album koji je, snimljen isključivo s elektronskim instrumentima, uspio naći put do velikog broja publike.

Nakon tri dekade i onda još malo, Jarre se vraća svom remek djelu kojeg je odlučio iznova snimiti i izvesti uživo i sve to zapakirati kao CD + DVD set nazvan “Oxygene: New Master Recording”.

Naime, Jarre je poznat po megalomanskim, doduše i vrlo kičastim koncertima koji su se još osamdesetih razvili u prave okupacije gradova krcate koreografijom, zborovima i pretjeranih vatrometa koji bi obično završavali u Guinness Books Of World Records po broju posjetitelja ili nekim tehničkim pretjerivanjima. No, to nije slučaj sa posljednjom turnejom, dapače, Jarre je izabrao sasvim drugačiji pristup: mali show u malim zatvorenim prostorima, svira cijeli “Oxygene” zajedno s još tri glazbenika (Dominique Perrier, Francis Rimbert i Claude Samard), integralno prenosi tijek cijelog albuma svirajući na originalnim instrumentima na koijma je album i nastao daleke 1976. godine

To su potpuno iracionalne sprave no to i služi kao inspiracija. Prošle godine u Parizu imao sam nekoliko koncerata u jednom lijepom kazalištu i jedne večeri moj Moog sintisajzer je doslovno poludio, ali publika je reagirala na to jer je znala da je to stvarno uživo i zato je bilo zabavno. Takve greške stvore nešto prilično ljudski u dobu kad je sve tako čisto i uredno.