Autori // Zvonko Smajić

Jerolim Kavanjin (Cavagnini, Girolamo)
(Split, 10. svibnja 1643 - Split, 29. studenog 1714)
Odvjetnik i književnik

Jerolim Kavanjin potomak je talijanske plemićke obitelji Cavagnini, doseljene krajem 16. stoljeća iz sjeverne Italije u Split. Prvi je značajniji splitski književnik koji je nakon Marka Marulića pisao hrvatskim jezikom . Kao školovan čovjek enciklopedijskog znanja (osnovno obrazovanje stekao u Splitu, a studij prava i doktorat u Padovi), bio je utjecajan i cijenjen u svojoj sredini. Dopisujući se s mnogim učenim ljudima svog doba sakupljao je građu za povijest Dalmacije i njezinih znamenitih ljudi. Najpoznatije Kavanjinovo djelo "Povijest vanđelska bogatoga a nesrećna Epuluna i uboga a čestita Lazara" je najopsežnije djelo starije hrvatske književnosti sastavljeno u stihovima.
Poznatije je pod kraćim nazivom Bogastvo i uboštvo, koje mu je dao I. Kukuljević u prvom izdanju iz 1861. godine. Tiskanje je financirao đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer.

Drugo, do danas posljednje cjelovito izdanje spjeva,objavio je Josip Aranza pod punim nazivom, u ediciji Stari pisci hrvatski u Zagrebu 1913. godine (fragmentarno je objavljivano u izborima poezije). Spjev je sastavljen od 30 opsežnih pjevanja (32 658 stihova) ispjevanih osmeračkim sestinama. Značajan je izvor podataka o prilikama jednog doba. U prvom dijelu obrađuje biblijske priče o siromašnom Lazaru te pripovijeda o povijesti, obiteljima i znamenitostima Splita i drugih primorskih gradova. Drugi dio spjeva bavi se slavnom prošlošću i svecima slavenskog podrijetla, a posljednjih 11 pjevanja posvećeno je pitanjima o Bogu, vjeri i smrti pa djelo završava opisom pakla, raja i sudnjega dana. U njemu ima i autobiografskih elemenata iz kojih se doznaje o obiteljskom krugu kao i nastanku samog djela.
U spjevu su prepoznatljivi utjecaji Dantea, Gundulića, Đurđevića i Barakovića (vidljivi kada splitsku ikavicu pokušava zamijeniti dubrovačkom ijekavicom), historiografske i teološke literature. Pripada mu važno mjesto u starijoj hrvatskoj književnosti.Danas se veći dio njegove rukopisne ostavštine i portret pjesnika čuvaju u Muzeju grada Splita.
 


U digitalnom izdanju kojeg je objavila njemačka knjižnica Bayerischen Staatsbibliothek, spjev je dostupan na sljedećem linku


Jerolim Kavanjin
BOGATSTVO I UBOŠTVO
Složenje korisno svakom čoeku našega naroda,
toliko svitovnom koliko duhovnomu,
za uklonit se od zla,
a moć slidit dobro za spasenje duše

- Poviest vangelska bogatoga a nesrićna Epoluna i ubogoga a čestita Lazara iliti od štete bogatstva a koristi uboštva...

Povodom 370 godina rođenja (2013), i u sjećanje na 300 godina smrti (2014)
Dramatizacija: Zvonko Smajić
(Ver. V, 7.1.13.)

Lica:
Pjesnik
Anđeo
Vila
Sjena - Osin
Epolun
Lazar
Bludnica (Epolunova - koja ne govori)
Ljubavnik žene Lazarove (koji ne govori)
Vila-Sunčica
Vila-Zlokobnica
Isus Krist
Anđeo-Čuvar
Gavan
Pakleni brodar
Osuđenici
(Oholost, Škrtost, Bludnost, Zavist, Neumjerenost u jelu i piću, Srditost, Lijenost)

PLES VILA
(Dubrava.....Vile plešu... igraju se na livadi pored rijeke....)

PJESNIK:
Tu je jasena i duba kori gledam slova rest, ka vele: kako negda pastier dvori mlade dikle i vesele. Još dielamo ime ostaje prkosila smrt a oba je.

Bez bahornic i liečnika tu mi narav zdravlje goji, izvarnsniga ni' e bo lieka nek u miru kad duh stoji, kad ko niema skarbi i tuge, more poufat zdravi duge.
Tu siedeći vrh klimeni, detelinskih skut livada' razabirać rok samartni vidim pasti krotka stada, i Satire i Faune, gdie se živiem kitjem krune.

U čelinjak ki'e varh sela, opet stupim, gdie gospodi nad inima kraljca pčela, čim roje se u slobodi, pak poslušne, skladne i višće, gdie med nose za ulišće.

Pak došavši k žalu hladnom, gledam ribe gdie šetaju. I gdie u jata idu k badom, struje a srebre gdie tiskaju, krajem mora, tiha mila, egle, Salace i Verila.

Ninfe, Napee i Driadi naokolo poigrajuć, Klio, Euterpe mene radi sad svireć, sad pievajuć poticaju hitrobiesne mene istoga skladat piesni.

ANĐEO: Sumnje nije kliče Diana, da nas kogod ovd zateče, zato družbu ma izbrana, stavte oružje na daleče, i u ovoj hladnoj vodi plovaj svaka u slobodi.

One tade svaka svoje vrši na stran luk i strile, na ljuvene perivoje svoe odkriše lire bile, i niedna im strana ne osta, ka ni naga, ka ni prosta.

Jakno zviezde, kad u miru more stane, u njen sjaju, tako i dive u onom viru svom lipotom laskataju.

(osjetili svijet, svijet zemaljske ovostranosti, pokazujući se u svojoj udaljenosti od idealnoga, postaje nepregledaan i u lošem smislu beskornačan... proturječja između misli i slike... opis Dijane... vil..)

VILA: Nu ako je ka krivina razgledati stvari liepe, neka vičnji tmin pokrina bione oči da osliepe, jeda uzroci ne bi bili tiela i duše pogibili.

ANĐEO: Luk su obrve, oči strile, jaka mreža drago lice, a gvozja su i putile, biela stegna i mišice, osca i vesk zlatni prami, oštro kolje podsmieh sami.

Sva u zlatu, a sve želi da nju zlatom svak prikrije, sve što 'e zlata da se udieli, i sviet zlatan dost joj nije, nebo u zlatu da se otruni, nje jezerstvo ne bi puni.

Priskakuje ona ovu, ova onu priskoraca, da dobude nju u plovu, ispod nje se iskobaca; kad taj stiska nju zatvorom, ona se u dno baca noron.

Čim ko sunce svim dogara i u kamenjeju dragom gori.

Lik i likar sama 'e vila.

Kako i voda provodi se.

PROLOG


PJESNIK: Pievam braći, paček plačem škode od blag, griha i sliedna, sastaše se ki bogacem, vik ne utiši koji bidna, i raskošni život trajuć sebe izgubi umirajuć Kažem, ko zli običaji čak do smrti zgone ljude, ko su i odveć pomičaji sioni tame od razblude, ko i do groba grih protegnut, bit će od Boga riedko uztegnut. (Nadglasje pjevanje prvog )

ANĐEO: ..Čovijek živi u grijehu. Priča što slijedi treba ga otrijezniti i posavjetovati. To mi nije prišapnula vila, nego božja mudrost. Čovjek je smrtan i to mora stalno držati na umu... Ljubav vlada u prirodi, pa nebo ljubi zemlju i oplođuje je kišom, a rijeke ljube more..

Ipak, treba se ljubavi oduprijeti, jer zao život donosi goru smrt. Takav je kraj dočekao i Epolun koji je bio bogat, a nikad nije činio djela milosrđa... Odbio je ubogoga i gladnog Lazara, a obilato hranio pse i konje.. Bog je čovjeku dao sposobnost da razlikuje dobro od zla, i svu mu je zemlju dao na uživanje... tlo, vodu, sunce, bilje, stoku... A ljudi usprkost tome griješe; misle da je Bog unaprijed o svakome odlučio; nekome suđeno da gori u paklu, a nekome da ide u raj. No, svatko može utjecati na svoju zagrobnu sudbinu. Bog nas zove k sebi kao što je Isus zvao apostole. A čovjek tom pozivu može odgovoriti zato što ima razum.


I O bogatom Epolunu i ubogom Lazaru
(o grijehu - dobro i zlo)

(Povijest vandjeloska bogatoga a nesrićna Epuluna i ubogoga a čestita Lazara.)

SJENA: Bog i ubog dvi su riči, ali mu se slične slogom,... Bogu u ubogu je, a ubogi, jesu u Bog, ki 'e svemogi. (kratka razrada.)

ANĐEO: Svakojaku goru svarhu nosi sobom zao žižak, i ko odglas u jednom varhu rieč povraća na dospitak: zlim i dobrim tač svej para smart na život da odgovara. Uprav tako dogodi se Epolunu nesićnome, ki vazdašno oblaći se dragocienom rumelkome, i ki nosi na svoem tielu tanki tumban, kambru bielu. Bogat buduć u životu zlosrečena prepun blaga trati blago na liepotu, a ne odieva nikad naga, nit jestbine dieli lačnu, al utiehe mile pačnu. Ne napoji vieku žedna, ne otkupi kog uznika, ne razgrija brata ledna, al u kuću pria putnika, nemoćnike ne pohodi a martvace ne sprovodi. Gore uviežba neumiće, al sumnjivim svieta poda, sam neumić, pun nesriće, i neumićih svih vojvoda, kad za malo zadužbine bolji izgubi dio baštine. Ka u raju, smušeniče, pripravljena bieše i tebi, kad poniknut zemlji niče, ne bi gledo neg na nebi, gdi su zlata sva zaludu, na nemitnom božjem sudu. Bog je ljudem, ne zvirenju podao obraz uznositi, kip upravan, neka u bdenju vid upiru stanoviti k nebu, ki ima dobra izuća, nekaršljava, nebiguće. Dignu oči gor, vidit ćeš gdi laskaju miesec, zvizde, svietina svaka tad marzit ćeš kad razledaš njihe gizde liepše, a sunce, koje s nebi daje im svietlost, može i tebi. Zato al sceini, za njim gine, jer na svietu svietlost daje, u palače, sopre, žene, i dragost sve najslaje, gdi obilato dlan otvara, na almuštvo ki zatvara I Lazara ki na dvore kruh proseći k njemu priede, nehauć dobrieh odgovore, nedopusti da izide ni od marvcah koje s stoli padahu na tleh doli. Šćenac mnoštvo, koje tusti za razkošnu oholiju, nanj nelaja, neg čeljusti rane ubogom, da se miju milosardna lica tada da negine s težka jada.

LAZAR: Harti i vuci razdiririti, koji grabe bez razbora, sam ih nećeš zamieriti, da poždiru zvieri od gora': sam on pusti, neka huka gladan, gorji pas i vuka. Jer prosjake nečujući i nevideć ki goluju, zled im mukom odmetajući, ki borave i gladuju, on se j' djavo mogo reći, ki bi slip, gluh i mučeći. Plemenite konje vrane mnoge toveć za kočiju, dava njima zobi hrane svedj jih držić na očiju, a čovika poriebnoga ne hti ugledat cića Boga. Jastrebu, orlu i soklou svojom rukom čisti ptice, i pavunu preoholu sipa piću od pšenice, svako živo svoje pretili, a uboštvo tužno hili. Šalcu, muzuviru i srednici staroj dili po cekine, a ne imahu svi biednici ni midene čandarline, glumetnomu dukat hincu, siromamahu nidnu mincu.

VILA: Evo kakav je

EPOLUN: Ohol tašt je, lakom, jidan, sladokusan, priljubotiv, šaptav, linav, nenavidan, licumiran i marmotiv: svaka 'e njem opačina, bezakonje, hudobština. ... riga, huli, psuje, truje.

ANĐEO: Vičnji stvori svit, i u njem stavi bogatoga, da stvorenje stvorca dvori, ne zapustiv ubogoga. (nadglasje V pjevanje): (vraća se religiozno.moralističkim razmatranjima..) Znaduć da Bog blagodarno dava zlatom bogatosti, neka bogat srce harno bude imat, i što je dosti za se ostavi, a ostalo dieli ubozim, kim se 'e dalo. (I, 100)

VILA-SUNČICA: O čoviče, ki umarli na sem sviertu život traješ, dobro odvarže, zlo ogarli ko da Boga ne poznaješ, otvor' oči na ove piesni, skrati želje, srce stiesni. Evo, pievat za tvo'e dobro, život gradi i pogani od bogatca ja sm obro, da ne laska nego izrani bratski govor srce tvoje, čim poslišaš svite moje. Svite, koje davam tebi, da ne ufaš u tvoe blago. Svak izdiše i svakomu sve to bliže smrt pristupa, i na svietu himbenomu grih zasliepi svih nas skupa, er se na njem vrime meće, kad svak živit mni još veće. Mre svak, ne zna al' nitkor ini, kad toj vrime ima biti, neg Gospodin tvoj jedini, ki svak u čas može priti, da te zovne veće k sebi, ko bdeć budeš, blago tebi. Svak odhodi, a ne nosi nitkor blago svoje sobom na smrt, ko god milost prosi, znat nemore ko za grobom ima misto njemu dopast, ali nebo, ali propast. Svak premine, a niednoga nij' da ožive i uskriši, pun pokoja skrušenoga da poplače, što sagriši, grabi život prigode svim smrt jedna na odhode. Umre svak, al raznoliko, dobar i zao ne jednako, on će otit u veliko dobro, a ov propast će u pako, gdi ga prže živi plami, sarde stežu verugami. Svak jedankart mre na sviti, dušu i jednu samu ima, ku ako bude izgubiti, za sahranit druge nima, naknaditi toku štetu nie poufat u kom svitu. (prihvaćamo «svjetlost, put i vrata» blaženog života.)

KRIST On bo 'e reko, bivši u puti, da je život i istina, i u njem da su pravi puti od nebeskieh kraljevina: zato on sam drum tvoj budi, azjde inako i zabludi. On je svietlost, put i vrati, kroz ke ako ne udje se, nećeš moć nać stan bogati, neumarli gdi bave se, božji stadnik ku ne paše vodi ovčice, duše naše. Tako s griha u grih pada, tko se nauči grišit prije, a tko mladcem griši, isad grih mu teško dušu rije. Jedno bezdano drugo zove gdi običaji griha plove (o grijehu)

VILA-ZLOKOBNICA:... Griešnik blude i gnjusobe, tim iz jaza u jaz tone, dok u vični jaz potone. Tako s griha u grieh pada, tko se nauči grišit prije, a tko mladcem griši, i sada grih mu teško dušu rije. Jedno bezdno drugo zove gdi običajni griha plove. Ki je dobro bez priroka, parvi počet, pravo bitje, visok uzrok od uzroka, zadnje česno sviem dospitje, ki 'e blaženstvo neizmirno, pravi pokoj, misto mirno. Po naravi nedospitna mudrost, pravda, moć, dobrota. Grieh je u sebi neumietna bezum, sliepost i sminota, kom se usudja čoek prizloćan i Boga ubit, da je moćan. Grieh je skazan prestrašiva, potočina nečistoće, dimna glavnja ognja živa hudi uzrok svake zloće, nalip, kiem nam umorenja vrag da u čas nasladjenja. ( čovjek je po svojoj prirodi sklon prije zlu nego dobru, da je «grišnik biedan/... vazda grieha žedan.... )

ANĐEO: Grieh živote nam skraća i dovodi smrt nemilu, ko se griešnik ne obraća u porastu svom nezrilu, trieba 'e da umre i pogine sridu tamne razpuštene. Tira Trojstvo sveto od sebe a otvara uljez vragu, ki posieda, joh za sebe istu dušu bogu dragu, ka ostaje s grieha toga gardja od djavla paklenoga. ....... ništa u smirenos, ništa u dilu, ništa u duši, ništa u tilu. Zloba mu je nedospita.. dostojanstva neprocina kao su more i pučina.. ........Grih ki uzgoj u mladosti traje i bliedoj u starosti.

VILA-SUNČICA: Pastir Tirso i Melibe.. Ptice lete i čubere, sunce, miesec i nebesa... Za lipotom neba čezne, sve stvorenje ko se miće, koje plazi, koje nere, sunce, misice i nebesa s ljubavnoga varte s' bese. Za lipotom neba čezne stravna zemlja, a sve zvizde i krieposti gor nebesene ognjem gore cić nje gizde. (priroda - vode) Iz hladenca svoga iztiče bistra voda i žamori, svud se vije i obtiče dalje k moru, s koga gori, i gle 'e blizu, naglo harli, da ga celune i zagarli.

VILA-ZLOKOBNICA: Iskra u sarcu pogled žeže, pogled rieči, rieč požudu, napredkuje sve to bliže, dokle izgori nas u bludu... ( opasnost navike) Znaj da bila 'e šiba tanka bor, ki kruni čelo od gore, rieka mala ka izviri vanka, sada ka liva more u more, rađa grom, triesak i trus naga zemlje otavane sitna vlaga.

ISUS: Pokripi me, mili Bože, od griha me ti izbavi, nedopusti stare kože na trag da idju od ljubavi, do siedinstva i starosti neostav' me, neg mi prosti. Znaduć da Bog blagorodno dava zlatom bogatosti, neka bogat sarce harno bude imati, i što 'e dosti za se ostavi, a ostalo dieli ubozima, kiem se 'e dalo.

ANĐEO: Nek razumieš, da j' Bog pamet, da on gosparstvo sam uzdarži svieh u općeno, samo amamet od svitovnih čoek da drži, neka okuplja božje sine tlačen biser mnogo cine. Milosarđe i da jedno sve krieposti nadastaje, milosardniem ki naredno milosardja da svoa daje, koja jesu neizmera varh svih mora' i jezera'. Milosrdan ki se kaz'o i lačnoga s krusi pita, najmanjega ki je upaz'o i od sebe neodhita, ter se ositi da u tmi kara vrag uboštvo, ke ogovara. Nek znaš, da Bog neogarja štogodi se 'e bidnim dalo, niti pušta bez uzdarja, jednu čašu vode malo, i kad ko da nevoljnima da za jedan do sto prima.

ISUS: Bit će tako i svim druziem, ki naharnost Boga kažu, i ki s prostim i s poruzim njega tlačuć drugu lažu, ne razmišljauć nikadare, ke izvarstne čini im dare. On odputšta tebi duge, da i ti odpustiš tvom dužniku, i prašća ti grihe druge, da se obratiš stvoritniku, kruh da prosiš i poštenje zla i napast slobodjenje. (... kriterij dobra i zla, i njihovih varijateta..)

ANĐEO: Kada najprie meu živućem čoeka stvori na svu sliku, svojiem htienjem svemogućiem poda njemu vlas veliku, da gospodi svakiem stvorom sebi upravlja svoim razborom. Tim i tebe blago ureši, dobro od zla da razlučiš, i prem da ti narav preši, na zlo dobro da odlučiš, ter oboje čim razvidiš, zlo odvažeš, dobro slidiš. (...kako je tvorac univerzuma postavio čovjeka u njegovo središte...) Zvirju, ribam, zemlji, moru, i letušćiem svim od nebi, istim duhom svakom stvoru, da služiti ima tebi, zapovidi, da t' pogaja i posliša jakno kraja. (... ono što čini kvalitetu ljudskog života.) ...za te rudah u kamen raste zlato, morski vali biser meću pokraj žali.. Zima za te drva iz gore a iskre vade iz kremena, za te nebo i zemlja... ... Za te svite toke zvizde i kriposti gornje jezde... Vrtno nebo, zemlja plodna, zdravlje od duše i od tila i sva druga dobra ugodna milosti su božje dila, ka počini cieća tebe i na zemlji i na nebe. Za te ptice gnizdo viju, med prislatki pčele nose krotke ovce run probiju, voli plugom njive kose, i one za te plode litom potrebitim svakim žitom. Za te ajer, kopno, vode, pune priko obilato, jatom, stadom, ribom rode, tebi i daje isto blato žabe i njive netežane ljalj i pečur, smokve izbrane. Neka, šta ti 'e potribe, sa svih strana tebi nose: vino, brašno, meso, ribe, pak i što ti 'e za razkoše, od opljena svega svita nek ti 'e duša u svem sita.

( ISUS: Tvoja volja, tvoje htienje tupi, tebe sudi, on je dobar i smiljenje rad bi imat varh svieh ljudi, i Isus za svieh umriet hoti, premda mu je grišnik proti. Dobar je on, dobar i ti bud' ka si stvor svetih ruka' ako s' dosle na zlo hiti', u naprida budi odluka, dobra stvarat, ako nisi od obranieh, krivac ti si. ...u teb stoji tvoe spaselje... ... Bog bez tebe, ti bez Boga nebi shraniti sebe moga. Er ako je Bog odredi' da ta zemlja rodi žito i bez tega, s kim ju redi: donit će ti plod na lito. Ti sijuć ju ufaj žati: posij dobra, i nih ćeš brati. (kraj uboba i bogata..)

PJESNIK: Što su ubogu i bogatu, zlim i dobrim dogodilo čusmo. (Smisao čovjekova opstanka u svijetu, život, raskršča: put pravi put krivi, staza od kriposti i staza od zločinstva..) Razbor, slobod darova ti na rasputje kad te stavi, nek vlast s tvom obrati možeš na put krivi i pravi; di god trgneš tvoe pošetre, tve koristi su i tve štete. Ako stazom, ka nas vodi, na kriposti mi hodamo, brzo ćemo u prohodi, kad svitovna nehlepimo, priti u raj, di se uživa lice ugodno Boga živa. Ako l' stazom od zliočienstva, u nesvisti budem kasiat, od svakoga moga smienstva imam razlog se pristrašit ere za zlim slidi očito uzdisanje viekovito. (Kravar: 43 – primjeri nasilana iskrivljavanja riječi svrhu postizanja rime. Od stvorenje – stvoreti (ne); od matie-nstvo, točno materinstvo; hrabrost – hrabarstvo; izvrsna – izvrestna; glavni Kavanjih glavnih, ..kripostih blasolovnieh = kriposti blagoslovljeni?)


II Neumjerenost u jelu i pilu

ANĐEO: Bogatstvo razara sva čula,kao prekomjerno jelo. Proždrljivac zbog jela zanemaruje molitvu i druge svoje obaveze. Uz gozbu se obično i pjeva.. Prožrljivost dolazi od samoga vraga, koji inače kvari i prlja sve ljudske poslove. On je u zemaljskom raju prevario prve ljude upravo jelom, tj. jabokom. Jelo čovjeku skraćuje život i pretvara ga u živinu, a piće ga gura u grijeh. Gavan gosti stranca namjerinika, jer zemljak mu ionako uvijek radi o glavi...Gavan je odbio ugostiti Isusa i zalupio je pred njim vrata. Zato se sad kaje i moli za oprost. (Pav.237.)

GAVAN: Znam, takove u prilike prikaz se većekati i meni se Isus, a pod strehe mo'e ga nehtih ni prijati, nit pod mu ma ogluha jednu malu landu hruha.

SJENA: Bogat molbe i žežine u životu nić nehajuć neg sve gozbe i jisbine liepše sebi pripravljajuć sbira uza se po sve vrime prijetelje i hotime. U veselju i u radosti, s kima svak dan sladeć usta, sriedu žarstva i sitosti sva ćućenja čim razpusti, gosta ne hteć al' uboga, osudi se s garla istog. (Nadglasje II) (Gavan za bogatim stolom punim svega...)

VILA-ZLODUH: Artičoci i sparjoge, koromači i maslene, višnje, trišnje vrsti mnoge i sirove i varene, broskocvieti, modeljuške, kiselice, dunje, kruške. Pite pratne, pune slasti... ili i s jastoci što ima biti... (stvranje svijeta) Sve što pliva, sve što plazi, što se koti od gnjilada, što se vere, što se lazi, što u dan reste i opada, krupne ribe, ke ishode, i iz mora i iz vode. Erbo trvrdi i slasni su svim nam guste vlaški sir, a od Piažence priati su još da pregalj iz nih viri; svim drage su dojeke iz Puje, er su izvanjske, er su tuje. ( izjelice ne vole domaću hranu, nego uvoznu)

ANĐEO: Da je dan noć, mož' rit prije, zimi lito, lito zima, plam da ledi, led da grije, a da čemer slados ima, psos da časti, hvala ogrja, nek da u blagu 'e milosrdja. Dobra diela nosi sobom, i ova druzim ne dnosi čovik, ki se diči robom, i blagom se ki ponosi: sva su svakom vremenita, a ova su vikovita. Munja 'e čovik u simenu: zatoj lasne i prohodi, i u kratom svom vrimenu nosi porod sa sprovodi pri kolivci grobnica je: šala život, smrt zbilja ja. Ako dila prehrabrena ne ostaju od čovika brzo odidu i imena i spomne sva kolika. Sijmo dakle dila vridna nek se u raju sastanemo, a osav'mo dila stidna, da sve od straha nestinemo, i pred Boga dovedeni, ne budemo osudjeni.

PJESNIK: Ostavimo stolovanje i poždorstvo nečastimo, dobra su ona blagovanja, zapustima ka činimo: ako ti je gosti dika, zemljaka otav', prim' putnika. Zemljak ima, a tudjin nima doma ni postelje ni li njemu nego inim bolje davat svoje zelj? Psi domaći uvik laju pri kupusu, ki čuvaju


III Lakomost i blud

ANĐEO: Lakomac plutra u svakakvu bludu, ali osobito želi ženu. Njezina je ljepota posljedica trikova, a narav joj je prijetvorna, jer iz udvarača želi izvući što više novaca.

PJESNIK: Iz trbuha bludmi i rignu zatim bogat u jastbini, ter se hitroj hotmi prignu, kad mu blago sve izhini: zlo je zlato, gore 'e žena, oboe ljudska zla znasina. Dobru, sličnu, zakonitu išti i nać ćeš časti i pokoj, a bludnicu vragovitu odvraz i s' njom stati nemoj, da otac, koga s nje ostavi, bašlinika tebe objavi. (nadpjev III) (Gavan ljubuje s Bludnicom, jedu, piju, ljubuju....- scenski) (opis bludnice)

VILA: Zlato 'e prami, prsi od lira, koraj usti, ambar oči, rajski obrazi, ki zamira isto sunce od istoči, a capte joj jabučice sred trotora i ružice. Sva u zlatu, a sve želi da nju zlatom svak prikrije, sve što 'e zlata da se udieli, i sviet zlatan dost joj nije, nebo u zlatu da se otruni, nje jezerstvo ne bi puni. Traje vrieme u podložtvu, druziem stieče, svoje gubi, slobod neće steć u robstvu, na se marzi, inieh ljubi, soebe ruži, druge dvori, iniem žive, sebe mori.


IV Gavan traži ljubav (Gavan traži ljubav..... gospoja se, međutim s njime poigrava, a dotle ljubuje s drugima...- scenski)

GAVAN: Vrime je, lijepa ma pravice da dragoga već zagrliš, i milosne tve zenice da u nji upiliš i da hrliš darovat mu što uvik preži: dvaš dariva ko poteži. Ako sunce tvoga gleda daleko je svejer meni i tve prsi mrazna leda moj ne ćute plam ljuveni, pust' da uza te bar umiram, ne prija ti sluga viran. I ako srce meni zani, povrat mi ga već, povrati, čemu mene loše rani kad mi kratiš lik podati? Čud divjačnu na stran stavi moja lijepa ka me stravi. Oda stvari drage i mile uklonit se kripost je mnoga, al ljubavi die su sile nit je snage nit razloga, svaka jakost mlohava je, svaka mudros beznana jeLijepa diko meu to pusti ljubovniku srcem ki je, do iz pupoljka slatkijeh usti, ko i pčela med ispije, što je slaje da je moć pivat, bit celovan al celivat. Znat ćeš raju moj žuđeni da ni slaje stvari od ove, kad ja tebi a ti meni budeš vraćat me celove i kad skupa uzdisani šćokne zajmen celov dani. Celov slas ni dospivena, neg neslanu moreš zvati, kada lipost poljubjena dragi ljubac ne odvrati; u celovih slast je prava kad se prima što se dava...

ANĐEO: Rit se možr poprav ista čast od zemlje, ka hara se, kal od kala, ništa od ništa, slika od neba, ka 'e za čase, vietar, odglas, slana, piena, san, prah, dim, hip, magla. Spomen se, da je druga, ne kupovna robinjica, nie ti služnja, uzna, al sluga, prem da uvežena zaručnica s njom u viri živi čieto, a gospoje stav na misto.

KRIST: Zemlji davam moje tilo, koje molim da pogrebe baramati Osip milo u izdilane svoje grebe, odkle brzo ću uskrsnuti, za sve sobom potegnuti. (Krist dariva apostole i ljudstvo... ) Petru i druziem učenikom odlučivam progonjenja, nek jakosti prevelikom priprave se na mučenja, vojvodu da slideći u raj pridu križ noseći. Linim ljudem ostaviću trudene pute, znoe krvave. Oholnikom moje glave trnja kruna slavnu dosti, ljudem punim tašte slave sva ruganja i sve prosti, oštre čavle skupoj ruci, nek negrabe, nego mući. Neustpljenim moga križa odlučujem teško brime a gorčinu od kaliža poždrovom sladokusime, iniem krivcem križ i stupe, priodhodim za odkupe. Život, dušu, dostojanje odredivam mo'em virniku; side i rajsko uživanje pravcem i mo'em' pokorniku; činim Adama baštinika. Tilo i krv je ma baština ku ohodim ovd na svitu, u obličju kruna i vina,...

SJENA: «oholost», «ljubav», «milost», «nenavis»... Iz pučine vičnja kripost, tim povadi brda i gore. ( prirode i čovjka „gradova i kraljevstva, mramora i stijena“) Munja 'e ćoviek u simenu, zatoj lasne i prohodi, i u kratkom svom vrimenu nosi porod sa sprovodi. Ako dila prihrabrena ne ostaju od čovika, brzo otidu i imena, i spomena sva kolika... Sijmo dakle dila vridna..


V Oholost, škrtost, licemjerje (zavist)

ANĐEO: Tko je proždrljiv i bludan, taj je i ohol.

PJESNIK: Nije Gavan samo plieha u prožderstvu i u bludu sa svh sedam smartnih grieha svoju naparti dušu hudu, od kih sputno govori se, da njih zlobah svak skloni se. Jeda boži na dan strašni putem svetih od pokora' bio bi grešnik jad izbašan paklenoga tma ponora, i karv bila bi Isusova kajniem život, mana nova. (Nadpjev, IV)

VILA: Kapu darži svedj na hero, pahaljon se lieti paše, plemći kretka, nosi pero, o bedrah mu sablja maše, riečju ubada, ranja dilom, sve što varši, varši silom. Takav čovjek samo gleda koga bi prevario i opljačkao... Bogataš i oholnik ne mogu steći blaženstvo. Jer Gavan takav je...

ANĐEO: Ohol tašt je, lakom, jidan, sladokusan, priljubotiv, šaptav, linav, nenavidan, licumieran i marmotiv: svaka 'e njem opačina, bezzakonje, hudobština. I nepomstom i hotinom muti dike iskarnjove, a ližima i istinom tiče časti svačigove, šapta, hita s' uvredjuje, riga, huli, psuje, truje.

PJESNIK: Daj mi zatoj ti bogata, i vidiet ćeš, gdie u njem plieha martva voda, smradna blata o svieh sedam martvieh grieha, od kieh duša već satrona topi u pako bez uklona. Jeda haje, da ona dieva cića njega sreću gubi? A da bradu sunce sieva, od jada ti sebe ubi; neg što hoće još bez stida, život njega da ujida. Ah preokleto licumierstvo, vaše viečno marmotanje, krivi sudi, muzuvierstvo, zlogorstvo i tračanje, ni'ednoj puti ni shranjenja cić vašega govorenja.


VI Stvaranje svijeta, čovjeka, Pjesnika

ANĐEO: Ko sviet vridno Viečni stvori, u njem stavi bogatoga, da stvorenje stvorca dvori, ne zapustiv ubogoga, kralj de 'e izgled od krieposti slugam i svoj naslidnosti. Neka putom božje volje svak svo'e garli potištenesto i postarpiv ždrieb nevolje ufa poslie priat blaženstvo: s česa i ja htih se oporavit dvorno uboštvo za proslavit. (nadglasje V) .. red i ures čudnovati, ke s' postavio ti na svitu... a čovieka najposlije, ki se mali sviet govori...

VILA: Bogatstvo i uboštvo imaju svoj smisao, ali je uboštvo ipak Bogu milije

PJESNIK: Bog i ubog, dvie su rieči, al meu se slične slogom, neka uboga hranom lieči, ko se dieči pravim Bogom; Bog u ubogu je, a ubogi jesu u Bogu, ki ' e svemogi. ( «Škode od blaga» .)

ANĐEO: - Kako je duh Božji lebdio nad vodama i kako potom stvarao iz kaosa svijet.

PJESNIK: A prie toga bivši doša duh gospodnji vrhu voda, da izvadi iz kaoša, i da jestvo zemlji poda, stanovietu nju učini da produži u kripčini. Er zamrsna biehu svaka, svitlost staše u tamnosti, svuda tmina i pomraka, a bez sunca i svitlosti, svi u grumen i u sieni nerazlučni i smeteni. Boj bijahu veoma ljuto mokra voda i sušina, a tiskahu sebi kruto jadna studen i vrućina, parvostvorna staše lina bez obraza i načina. Suša sasvim ogoljena neimadiše stvora u sebi, morske vode potopljena sva daržahu u svoj utrobi, val pod vlagom biesni tuti, a varh vlage oganj ljuti. Plendovaše zemlja mrazna, svom težinom uzdržana, posred voda sva okvasna, bijuć u svem neplodana, svaka stahu u poredu u romonu i neredu. Iz pučine vičnja kripos, tim povadi brda i gore, da da suši plodnu lipos jedno u miesto sali i more, paka i vlazi svitlos poda, sunce i misec svim nadoda. Izvadivši buduć koega gnile iz nište, svoim udihom da mu život, i utvrdi 'e ga blagorodno svojom slikom. Jabuku mu al zabrani, za svoj harač da se hrani. ( o stvaranju svijeta... božanske kreacije ljudskog bića) Put proti se prema duhu, a duh prema svojoj puti, svi smo slični prahu suhu, otle boli, himbe, smuti, zajde, rati, gladi, kuge, zloće, i sve raspi duge. (Čini se kao da u njega čovjekova bit proizlazi iz Adamova grijeha... Adamov čin neposluha.-)

ANĐEO-ČUVAR: Ja sam Anđeo-čuvar. Govorit ću o životu Pjesnikovu. Jerolim Kavanjin rođen je u Splitu 1643. U Padovi stekao doktorat obaju prava. Nakon kratka boravka u Zadru, odvjetnik je u Splitu. Sudjelovao u protuturskim bitkama. Primljen u plemstvo Trogira. Član je Ilirske akademije u Splitu od njezina osnutka 1703. Kad se povukako iz službe preselio se u Sutivan, gdje je i napisao «Poviest vanđeoska bogatoga a nesrićna Epuluna i ubogoga a čestita Lazara». (Kr. biografija) Shvativši prolaznost svijeta, odlučio ostaviti svoj odvjetnički posao i povući. O aluzijama nekih ljudi koji su kudi njegov posao:

PJESNIK:
Nasta neka vrsta piesnika, ki se sami proslavljaju, malim skokom, sprd velika, sebe hvale, druge psuju, a ne ima im kolikosti, ni svršenja, ni mislosti. ...i čestita, nazvat će me, naši pisci, kad mi sidne mladi barštan na zidine,...

PJESNIK: Pristat u Split nebi dosti, zato k mirnom' pojdoh selu, gdi sagradih u moj prosti sebi i svojim kuću cielu. Tu poharčih, što god dobih; selo, al grih nepredobrih. Prednjih pisac tu naukom pustiv grade, odabrah luge i pod tiha vietra hukom skladah piesme ove duge, ke blaženem sried samoće brž se i dospiet u red hoće. (I kao što je Marko Marulić u nedalekom Nečujmu na Šolti prije njega provodio stare dane u razmišljanu i pisanju, tako je i Kavain oduševljen čistom prirodom i poljskim životom,, nalazeći u njima nadahnuća za svoje stihove.)

PJESNIK: Tu je jasena i duba kori gledam slova rest, ka vele: kako negda pastier dvori mlade dikle i vesele. Još dielamo ime ostaje prkosila smrt a oba je. Bez bahornic i liečnika tu mi narav zdravlje goji, izvarnsniga ni' e bo lieka nek u miru kad duh stoji, kad ko niema skarbi i tuge, more poufat zdravi duge. Tu siedeći vrh klimeni, detelinskih skut livada' razabirać rok samartni vidim pasti krotka stada, i Satire i Faune, gdie se živiem kitjem krune. U čelinjak ki'e varh sela, opet stupim, gdie gospodi nad inima kraljca pčela, čim roje se u slobodi, pak poslušne, skladne i višće, gdie med nose za ulišće. Pak došavši k žalu hladnom, gledam ribe gdie šetaju. I gdie u jata idu k badom, struje a srebre gdie tiskaju, krajem mora, tiha mila, egle, Salace i Verila. Ninfe, Napee i Driadi naokolo poigrajuć, Klio, Euterpe mene radi sad svireć, sad pievajuć poticaju hitrobiesne mene istoga skladat piesni.

ANĐEO-ČUVAR: . Igra sjena borova po kamenoj ploći stola...kad bi se umorio od čitanja ili pisanja odlazio bi u povrtnjak, da u fizičkom radu nađe duševni odmor:

PJESNIK: Tu već razum kad umoran meu knjigami ostao bi, sarkah rukom, pak razporan i u vartao otišo bi, gdi navratke sad bi čisto, sad zalievao, gulio, trapio. Kad bi sijao, kad bi sadio i kapulu i ljutiku, a kad plievio i zamladio žuticu i ljotiku, blitvu i broskvu sad zagrata sad raztriebio pute od vrta. (-Tako je poštao stopama Dioklecijana..) (.. rado se odrekao slave i bučnog života, jer je znao, daje tek u svojoj kući potpuni gospodar, dok se u gradu uvijek morao nekome klanjati..)

PJESNIK: .. Već tišinu i slobodu scinih nego veleh mito, kralj budući u mojoj hiži vidih roba u poniži. Za uzać više, rob se učinih: za bit dvoren, inih dvorih; sebe blazni, druzi hinih, sumnjom mrzi, željom gorih, za nepatit; vele patih: siah, a malo žnjeh i mlatih. ....opjevao i hvalio jednstavni život u prirodi i isticao zlo koje dolazi iz grada i od zlih navika građana.)

ANĐEO-ČUVAR: .. o ljudskoj ništetnosti.. potištenost zbog vlastitih ljudskih slabosti miješa s nepokolebljivom nadom:

PJESNIK: I prem da ja, vajme, niesam u prošašnom mom životu trud ponio dugoviesan, dnevni priplan i tegotu, i da počeh radbu kasnu, uzdam s' prviem platu časnu.

ANĐEO-ČUVAR: Jedni su bogati, drugi siromašni, ali i jedni i drugi su potrebni svijetu, kao što u moru mora biti različitih riba. Među njima ne treba biti sukoba, nego svi moraju biti kreposni i pravedni. U tome osobito vladari trebaju dati primjer; njihova plemenitost na proizlazi iz slavnih predaka, nego iz njihovih vlastitih djela. Tipično barokni prezir prema stvarima zemaljskog života ( kr. 68)

PJESNIK: Što 'e plemstvo, što su sriće, od bogatstva i od sinova, što je imat dvoje viće, sva svitovna dobra ova? Božja milos kad ostaje sve ispraznost i ništa je.

ANĐEO-ČUVAR: Pjesnik shvativši prolaznost svijeta, odlučio je ostaviti svoj odvjetnički posao i povući se. Mnogi su mu umrli, ostala mu je samo žena i dvije kćeri.. Preselio se iz Splita na selo, pa opisuje svoj idiličan život ondje, navedeći primjere onih koji su zaglavili zbog društvne ambicije..... Hvali i svoju ženu, njezine moralne kvalitete...

PJESNIK:
Rad bi kripka u čistoći svoem poslužit stvoritelju, dosta krat je meni u noći zabranila družnu želju; pri bi dumnom stala u spile, neg meu hitre grajske vile.


VII O Splitu, nevoljama naših krajeva i Splićanima

VILA: Od kriepostnih državljanah, parvostolne spliestske cele, misli tašte od Zadranah pored stavit koji žele majci našoj dite svoje, podvarć mladom' staro što je. Od zemaljskah i od plodah, od nemare slave sviesti varh sloboštin i inih škodah naše od vire vlaške miesli, mala straha od božjega, razpusnosti grada moega. (naglasje IX) (odlomak – o Splitu i Splićanima)

PJESNIK: Split, kojega slavno lice u svitlosti svojoj traje, i čestita ko fenice solinskoga izaša je van pepela, da grad vrli žive svejer neumrli. Duša od vlaste sve države, srce koje stojeć u sridi, spasonosnu kripost do Dunave svoju pruža, a u Split sidi, držeć duhom u podloštvo župa i grada tolko mnoštvo. Ako l' u tom odmetnika Zadar dičini ime nosit, Split ostaje stara dika po koj žive još ponosit; hćer se od majke premda dili trib' da ju štuje i po sili

ANĐEO-ČUVAR: Osvrće se na nevolje što taru naše krajeve: malo zemlje, slaba plodnost, loše vrijeme, a onda još napadi Turaka: najviše ga smeta što dolaze novi ljudi i što se staro plemstvo ne poštuje.. Savjetuje predan rad, a osobito pledira za slogu i optimizam.

PJESNIK: Nagli vietri, trusi gradi, ki dohode iz Zagorja, silni siever, juga jadi, metu i mlate na oborja siedbe i voća, a živine mru od stida i od vrućine. Od počela u svom znanju Božji provi na okolo baci gore, da u tom stanju svi živemo ne oholo, davši puku što 'e zadosti, da 'e obilan u trieznosti. A što se u rat razširilo, sve se 'e dalo vlaškom' sinu, pravo bi se razdielilo, da se i doda vlastelinu, ki izgubi svoje nada, a daju se druim sade. Tu se oni na njih šire, gospar gleda i uzdiše, kmet se i novak svud uvire, ter se varhu njega diže, i sve ima pribjeg letan, ki će vazda bit odmetan. Kom' je narav u slobodi? Sada u miru, sad u rati, kad Turčinu, kad gospodi, svakiem vietrom obartati, nemogući biti stavan, ko star plemić vierom slavan.

PJESNIK: Solin vele pade, pade, s nepravice, s nerazloga, s jeda, s nesklada i zavade, s potisnosti od uboga, s nemilošće, s gruba bluda, s raspusnosti, grijehna huda. Pade gvožđem, ognjem umoren, ki svoje rani, gori, mori, sječen, topljen i izgoren, bez pomoći ke odzgori, nesklad tare i velike, nebo a neće čut taminke. Ljudi, žene, star, starica, i imanja sve se žežu, i u povojih mala dice rastrgnuta na tleh ležu, smrt svud silom i sramotom daje se častit i životom. Nije već zida, ni palača, nije zlamenja od ničesa, gotska noga, mač lomača sve pohara i poplesa, a obilježje što osta s njime, proždrljivo odnije vrime. Mart, hrabreni bog od boja, meju Slavi ki se rodi, od pobijesnih tijeh nevolja ni grad svojih ne slobodi. Bog od bozih kada ranja, svaki drugi bog se klanja. Nu cesarske tvrde stole zub izgrize vremenosti, da u hramu njih ohole sad stanuju zimi i liti grede sove i seljane, zmaji, gušćeri i guje ine. Mudros, lijepos, snaga, dika uzdržat se vijek ne mogu, nego bježe jakno rika, snijezi i daždi ku premogu; snijeg je, san je, sjen je, sjena, što bi i bit će, sve je mijena.

ANĐEO-ČUVAR: Sklonost Pjesnika da čovjeka promatra kao biće u padu...... suprostavlja noć i ugled pojedinca iz bliže okoline. Kritično stanje u zavičaju..

PJESNIK: Di su naši ženerali? Gdi su i tvoji mudri muži i hrabreni u isto doba? Bani, knezi i vitezi pridnji naši sada di ste? (XII, 190) Di su zadnji Krešimiri, Mihalj, Kolman i Slavica, najpokonji Zvonimiri. Gdi 'e Drašković Pet Crkava biskup?

ANĐEO-ČUVAR: Situacija u zavičaju nije onakva kakava je bila u prošlim vremenima...No, Pjesnik je vjerovao da se Split ipak može popraviti uz veliku pomoć božju:

PJESNIK: ...sva dostignut rodni grade hoćeš, ako s Bogom budeš, ostav grihe i nesklade i u svem slavan ti uzbudeš...

ANĐEO-ČUVAR: Alki je bilo suviše toga što mu je smetalo u ponašanju sugrađana: Kako je sam već bio u godinama počinje s prigovorima na račun mladih, i to vrlo neposredno i bez uvijanja.

PJESNIK: Već je malo divojčica koje divstvo prikažuje, malci tlape jošter dica o ženidbi ter luduju, mali psalu manastiri a svud se igra i svud sviri. Sitnu djevu ispitije istom da rič izgovara, usiravno jošter dite svakom prosto odgovara, da meu dume neće stati neg hoće se da odati. Mati neće na staricu da se okine ka ju pita, nego dajuć potolicu svoem rojenju, njega hita i zagrlja i dragulje tere mu se podsmjehuje. Ako je majci pak jedina, i ona joj pravlja ovoj: da ne bi se kuće sitina izvrnula i nje povoj ne bi izginu i u potaje sve joj piva od udaaje. Da navodno dijete mneći da je koludric stan najgori, u naprida sve resteći potvrdiva što govori i već zrilo tako odluči, a ne otac viče i buči...

ANĐEO-ČUVAR: Ali razuzdanost nije zahvatila samo mlade nego i starije.

PJESNIK: A starice na kominu uz bukaru cijela pića, pokle site dobro pinu, pjevaju Marka Kraljevića, pa kad vidu dno bukari, jedva otidu na ružari'.

ANĐEO-ČUVAR: Splićani su svađalice i lijenčine, kartaši, psovači i kavgadžije:

PJESNIK: ..po dučanih brime traju meu karbah di smušeno svoe na karte zaigraju gdi su i himbe, kletve, psosti da se i na mač gredu bosti. Blagdani se malo štuju i na veće svetkovine zagraci se povaljuju kola, šege, skoke čine bake i pivce udaraju i u krčmah se opijaju.

ANĐEO-ČUVAR: Pjesnik svoje sugrađane smatra, dakle, raspojasanim i oštro im zamjera što crkvene blagdane profaniziraju frivolnim igrama, netjecanjima i pijančevanju. On zapravo Splićanima zamjera onu tradicionalnu živost koja će u kasnijim stoljećima oduševljavati strane putnike. Neki njegovi stihovi su gotovo vizualni dokumenti.

PJESNIK: Placa i teatar već se scine nego Božji sveti trimi, veće sprdnje neg istine, bezobrazni glumci i mimi, riječ od smrti, neg života,svaka sminost, neg dobrota.

ANĐEO-ČUVAR: Ljuti se on, ali usput pruža neposredni dokaz o društvenoj živahnosti Splita i, u to mutno vrijme. Zbori nam, dakle, o glumcima o teatarskom životu, o kazališnoj publici u vrijeme kada za to nema vjerodostojinih povijesnih svjedočanstava. Pruža nam i živu sliku iz prve ruke:

PJESNIK: A vlasteli i grajani bogoljunost malo haju i na trgu podbočeni sad se kruže, sad šetaju meu ruka i promine pravo jedne ženetine.

ANĐEO-ČUVAR: I još nešto: današnji stariji svijet koji se ljuti na mlađariju što mu, redimo u autobusima ne ustupa sjedala, morao bi pročitati slijedeće Kavanjinove stihove da se uvijeri kako nema ničeg novog pod suncem:

PJESNIK: Plemenita naša dica kim pelene jošter smrde kada vidu sida lica ne ustajuć, njih pogrde; svudi hoće da se penju kao nanare na kamenju.

ANĐEO-ČUVAR: Eto jednog od najstarijih svjedočanstava o splitskoj mulariji. Pa ipak, pored svih mana i poroka Splitćana, Kavanjin je zaljubljen u svoj grad. Vidi mu sve nakaznosti, kori ga i opominje, ali se njime ponosi. I nadahnuje:

PJESNIK: Splite, slatka otačbino daj o tebi da govorim pero moje ne bud lino ljubom leti, kojom gorim, daj blaženstva piši ohola, i tog moga prvostola. (XVI, 63)

ANĐEO-ČUVAR: Pjeva on o splitskim crkvama, o samostanima, o palačama, o svecima i mučenicima i knezovima, o svime onima čija su imena ugrađena u nemirnu i slanu prošlost čudesnog grada kojemu je on zauvijek darovao svoje srce.

ANĐEO-ČUVAR: Jematva!

PJESNIK: Kad zadaždi s grozdnih loza vino slatko, piće ugodno, već na svrši kolovoza, ne ćeš vidit ko provodno nego cilo da ga pije, otkle ishod sve smanije. Kadmov unuk Bak grozdovi drži ljude u radosti i po njemu svi smo živi, er u kršu plodi dosti, al kada mu ni prodaje, malo vesel svak ostaje. Vrhovata kad je žetva, i kad su im bačve pune, da obilata bi jematva vid'ćeš pane u zubune i košulje u kamberne, poigravat mlaje žene. A starice na kominu uz bukaru cila pića, pokle site dobro pinu, pjevaju Marka Kraljevića, pa kad vide dno bukari, jedva otidu na ružari'.

ANĐEO: Gradska kultura dalmatinskih komuna na jadranskoj obali. I u Splitu - seljačka kultura dalmatinskog zaleđa.

PJESNIK: A što se rat raširilo, sve se e' dalo vlaškom sinu, pravo bi se razdililo, da se i doda vlastelinu, ki izgubi svoje nade, a daju se druzim sade. Tujini se na njih šire, gospar gleda i uzdiše, kmet se i novak svud uvire, ter se vrhu njega diže, i sve ima pribig letan, ki će vazda bit odmetan. Kom je narav u slobodi, sada u miru sad u rati, kad h Turčinu, kad gospodi, svakijem vitrom obratati, ne mogući biti stavan, ko star plemić viron slavan. Kad je u vlasel' obil vina, i težaštvo dobro stoji, po tovirnah svak začina, a tergostvo beče broji; ali vino a preko mora mnokrat kačme nam zatvora. Zakoni su svi jednaci u svakome našem gradu, da se morsko vino baci, stojmo dakle svi u skladu; tudj' nedajmo da k nam varvi, jer nij' u nas druge karvi. Ber ove nam nije snage; nu vladaoci razumite: što vam je imat puke nage, nevesele, potrebite? Ov potvardjen zakon isti i vama je od koristi. Pust'te, da puk svoje nade i prodaje i popije, da se ovdi sadi sade, a u Vlahiji da se sije: neće jedno bez drugoga spravit stanje čestitoga. Nu braće vi vlasteli, kaogod puste osobena, svaki od vas ludo želi veće svoje neg opjena; mudri hranit svi nastoje stvari grajske pri neg svoje. Ka svijeh tiječu, reše, uzdržu, neka svaki njih i haje, kad se gradi tlače i ružu, man se blago i čas daje svojim kućam od grajana, kad pak mati je porugana. Para da ajer naški nosi, da grajska ostavljaju, ter čim nehaj dare odnosi, kad se izgube da se kaju; ne već tako, dosta stari propustiše cić nemari. Čim Rimljani grada glavna, a ne posla osobita htiše, bi im traga slavna i otadžbina stanovita; bolje tusti mater sisat, pri mršavoj nego uzdisat. Godu nam se te nesriće, er je zvijezda nam suprotna, put sunčane hrlmo sviće, ona ja svejer dobrohotna; sunce svitolost svega puka svačiji život, svijeh razluka. Slobodština da ne gine, svoja vićna svi većaju, veće ruke veće čine, veći ljudi veće znaju; tijem odlušte skladni skupa prid pristolje da se stupa...

ANĐEO-ČUVAR: Obara se na modu, koja da je feminizirana..

PJESNIK: I bez brka i bez brade, s ništo dlaka na rilici, tašti život istom slade u vlasulji i pustici, od izjutra do zahoda svi u lišću s malo ploda. Ne ko naši oci i didi ki strizahu vlase svoje, mlaji brke, bradu sidi, i mač noseć, ki je za boje, kalpak risi al zerdave da se jaci ljudem prave. Dobre, dobre staredine, nitkor neće da već mari, likunica davna gine, a mlaja je ne otari, pridnji običaj svak uklanja, a u novom se se samo klanja. Nije ko cijeni hudi da su ti zakoni u svem novi, kada kripost i ljusku glasu duhu i nose zle otrovi: štete vrsnost kristjanina miso tašta, meka lina.
ANĐEO-ČUVAR: Mlaši ne poštuje starije, napuštaju se dobri običaji, pa sve to neće dobro završiti. Nagrada i kazana slijedi na onom svijetu.

PJESNIK: Svit je išo naopako Hrvat žive jure neienski, a grdije što je tu tako žene muški, muži ženski, i u franaški naćin nose ženski oborac, ženske kose.


VIII Vjera, ufanje i ljubav

ANĐEO-ČUVAR: .... treba govoriti o kreposti siromaštava, pa ako pjesma i ne bude dobra, bit će bar kosrisna

PJESNIK: Mo'e pero već povrati na cilj s naše osobine, gdi ga zani i uvrati ljubav mile otačbine, u uboštvu nek pokaže, ko 'e sve dobro duši draže. Viere, ufanje i milošće, triuh kriepostih bogoslvnih, i triuh druzieh vrednih jošte od četri poglaovnih, pravce, trizme, jakosnosti uzeh pievat izvarsnosti. (nadglasje VII) (...Bog je zapravo središnji motiv. Artibudi su mu svetopisamski: stvoritelj je i gospodar, blag i milosrdan, dobar i pravedan; posebno se brine za čovjeka, pa kad mu šalje nevolje «šalje za bolje».. kaže da ima «prednje i zadnje vjekovništvo», dok čovjek ima samo «zadnje» Bog je vječan, a čovjek besmrtan. .... uzrok svih uzroka «prvi uzrok ki vazda je» )

ANĐEO-ČUVAR: .... Za sebe kaže da je star i vile ga više ne obilaze, pa neće pjevati o Veneri i Beoni, nego o pripremi za blisku smrt.

PJESNIK: Pero moje, već neparši oko zvizdah svih daržava, neg na miesto sleti, i varši, biližnica gdi ti 'e prava, gdino 'e vilj poglavisti, bogat, škodan, nit' koristi. I ako nebi piesni moje toli vriedne mogle biti, dost je meni, da na bo'je budem život obratiti, i da pojke meni budu i iskranjemu za naprudu. Misli ujedne mrazna tila ne teplu me živim plamom, biži od mene liepa vila, zabave joj ni'e bo sa mnom: vile, i ako dieve jesu, vode mlaje po Parnesu. Ja sam skaršio trieske davne, i razdario bdenja mlada, u kim pisah od sestavne sreće, častih od naslada', ter se bolim, da izmine, zani i mene duh tašćine.

ANĐEO-ČUVAR: Vjera je temelj našeg odnosa s Bogom. «Korijen svih kriposti», najveća je vrednosta u kojoj nam Bog otkriva spasonosne tajne...

PJESNIK: Bog je vjeru odredio na svjedodžbu svih milosti, ričju svom je potvrdio, da je korjen svih kriposti, on ne vara, nit vara se, što zna, uči, da i nam da se. Vjerovat je dakle Bogu, u Boga i u sveto Trojstvo, prem razumiet da ne mopu jedno bivstvo, troje svojstvo, a Iausovo uputjenje, život, smart i uzkrišenje.

ANĐEO-ČUVAR: U naravi je jedan a u osobama trojstven:

PJESNIK: Da kako Otac i Sin tako nestvoren, jest viekovičan, jednosućan, Bog svakako, Ocu i Duhu vas priličan, dobar, mudar, velik, moguć, o Ocem, Duhom u svem izuć. Bez počela da Otac prem je, koga nitko ne porodi, Sin od Oca porođen je, i od obijuh Duh ishodi, Sin je svjetlost od svjetlosti, Bog od Boga pun milosti.

ANĐEO-ČUVAR: U tom svijetlu preporučuje molitvu i dobra djela, jer: «vjera sama mrtva ostaje, kad k njoj poso ne pristaje» Bibljija je pri tom posebno važna, u njoj se Bog očitaovao čovjeku.

PJESNIK: Vjerujuć drag sam Bogu; jer vjerujuć njega štujem, gore u more stegnut mogu, čim djelujem, ko vjerujem; vjera al' sama mrtva ostaje, kad k njoj poso ne pristaje. ..jedno 'e niš virovanje, kad ni i uzanj dilovanje.

ANĐEO-ČUVAR: - nabraja kreposti – vjeru, ufanje, milost, ljubav... Ljubav... je «krepost od kreposti», svima je «kraljica»; ona čini da se obratimo i postanemo slični svome «uzorku»:

PJESNIK: Ona djelu'e, ona tarpi a nikoga ne navidi, hoće pravdu, a ne darpi, ne oholi i ne jidi, vjerna, ufana i ljubeća; al' svih triu ljub' je veća.

ANĐEO-ČUVAR: spominje pravdu:

PJESNIK: Što 'e pravda mreže suka, za ufatat ko zlo stvara, kad su mreže od pauka i za muhu i komara, grabni a kragulj kad razmakne mrežna oka, s kih se odmakne.

ANĐEO-ČUVAR: - osvrće se na vlast i upravljanje...

PJESNIK: Ako zakon inim do je, on ga 'e daržan opslužiti, ako neće imat bolje, vladu ima ostaviti. Kad ne more dat' inima onu krepost, ku sam nima.



IX Mudrost

ANĐEO-ČUVAR: Pak mudrosti tu razbira, kriepku kriepost i umienje, i ko se ova baš nazira u kraljevsko uztarpljenje, i svima je potriebita vladaocem segaj svita. Kalujerstva za tim slavi, i obieti njihe troje, redovništva sveta pravi, i duhovne tih nastoje, sried uboštva i priprosti, druge i njih čestitosti. (Nadglasje XVIII) Pjeva o mudrosti,. Velika je mudrost biti svjestan ograničenog vlastitog znanja.
PJESNIK: Sokrat negda mudi kaže, meštar od musroadi iste, jedno samo da on znade: da ne znade, nego niše! Kako dakle znat će svaki, drugi čovjek, pripun mraka? Svaka pamet, koja hoće ovdi mudra da nastane, obilate od ludoće najgoleme nosi grane; neda zemlja plode urihe bez betega i pregrihe. Imaš zanat, da zapovidat jedna 'e služba i sužanstvo bditi, branit i providat, nosi tvoje dostojanstvo, podložnike ti imaš pazit, i isti žižak tvoj s njim mrazit. U vladanu nitkor cieni, nać života mirna is slatka, kralji u pomnjah zamišljeni, tiha mimau kipa kratka...

ANĐEO-ČUVAR: Bog je vječan, a čovjek besmrtan. .... uzrok svih uzroka «prvi uzrok ki vazda je» Ni Adam pao nij' cieć bluda, cieć ubožtva, al cieć krade; nego činit žena huda s neposluha da i on pade, sluhom djavla dobijemo kriepost inim s njim' se biemo.



X Pakao

PJESNIK: Prikažujem smarti strašne, čas i strašni sud osobit', pakla ognje neugasle, u kih sigara Gavan zlobit, ki cieć svoga zla življenja shara dušu do osudjenja. Pravlja on isti parve muke, plam, dim, smrade, tmine, pruti, u ke' upade s hude odluke, i zuvu se od oćuti, i jer marvu biednom krati, zabranjenom kapljom plati. (nadglasje XX)

ANĐEO-ČUVAR: Obraća se smrti, pa govori o njezinom moći i izjednačujućem učinku. - o smrti i učinku... doziva mu u pamet tijek prolaznosti i zakon smrti «za kom slidu boži sud“.

PJESNIK: Da se nebi dogodilo ko i biednom Epolunu, ki gojaše meso gnjilo, i prašte ga u sapunu, a ne haja, da duh skvareni, da se osmrada, i da čarni. On ne smišlja, da 'e smart blizu, za kom sliedu božji sudi, a za njima do dostizu, al obrana, al osudi, dobra, huda ali stanja, po načinu dielovanja. Bivši on živio u bogatstvu, sriedu svake razpusnosti, umiri, ko 'e živio, u lastvu, prepun svake nečistosti, čim na božji sud priveden, u dno hada bi prosieden.

ANĐEO-ČUVAR: Uz pogansku simboliku, had i njegovo podzemlje: „U dno ada, usried sivta... Srijedu zemlje zatirena krvava duša gdi se peče“.

PJESNIK: U dno hada, usrid svieta, gdi stoi s djavli, tko zlo umire, nu modrosti ni'e ti cvieta, ki bi skazo zle nemire i razabrat ki bi smo čudnieh mukah stoti dio. S kim duše izgubljene u ognju se silom vare, ke od bolesti zapanjene, veće za se malo mare; pače kunu u onoj gori sebe i Boga, ki ih stvori. Sriedu zemlje zatirane krva duša gdi se peče, u dubinah zakopana gleda obrane na daleče; najdalji bo neba jesu, odmetnici neba ki su. Polet' k' Etni, ter se javi tu Epolunu osujenom' neka odtle tebi objavi po jeziku izparenom, cvilne glase svojih mukah, sried jekarih adniej bukah.

ANĐEO-ČUVAR: Božanska Vila-dikla, anđeo, koji ga prati u paku...s osuđenim Epolunom.....“tisuću ptah, tisuć vrata“

PJESNIK: Tisuć putah, tisuć vrata' otvorenih imadite grad pakleni, kud se svrata puk neizbrojni, kud hodite ne osude biedne duše, jakono vojske, jakno guse.

ANĐEO-ČUVAR: Predočuje paklene dubine i naglašava vječnost.

PJESNIK: Za ton treskom razkoračan na ognjenoj jednoj stieni, prikaza se Osien mračan, ki me snebi i ostieni viknu Vila, da ju sluša ta paklena sion i duša:

VILA: Jesu l', ku sam zvala, ti bigatca nesrićnoga, blaga i zlata ka si imala; al' ga nisi put razloga upravljala, kad bi kvasan tvoj kip svitao i prejasan?

EPOLUN: Ja sam!

VILA: Prem ja sudih sad u sebi, da ti jesi oni isti, ki probira samom' sebi, a Lazaru neda jisti ni marvice, odbi koga ispod stola bogatoga.

EPOLUN: Toga!

VILA: Bio si bogat, ali bidan jesi sada, i beit vazda hoćeš; er nis' bio stidan, kad na blude blago razda, s toga u ognju duša tvoja sad se prži bez pokoja.

EPOLUN: Koja!

VILA: Koju meju gospojami dobro vrime uživaše, a otvardnuta jak živ kami, božji zakon nehajaše, čim bogatstvo tvoje oborj gdi zeleni i svieću izgori.

EPOLUN: Gori!

ANĐEO-ČUVAR: Osin priča o strašnim mukama koje nikad neće prestati: „Bog dočim Bog bude biti“

OSIN: Meu vragovi kako stoji, i ko stat će do sud svieta, glas mi ne bi dionio bolji, neg da meni to obieta; al' ću u vike još cviliti, Bog dočim Bog bude biti.

ANĐEO-ČUVAR: Gubitak Boga

OSIN: Napokon ću t' poviditi muku od štete, ka e' najveća, kojoj ni'e moć odoliti, i ku u sarce Bog zapreća, gdi sama iska veće mori neg vas oganj, kime gori.

EPOLUN: Mi smo u ognju, oganj mi smo, mozg' i kosti, i karv gore, glava, parsi, sarce, svi smo, u plamene i u izgore Sve, ubiva, a ne more po sve vike ubiti nas Ti si, marvo ma poguba ka me marviš, ti si kapljo, ka raskapaš... ( Raj - nagovještaj)

VILA: Tim ognjem čin' da duša, dobri Isuse sad se očisti, da u misli svega okuša, i dobro se ubavisti, da ako očist ne odluči, pak se u ognju navik mući.

ANĐEO-ČUVAR: Osin opisije paklenu muku: oni s kojma je griješio, sad skupa s njim pate, mrzeći se međusobno.

OSIN: Velenozi su to oholi, doli ribe, gori žene, sprieda muži, zada voli, idre i kučke nesmiljene, dvoobrasci, psi troglavi, poluljudi, puoulavi... zuboviti, dugonosi. Grabne ptice, proždri vuci, topirice, zli bumbari, ljuti štipci i pauci, muhe, obadi i komari, noćne strašne uvedine, svake i gnjusne gardeline. (Opisuje paklene nakaze:) Muču, skuče, veče, viču, bleču, riču i kakoću, zvičju, graču, kriče, skviču, višču, muču, i krakoću, miauču, ruču, reže, laju, revu, hroču, zavijaju.

ANĐEO-ČUVAR: Sve vrste muka i zvukova, nereda, strašila i grdoba (Pjesnik opet ugleda Osina, kojeg pakleni brodar pred njim muči...)

PAKLENI BRODAR: Pasju paru! Neću štedit brodaranje.. Miesto tebi zahvaliti, (pak nadoda), i tvoj Vili.. Trieba se je spomenuti, ko Bogu se š nje oprismo... Er čini nas predmda pasti oborene s neba doli... Podrugljivo moje bitje, malo mali, manje haje:... Rad bih dulje s tobom stati, da bih dilje i počinu'; al ja vrag sam domišljati, ki glamazat tmu osinu nedam, zmaj sam popadljivi, a prodar sam propastivi.

ANĐEO-ČUVAR: U to Osin trepetjući, da obsluži misao straže, metjuć odsvud plam gorući, što naredi, da prikaže, meju tužbe i uzdasi obim nam se tako oglasi. Lucifer se uzarholi Božje slike željom milom i š njim se puk oholi zviezd' odreče trećim dilom, ter ki nehti storitelju, pokoloni se strenitelju.

ANĐEO: Lucifer se pobunuo protiv Boga, i nastala je bitka između pobunjenih i Bogu vjerhih anđela.

ANĐEO-ČUVAR: Kad na krilah vietra uziti više sunca on se stavi, za moć u njem sied siediti u svietini i u slavi, i po siedu takovemu bit prikladan Previnjemu.

ANĐEO: Tu se odkriva scieno vrieme, ali kratko, ko prolita, dobriem prudno, škodno zlieme, kad se mudro neuhita, njih bo metje iz vremena u stan plačnih viekovštiena'. Tih najveće Gavan cvili, nesvaršivo zbira'uć vike, nit nahodeć razlog cili, kaže samo na prilike, strašnu viekost; dosti 'e rieti da ih ne'e moć viek dospieti. (Nadglasje XXIII))

ANĐEO-ČUVAR: Osin grešnike kvalificira s obzirom na težiju grijeha, od pogana, koji su živjeli prije kršanstva, pa do onih koji su se ogriješili o božje zapovjedi. Tu su proždrljivci, pijanici, kockari, zavidnici, lijenčine, pa idolopoklonici i neznabošci.

ANĐEO: Tu Demokrit plaća veoma svoim slidnikom, ki sneć laja. Da od praskaih i od atoma svit se učini s njih micanja, ne razbiruć, da se daje pravi uzrok ki vazda je.

PJESNIK: Bog je vječan, a čovjek besmrtan. .... uzrok svih uzroka «prvi uzrok ki vazda je» kaže da ima «prednje i zadnje vjekovništvo, dok čovjek ima samo «zadnje

ANĐEO-ČUVAR: Prednje i zadnje viekovništvo samom' Bogu vlastito je, bez početka slavno ' e bivstvo, bez dospietka tolikoje, svoga on uzrok prostora, svarhu i počet inieh stvoroa', A viekovnoštvo zadnje paka ljudskom' bitju pristoji se, kad s ovoga dignut mraka u stan svietli prebrodi se; cieć uztarpe ali bude uviek mučen cieć razblude. (Misli različitih mudraca o vremenu.) Vreme 'e starac sid al hitar, sve se vrti na okolo, krilma leti jakno vitar, i raščinja proholo ljudi, grade i sastave snažna kraljevstva i države.

PJESNIK: ...vira al sama mrtva ostaje, kad k njoj poso ne pristaje, jedno 'e ništa virovanje, kad ni i uzanj dilovanje.. (položaj ljudskog bića u vjećnosti )

PJESNIK: Stavi da ćeš ku nazriti ti korablju, ka na vodi pluta, ne moguć doprit koju luke da pogodi ere svued je more jedno, kraj i žalo ni nijedno.

ANĐEO-ČUVAR: Beskonaćna morska površina.

PJESNIK: ...Sve će proći, to će ostati, sviet će dospiet, a on počet će.. Potop, koji ne presuša, more, rekokoh, ko' 'e brez žala... Dospi'u na smart u poreda ljudske muke i žalosti Narod, koi krajem plavi, poganici to jesu stari, ki razlogom od naravi upraviše svoje stvari, prie Jezusa koji biše, a Mojzesa neprimiše.

ANĐEO-ČUVAR: Ovi od Boga jedinoga tisuć Boga' izmisliše, zvierju i stablom bez razloga, i zlatu se pokloniše, stvornim zviezdam i miesecu, bludnim ljudem, svakom' zlecu. Ubojice tu s Kajinom ljudsku parvu karv ki proli, i svoim hudim ki preminom mnoge s ognjem sardžbe oboli, karv u ognjenu ko olova tonu u dno s tieh griehova'.

PJESNIK: «Dobri Isuse!» - koikoh, livo za me s' muke na prikazu znoj i ti karvav milostivo, tvojem pavši na obrazu, čin', i ja s straha mukah da ovih marzim grubav svih griehovih. Vodu i oganj svim ostavi, neka u prosto dugovanje svak, gdi hoće, ruke stavi; i odluči svoje opranje, slaje se umit vodom sada, neg vriet u ognju posred jada. Da pokle tu on požali zlobu svojih od griehovah, s angelima tebe hvali po sve vieke od viekovah, i u pravom tvom pokoju cielo najde milost tvoju.

ANĐEO: Oni koji su upali u te nevolje „s ludih misli, dielah, riči“ Mnogo je tu ljudi svih zvanja i iz svih povijesnih razdoblja...

PJESNIK: Pokli sebe u ad klade, i grešnike sobom grublje, kaže Nineuš opet sade, zakopane ke su dublje zlobne duše izgubljene, već u muke i plamene. Štij, i znat ćeš pravo, ke su, ni'e moć brojit sve biednike, u najgorem zrit ćeš smiesu zle karštjane i misnike, zrij, ko grieh opaki biči s hudih misli, dielah, riči. (Nadglasje XXIV)


XI RAJ Ljubav vlada svijetom

PJESNIK: Žudeć s pakla uzać k nebu, molih duha stražanina, da bi steko na potrebu, i uzdgnut me varh visina' ču me u svietloj svojoj javi, podmiesečna sva mi objavi. Pak leteći po planetih, nebeske mi skaza gizde, gdi razgrade nesusretih, neg koristne svietu zvizde, tim rieh: s vremen', ne s gatanja, da su prudna zviezdoznanja. (nadglasje XXV)

ANĐEO-PRATILAC: Za pjesnika «ljubav svijetom vlada»... božjeg kraljevstva, «gornjeg Jeruzalema», «sagrađena na mudrosti», opisa krugova neba i zvijezda.

PJESNIK: Ljudska misli, ustavi se, ne hti' letit po nebesi, od Fetonta spojmeni se i od njegve neudesi: i on kolnik očev stupi, al nesrićno s njega lupi. (motivirana skepsa u značenje ljudske misli ) S Bogom dakle tašti svite, u vištine već se dajem, s Bogom zvizde meni svite, nizočine tve ne hajem, s Bogom, s Bogom tebi velju, er sam božiem pri veselju.

VILA: Moli svog anđela čuvara da mu pomogne.... letio je iznad zemlje i stigao među zvijezde. Spominje kome je sve potrebeno znanje o zvijezdama: osim zvijezdoznalaca, to su još liječnici, težaci, mornari i drugi. U pratnji anđela stiže do nebeskog Jeruzalema. ... Za razliku od svijeta, gdje je vječni nespokoj i strah (nabraju se njegovi uzroci), ovdje vlada blaženstvo.

ANĐEO-PRATILAC: Grad prestolni od nebesa', veli gornji Jerusolim, čudu veće svih čudesa', bedmima preoholim, podiguje posried kruga najveišega vedra duga. Gdi'e Empirej viekovosti, Božje slavno siedalište.(gdje Bog ima svoje prijestolje )

VILA: Pjesnika budi anđeo čuvar.... opisuje vanjštinu tih anđela.. Kerubini znaju Božje tajne, Serafini šalju Bogu ljubav... najniži red anđela čuva ljude.. Bog je zapravo središnji motiv. Artibudi su mu svetopisamski: stvoritelj je i gospodar, blag i milosrdan, dobar i pravedan; posebno se brine za čovjeka, pa kad mu šalje nevolje «šalje za bolje».

ANĐEO-ČUVAR: Samo niegda komu tomu, kad posarne u koj zloći, bič u tielo, ili u domu, od nezgode i nemoći dopuštamo: Bog za bolje šalje ljudem sve nevolje. Dovedoh te ovd' na nebi, da ti rajska sva objavim; ne, da samo sgodim tebi, nego veće, da te ozdravim. Gdi imaš lieka veomi moće za tvoe gube i sliepoće.

PJESNIK: Slava, kriepost, mir poštenje... Ko je Lazar s' prinevolje gor' skočio na nebesa, ko je Gavan s svo'e svevolje s čuda blaga, s nepodnesa utonuo u ponore, kih se bieda riet' ne more.

VILA: Čuvar budi Pjesnika.... Anđeo zaključuje da je putnik dosta vidio, pa ga snese s neba na zemlju. Ondje ga prihvati Vila koja ga prenese njegovoj kući na Brač.

PJESNIK: Ne hti me odnit k Splitu gradu u komu sam dobro vijen, neg da živem u obadu, mnokrat veoma nenavijen, premda hižu i u Split iman, i u vlasteoski sbor sam priman.

ANĐEO: Bog i čovik skupno čine da se u dobro zlo prevrati, Bog čoviečje hudobštine prij' previdi, pak zamlati; što on previdi, provijen' je, što on odluči, odlučen' je. (odlazi u crkvu)

PJESNIK: Istinito gdi 'e spasenje, spasno gdi je vikoviestvo, vikovito utišenje, utišano pričestiestvo, pričestio sladovanje, prisladeno uživanje. (Šim. smak svijeta)

VILA: ...opisuje apkokalipsu... pojave u prirodi, dolazak lažnih proroka i prispjeće samoga Antikrista.

ANĐEO: Od sunca će od miseca zlamenja se vidit čudna, zvizde otamne, ljudstvo uzjeca radi straha veomi trudna, i morskoga rad bučanja pri sudnjega dne čekanja Vietri, gradi, gromi, trusti, i svud borja povaljena, oboreni gorah kusi, zvierja i ljudstva pristrašena, žene plačne, dieca pala, puk bigući, blaga ostala. Samo tielo osujenih pristupit' će jedva živo, kažuć se u zlamenitih teško, tmasto i tarpivo, pako noseć s sobom svuda, i na miesto bojžja suda. Žene i bludne griehovite, premda dievstvo su izgubile, uzkarsnut' će cielovite! dieve su se 'er rodile; naravsku bo svak izvarsu ima imat' na uzkarsu: Hromi, kljasti, obrezani, moć se neće porugati, izsiečeni, bezudani, cieli će se nazirati; brazgot sama al' mučeniku pristoi ostat' njem' za diku.

PJESNIK: Rieči uhilne, strahovite sudca ovdesna svemogoga, ko pet strielah vam se izhite, da ustriele osudnoga; dielo i rieč u hip isti tresne, da se sud namisti. Od men eve striela druga ka zločinuci sarce ranja,.. Pet i tizih strielah hita na pet krivac' oćućenja: parva na gled njim dolita, druga na oćut od slišanja; bod od sebe ih razlučuje, da ih nevidi, i nečuje. Peta striela smartno faca na taknutje osudnike, i probi im skrozi sarca cića mukah, ke će u vike tarpet' a bez prestavanja, za nestidna njih ticanja.

ANĐEO: Eto, djavli tiskju nas, odkle izaći njih' moć vanka; eto u oganj rivaju nas, da nas muče bez prestanka, gardnim trupom da nas tlače, zubmi i nohti razdirače. (Okorjelost srca i surovost strasti , osjetila i zanemarivanje dužnosti )

OSUĐENICI: S Bogom! S Bogom zemljo mila. S Bogom Nebo! S Bogom, Bože! (ispred crkve)

PJESNIK: Ne dopusti, Gospodine, naša duša, tvoja slika s grieha na sud da izgine neoprostivo u viek vika' kad si ju ti blag i mio tvojom karvi otkupio. (XXX, 174) ( evanđeoska parabola o nerazumom bogatašu... poticah na kreposan život o vjećnom spasenje.)

ANĐEO-ČUVAR: Složenje korisno svakom čoeku našega naroda, toliko svitovnom koliko duhovnomu, za uklonit se od zla, a moć slidit dobro za spasenje duše.


XII Epilog-Prolaznost

ANĐEO-ČUVAR: Vrieme glodje, a smart kosi, vrieme svaka na tleh meće, smart i težke još odnosi, vrieme prostit nikom' neće, i sviet isti svietu otima, što jes, što bi, što bit ima. Stvari i dike proslavljene i svietovna sva lipsaju, samo mudrih uspomene u životu svej ostaju, njih nemore smart i brime, uništiti prem sasvime. Zub vremenski krimiz hara, smartni a kosir cviet lieposlti, oni redom sgrade obara, ova odnosi svom jakosti vele i male, prave i krive, dim je i osin sve, što žive. (VII, 245-7)