Knjižnica Brodarica, Trstih u svibnju: gostuju pjesnici Berka Nezić i Ivo Anić

Četvtak, 18. svibnja 2017. u 19 sati u knjižnici Brodarica

Trstih u svibnju, gostuju pjesnici Berka Nezić i Ivo Anić.
Moderatorice: Vesna Jukić-Oštrek i Nada Vučičić

Berka Nezić

Rođena je 1954. godine u Bosanskom Šamcu. Do zrele dobi boravila je u Bosanskom Brodu gdje je, školujući se uz rad, stekla zvanje pravnice. Od ratne 1992. godine živjela je u četiri države, održavajući se na površini voljom i iskrenom predanošću ciljevima. Kao antistres terapeut, izravnom posvećenošću svom humanom poslu, stekla je mnoge poštovatelje i zahvalne učenike u mjestima gdje je boravila. Danas živi i radi u Holandiji.
Berka je nagrađena Poveljom Kraljice Katarine za proširenje književne tematike. Govori o životu, potrazi za ljubavlju, dilemama, putovima i stranputicama, kao i o univerzalnim temama položaja žene u društvu. Sva njezina djela posvećena su ljubavi koja je jedina svrha i cilj u životu. Berku Nezić je 2009. godine kritika prozvala ‘Hasanaginicom 21. st.'(KUD Napredak, Mostar).

‘Berka Nezić je pjesnikinja srca, strujećih i pozitivnih emocija, koje obuhvaćaju njezino okružje i njen duhovni krajolik. Stoga je većina pjesama prožeta čežnjom, s naznakama diskretnog erotizma…’
(iz recenzije Božice Jelušić)
Objavila je više knjiga:

Otvoreno pismo, tebi s ljubavlju, proza 2009.
Kao list jesenji, poezija, 2011.
Kamen u snu, poezija, 2012.
Tamnija strana jorgana, proza (autobigrafska), 2012.
Kairos – Ljubavni dijalozi nedohvatni za bol, roman, 2013.
Aleja japanskih trešanja, poezija, 2015.
Aleja japanskih trešanja
(Berka Nezić)

A bilo je to davno, mjeseca maja,
Prošetah alejom japanskih trešanja.
Sjeti se, tada bijah poput zmaja!
Ti, prvi put drzak, bez okolišanja.

Bacih pogled desno-red roza stabala…
Sjedoh ispod jednog, gdje drvena je klupa.
Nevidljiva voda negdje je kapala,
Dok sam slušala kako srce mi lupa.

Nađoh se iste noći ispod tog pink svoda,
Moje lice je cvjetalo u tamno roza.
Dok sam se trudila da srce me ne oda,
Zavela me poezija a malo i proza.

 

Ivo Anić
rođen u Splitu 1972. u radničkoj obitelji, što s ponosom ističe. Suprug, otac, strojar po struci, pisac po duši. Zaposlenik Končara.
Kolumnist nekoliko portala, osnivač facebook stranice „Osamdesete“, pjesnik i prozaist.
2015. objavljuje svoju prvu zbirku poezije „Vjesnik u svitanje“ te zbirke proze „Dnevnik jednog kamajera“ i „Pobunjenik“.
2016. objavljuje „Manifest”, a pred sam kraj godine zbirku poezije „Bol i oganj“. Član je ULKU Vlaho Bukovac.
Ivo je dite Splita, buntovnik s razlogom, s osjećajem za socijalnu nepravdu, a piše o Splitu svoje mladosti kao i o ovom danas.
Arhitektura ljubavi
(Ivo Anić)

Sve je nemoguće ostalo iza nas
i ne volim žene koje tvoje ime nose
jer dugujem ti i za dva života
sunca koje me grije kroz pramen ti kose
mjesečine koja je tvoja ljepota
tebe koja si mi jedini spas
Sve što razumijem na ovome svijetu
sve je geometrija, arhitektura i red
a ti si sve besmisleno i nesavršeno
čudo koje nema svoj raspored
moje remek – djelo nikada završeno
mjesec koji noć obasja mom planetu
Sve je nemoguće ali znaš ti mene
pola cigarete i za vino mala svota
jer mi smo od ljubavi oboljeli
ljubavi koja ruši arhitekturu života
u pepelu ostanu samo oni što su voljeli
i kamene usne na licu drage žene

Zima je i poneka sijeda vlas me oda,
U srcu još cvjeta japanska trešnja roza.