Autori // Mladen Cukrov

Kako je Split dočekao raspad Austro – Ugarske Monarhije

Slom Austro – Ugarske Monarhije dočekan je oduševljenjem svih slojeva južnoslavenskih naroda iz sastava srušene Monarhije, s nadom da će se ostvariti stoljetna težnja da se oslobode tuđinske vlasti i stvore svoju državu. Za svrgnuće Monarhije i nacionalno ujedinjenje borilo se rodoljubno pučanstvo Splita i Dalmacije. Inteligencija, vojnici na bo

Nakon završetaka I. svjetskog rata i sloma Austro – Ugarskog Carstva u Splitu je vladao nered i bezvlašće. U srpnju 1918. godine osnovano je Narodno vijeće, političko tijelo koje se spremalo uzeti vlast poslije očekivana sloma premorene Carevine. Bližio se kraj četverogodišnjeg rata i u svemu se osjećala oskudica. U plinari nije bilo ugljena, grad je bio u tami i nije bilo grijanja. Splitom je u to vrijeme vladala gripa španjolica, koja je odnijela mnogo života. Glad je bila prisutna na svakom koraku jer su zalihe hrane bile nikakve, a građani su ponekad dobivali 80 grama brašna i 80 grama riže i to za dva dana.

Uz sve ove nevolje masa dezertera se slijevala prema Splitu. U gradu je vladalo bezvlašće, krađe, prostitucija, česte tuče i ubojstva. U takvom ozračju Split je dočekao 28. listopada 1918. godine kada je došla vijest da Austrija prihvaća uvjete američkog predsjednika Woodrowa Wilsona za prekid rata. Splitom je zavladalo veliko veselje, a građani su se okupili na Narodnom trgu. Uz pjesmu klicalo se Wilsonu, Trumbiću i ostalima.
Članovi Narodnog vijeća, Josip Smodlaka i Prvoslav Grisogono zajedno s drugim političarima objavili su proglas u kome se ističe da je jedina prava vlast Narodno vijeće SHS-a u Zagrebu. Građani su pozvani da se sutradan 29. listopada okupe na Botićevoj poljani (Prokurative) i pozdrave novu vlast i dolazak slobode. Odabrano je 200 građana koji su trebali čuvati red i mir u gradu. Bili su podijeljeni u tri čete. Svečano postrojavanje bilo je na Narodnom trgu. Prve dvije čete nosile su hrvatske barjake dok je ona treća, sastavljena od socijaldemokrata, nosila crvene zastave. Svi zajedno položili su zakletvu vjernosti Narodnom vijeću SHS–a. Cijelu noć narod se veselio po ulicama, a sutradan je održan zbor na Botićevoj poljani. Potom su krenuli preko rive na Narodni trg. Osim građana tu se okupio veliki broj vojnika, kao i talijanskih i ruskih zarobljenika. Nosile su se slike Trumbića i Wilsona i mnogobrojne zastave. S balkona općinske Vijećnice okupljene je pozdravio Gajo Bulat. Glazba je izvela Lijepu našu, a društvo Zvonimir davoriju Hrvatskoj. Zatim je rijeka ljudi krenula prema rivi, gdje ih je pozdravio Josip Beroš, vođa Narodne garde.

Mir je bio još daleko, nastupili su neizvjesni dani. Već 30. listopada 1918.godine općinsku upravu preuzeo je Josip Smodlaka. Toga dana uspostavljena je Uprava Narodne organizacije SHS za Dalmaciju u prostorijama Austro – ugarske banke na Botićevoj poljani. Nekoliko dana poslije, 2. studenoga Narodno vijeće SHS u Zagrebu imenovalo je Zemaljsku vladu za Dalmaciju sa sjedištem u Splitu. Ova vlada bila je sastavljena od tri člana: Ivo Krstelj, Josip Smodlaka i Vjekoslav Škarica. Za njihove zamjenike imenovani su: Prvislav Grisogono, Uroš Desnica i Jerko Machiedo. Dva dana kasnije u splitsku luku je uplovila torpiljarka kojom se vratio Ante Tresić Pavičić nakon što je u Puli, u ime Narodnog vijeća SHS 31. listopada 1918.godine, preuzeo od admirala Horthya cjelokupnu austro – ugarsku flotu. Ovo opće veselje pokvarila je vijest da je talijanska vojska ušla u Zadar.


Dolazak savezničkih brodova u splitsku luku

Prvi saveznički brodovi pojavili su se u splitskoj luci 9. studenoga 1918. godine. Bili su to dva francuska razarača Sakalave i Tourage. Uskoro je stigla i oklopnjača Foudre, koja je dočekana s velikom radošću ogorčenih Splićana radi talijanske okupacije Zadra. Splitski talijanaši su iskoristili ovu prigodu da objese na Rivi talijanske zastave, ali su ih ostali Splićani silom poskidali. Brodovi talijanske mornarice ušli su 5. studenoga u pulsku luku kako bi spriječili bijeg zarobljenih brodova koji su pripadali mornarici Austro – Ugarske. Ipak su se oklopnjače Radetzky i Zriny uspjele provući iz tog obruča i doploviti do Splita. Ove dvije oklopnjače su kasnije, točnije 8. studenoga 1920. godine predane Italiji. Iz Šibenika je tih dana stigao i američki admiral M. Bullard i odvezao se u Poljud kako bi pregledao austrougarske oklopnjače Radetzky i Zriny. Zanimljivo je bilo kad je 16. studenoga u splitsku luku uplovila talijanska torpiljarka. Mornari su s broda bacili konop kako bi se privezali uz obalu, ali ga nitko nije želio primiti. Brod je bio prisiljen usidriti se u splitskoj luci. Probudile su se predratne zadjevice i sukobi građana s talijanskom manjinom. Velika radost za građane Splita bila je kada su čuli da uskoro dolazi i srpska vojska. To se i dogodilo 20. studenoga kada je iz pravca Metkovića, brodom Almissa došao odred srpske vojske predvođen majorom Stojanom Trnokopovićem. Nakon veselog druženja s građanima vojnici su se smjestili u tvrđavu Gripe. Splićani su vjerovali da će ih srpska vojska zaštititi od agresivnog ponašanja talijanske vojske koja nije krila svoje osvajačke ambicije i bila već kod Trogira.

Događaji su se izmjenjivali iz dana u dan velikom brzinom. Vesela raspoloženja često su bila prekidana tužnim događajima. Tih dana je u splitskoj luci na brodu Baron Kemen, koji je prevozio otpuštene vojnike kući, buknuo veliki požar i odnio oko 200 života. Uz veliku tugu Splićana bili su pokopani na sustipanskom groblju. Došao je i 2. prosinca kada je iz Sarajeva stigla vijest da je u Beogradu proglašena Kraljevina SHS. Ponovno su građani Splita izašli na ulice, slušali govore političara, pjevali himne, palili bengalske vatre i veselili se dugo u noć. Split je zdušno pozdravio ovaj povijesni događaj stvaranja zajedničke države vjerujući u bolju budućnost. U prvoj vladi Stojana Protića, uz Antuna Korošeca, postavljen je za ministra vanjskih poslova ugledni Splićanin dr. Ante Trumbić.

Iz Alžira je stigao britanski brod Baymanter s 500 tona žita za gladnu Dalmaciju. Odigravaju se i prve nogometne utakmice domaćeg Hajduka s mornarima savezničkih brodova. Pomalo se mir i red vraća na splitske ulice. Osim sporta obnavlja se i kulturni život. Pjevačka društva Zvonimir i Guslar priređuju koncerte. Utemeljena je i Gradska filharmonija koja ima koncerte u kazalištu. Priređuju se i pučke predstave u kojima su se isticali glumci Olga Jelička – Lunazzi, Herman Bogić, Josip Buzolić, Branko Kovačić, Josip Strello, Ljubomir Viličić i drugi. Na vokalnim koncertima isticale su se pjevačice Cvijeta Cindro, Elza Karlovac, Mercedes Manola – Valenti, Marta Rak, Vera Sokolić te pijanistica Jelka Karlovac i tenor Noe Matošić. U gradu su bila otvorena i dva kinematografa Edison i Karaman.



Međunarodna saveznička ophodnja na splitskoj rivi 1920.


Početkom 1919. godine Josip Smodlaka odlazi u Pariz na Mirovnu konferenciju, a general Miloš Vasić stiže u Split kao delegat Jugoslavenske vlade pri Pokrajinskoj vladi u Splitu. U gradu su ustrojene ophodnje sastavljene od 12 savezničkih vojnika (Amerikanaca, Britanaca, Francuza i Talijana). Na zvoniku Sv. Duje zapovjedništvo američke mornarice postavlja stanicu za signalizaciju svojim brodovima u uvali Poljuda. Američki se utjecaj sve više osjeća u gradu. Njihov brod Kassa donio je mnogo odjeće i obuće kao pomoć naših iseljenika. Američka mornarička glazba priređuje koncerte na rivi i Narodnom trgu.



Admiral Philip Andrews sa mornaričkim časnicima , na brodu USS Pittsburgh, ljeto 1923.


Tijekom 1919. godine američka je ratna flota u Splitu, u suradnji sa saveznicima i lokalnim vlastima, uspijevala nadzirati povremene nerede. Međutim, napetosti između Italije i Kraljevstva SHS te Italije i ostalih velikih sila saveznica nisu se smanjivale. Iredentističke težnje i svojatanje naše obale dolazile su, između ostalih, s talijanske krstarice Puglia. S ovog komandnog broda obavljala se podjela oskudne hrane, a izdavale su se i putne isprave za okupirane krajeve. Protežirala se talijanska nacionalna manjina, a ostali su doživljavali neugodnosti. Dolazilo je i do verbalnih i fizičkih obračuna između ova dva tabora. Pogotovo je splitska mladež ulazila u sukobe s talijanskim mornarima. Provokacija je bilo i pri dizanju i spuštanju zastave Kraljevine SHS na rivi. Okupili bi se projugoslavenski raspoloženi Splićani koji bi napadno pozdravljali zastavu, ali usput i vrijeđali Italiju. Dolazili bi i talijanski časnici i mornari koji bi vrijeđali okupljene građane i jugoslavensku zastavu. Ovi sukobi i neredi na splitskim ulicama primorali su američkog admirala A. P. Niblacka da, u ime savezničkog admiralskog vijeća, s krstarice Olympia, obznani proglas na hrvatskom i engleskom jeziku. Ovim proglasom bilo je zabranjeno okupljanje na ulicama i trgovima, vijanje zastava i pjevanje rodoljubnih pjesama.


Admiral Philip Andrews brodom Olympia stiže u Split

Situacija se popravila kada je u veljači 1919. godine admirala Niblacka zamijenio admiral Philip Andrews. On je uplovio u splitsku luku 21. veljače 1919. na krstarici Olympia. Dolaskom svojih brodova pa tako i Olympie u Europu, SAD su se afirmirale kao svjetska velesila. Zasluge za to pripadaju, prije svih, predsjedniku Woodrowu Wilsonu.



Svečani prijem na krstarici USS Olympia Američke ratne mornarice 1920. godine. Uzvanici su iz uglednih splitskih obitelji. U prvom redu dr. Ivan Krstelj, predsjednik Zemaljske vlade za Dalmaciju i američki admiral Philip Andrews sa suprugama. Desno se vidi mornarički orkestar koji je uveseljavao uzvanike.


To je vrijeme kada se u Parizu zahuktava Mirovna konferencija. Novo odredište Olympie bilo je Jadransko more. Iako je postao poznat kao branitelj nacionalnog samoodređenja naroda, predsjednik SAD-a, Wilson je prvenstveno zastupao američke interese. Zabrinjavali su ga komunisti i socijalistička revolucija u Mađarskoj koju je vodio Bela Kuhn. Wilson nije želio prepustiti slučaju da se socijalistička revolucija širi prema Jadranu. Iz toga razloga mu je bila važna i splitska luka kako bi mogao držati ova previranja pod nadzorom. Zato je i uputio krstaricu Olympia iz Venecije prema Splitu. Za zapovjednika broda postavljen je kapetan David F. Boyd rodom iz Louisiane. Bio je to iskusni ratnik, obrazovan i s književnim darom. Dolaskom u Split Olympia se usidrila kraj jugoistočnog vanjskog lukobrana s lijeve strane Katalinića briga. U ovoj misiji na Jadranskom moru provela je dosta dugo razdoblje od veljače 1919. do rujna 1921.godine. Tijekom ovog razdoblja u brodskom dnevniku ostale su zapisane brojne misije i putovanja. Osim po Jadranu brod je obišao neke mediteranske luke, vraćao se u Ameriku. Nakon toga su slijedile nove plovidbe prema Europi. Dok je Olympia boravila u Rijeci ili Puli, u splitskoj luci je nadzor preuzimao razarač Pittsburgh. Od obitelji Katalinić uzeta je u najam velika stambena zgrada za potrebe američkog lučkog ureda. U drugoj obiteljskoj kući na brijegu admiral Philip Andrews i njegova supruga Clara Fuller Andrews uredili su svoju rezidenciju. Unutar luke, ispred željezničke stanice uz gat su bili vezani francuski razarač Enseigne, britanski Tobago, američki Cowell i američki protupodmorničar 338. Zanimljivo je da je talijanska krstarica Puglia bila usidrena odmah uz američku krstaricu Olympia. Jedina članica ove koalicije koja nije imala mornaricu bila je Srbija, odnosno Kraljevina SHS.



Krstarica Olyimpia sagrađena je 1882. godine u San Franciscu kao dio nove ratne mornarice. U mirovnoj misiji na Jadranu bila je od veljače  1919. do rujna 1921. godine. Kao zapovjedni brod admirala Philipa Andrewsa bila je perjanica američke pomorske sile


Admiral Philip Andrews će tijekom ove mirovne misije postati stvarni zapovjednik međunarodnih snaga, iako je talijanski admiral Millo formalno predsjedavao admiralskim sjednicama, koje su se najčešće održavale u Rimu ili Veneciji. Cijeli Jadran od Pule do Kotora bio je podijeljen između saveznika u zone odgovornosti. Admiral Andrews je imao precizne zapovijedi da osigura srednji sektor. Probleme su mu stvarali Talijani koji su još uvijek imali aspiracije prema ovom dijelu jadranske obale. Njihove trupe su aktivne duž crte razdvajanja i sklone provokacijama. Admiral Andrews prati situaciju i obuzdava talijanska nastojanja, te pokušava mirnim putem naći rješenje za obje strane. Provokacije od strane Talijana započele su u studenom 1919. godine kada su D'Annunzijeve pristalice iredentizma zauzele Rijeku i Zadar i krenule prema Trogiru i Splitu. Na crti razdvajanja već su se rasporedili srpski vojnici. Shvativši da je situacija kritična admiral Andrews je 26. studenog 1919.godine uputio telegram vrhovnom vojno-političkom izaslanstvu SAD u Parizu. Pokušava pregovorima s višim talijanskim časnicima doći do mirnog rješenja za obe strane. Da bi bio siguran da neće doći do oružanog sukoba između D'Annunzijevih pristalica i srpske vojske kod Trogira, admiral Andrews izdaje zapovijed da krstarica Olympia isplovi. U Trogiru se s krstarice Olympia iskrcalo 100 mornara i časnika i zauzelo položaj između talijanskih i srpskih vojnika. Oružani sukob je izbjegnut, a talijanska vojska se povukla prema Zadru.

Važno je istaći da za admirala, na početku njegove misije, slavensko – talijanski odnosi u Dalmaciji nisu bili prioritet. Njegova glavna zadaća je bila da spriječi socijaliste da njihova revolucija, koja je bila u ekspanziji, iz Mađarske dođe na Jadransku obalu. Da bi to na neki način prikrili, Amerikanci se bave humanitarnim radom. Uz to što su dijelili hranu, odjeću i lijekove Amerikanci su bili i dobar poslodavac. Financirali su popravak putova, telegrafskih veza, održavanje zgrada, skladišta, sportskih igrališta i sve ostalo što je koristila američka mornarica. Tako je i zapovjedništvo krstarice Olympia tijekom 1920. godine uposlilo nekoliko lokalnih dostavljača hrane. Prema zapisima iz brodskog dnevnika vidi se da je splitski mesar Mitrović bio glavni snabdjevač mesom, jajima, krumpirom, mrkvom, kupusom i ostalim namirnicama.

Osim diplomacije admiral Philip Andrews se morao baviti i policijskim poslovima poput razbijanja demonstracija i uličnih nereda u Splitu te zajedno s civilnim vlastima voditi istražne postupke u slučajevima ubojstava, tučnjava, pljački i slično. Veliki problem bio mu je i alkoholizam, pogotovo među njegovim mornarima. Pored svih nastojanja admirala Andrewsa da na miran način riješi slavensko – talijanske odnose i dalje je dolazilo do sukoba ova dva nacionalna tabora. Tome su kumovali i mirovni pregovori u Parizu koji su se i dalje odugovlačili u nedogled. Nije pomogao ni odlazak Splićanina dr. Ante Trumbića u svojstvu ministra vanjskih poslova Kraljevine SHS na te pregovore. Učestali sukobi u Splitu imali su i svoj krvavi epilog 11. srpnja 1920.godine, koji je mogao ostaviti puno veće posljedice. Radi provokacija talijanskih mornara građani su priredili demonstracije na rivi, a došlo je i do fizičkih obračuna. S talijanske krstarice Puglia upućen je brzi motorni čamac koji je pristao uz gat splitske rive. Došlo je do velikog nereda. U pucnjavi je teško ranjen zapovjednik Puglie, kapetan fregate Tommaso Gulli, koji je nešto kasnije u bolnici i preminuo. Od bačene bombe smrtno je stradao i mornar Aldo Rossi, a nekoliko talijanskih mornara je bilo ranjeno. S druge strane Gullijevi hici pogodili su izbjeglicu s Murtera Matu Miša, koji je do bolnice preminuo. Inače, Tommaso Gulli je, početkom veljače 1920. godine, zamijenio liberalnog kapetana Meninija koji se dosta trudio, zajedno s američkim admiralom Andrewsom, oko smirivanja tenzija kod Trogira u rujnu 1919. Kasnije je Gulli proglašen mučenikom te je posmrtno dobio medalju za hrabrost oružanih snaga Italije.

Andrews je bio frustriran poslije tragičnog incidenta od 11. srpnja 1920. godine. Na 23. srpnja, splitski dnevni list Život objavljuje Otvoreno pismo građanima Splita od američkog admirala. Andrews u tome pismu poziva na njegovu misiju posredovanja, savjetovanja i nadzora nad ovim jugoslavenskim teritorijem i zahtjeva od Splićana povjerenje u Saveznike i suradnju u održavanju reda. Kad je istražni postupak, kojega je Andrews naredio, pokazao da su Talijani izazvali incidente 11. srpnja, Andrews je pokazao otvorene simpatije spram Splićana i posve izgubio povjerenje u talijanske kolege. Situacija se do kraja godine smirila i Andrews je naredio da se pojača kulturno-zabavni i sportski život te humanitarni rad. Tako je u kasno ljeto i ranu jesen 1920.godine, održano niz jazz koncerata, plesovi su organizirani svake subote, prikazivali su se američki filmovi i organizirali mnogobrojni sportski događaji.

Kao veliki zaljubljenik sporta, pokrenuo je brojne sportske manifestacije i susrete. Posebno je bio zaljubljenik bejzbola te je na svaki način želio da ova sportska igra uhvati korijene u Splitu i Dalmaciji. Tako je prilikom posjeta Sinju, Omišu i Imotskom organizirao propagandne bejzbol utakmice u tim mjestima, kojom prilikom je domaćinima darivao bejzbol opremu. Utakmice bejzbola često su se odigravale u predigrama i poluvremenu Hajdukovih utakmica. Prisutne gledatelje uveseljavala bi američka mornarička glazba. U svom humanitarnom radu admiral P. Andrews je, u ime Kršćanske međunarodne humanitarne organizacije Y.M.C.A., poklonio sportskom društvu Hajduk veću količinu opreme, kako za bejzbol, tako i za druge sportove, na čemu mu je zahvalio tajnik Hajduka Bogumir Doležal.

Tijekom 1920. godine došlo je do usuglašavanja stavova oko rješavanja graničnog pitanja između Italije i Kraljevine SHS. Veliku pomoć u posredovanju pružio je i predsjednik SAD-a Woodrow Wilson, koji se nije slagao s Londonskim ugovorom. Ne mogavši naći konačno rješenje zapadne sile su savjetovale Italiju i Kraljevinu SHS da same pokušaju postići dogovor oko granica i drugih spornih pitanja. Nakon tri dana pregovora potpisan je u Santa Margherita Ligure (Rapallo) 12. studenoga 1920.godine Ugovor po kome Italija dobiva hrvatski teritorij zapadno od linije Rakek – Snježnik – Rijeka, otoke Cres, Lošinj, Srakane i Unije, a u Dalmaciji Zadar i otoke Palagružu i Lastovo. U Splitu je radi ovakvog Ugovora iz Rapalla zavladala potištenost. Tim Ugovorom je gotovo 500.000 Hrvata i Slovenaca ostalo unutar granica Italije. Na zvoniku Sv. Duje osvanula je crna zastava, a mnoštvo je s oduševljenjem dočekalo dr. Antu Trumbića pri povratku iz Rapalla. Time su se stvorili uvjeti da Talijani odu iz Dalmacije, a to je obavljeno u tri etape, počevši od 1. travnja 1921.godine Posljedice Rapalskog ugovora javile su se u obliku nacionalizama, kako talijanskog i hrvatskog tako i slovenskog. Činjenica je da je, prije svega, to bila srpsko – talijanska nagodba. Iako su svi Srbi bili u jednoj državi dogodilo se da Hrvati i Slovenci to nisu. Srbija je Rapalskim ugovorom ipak dugoročno izgubila jer je nestalo povjerenja konstitutivnih naroda Hrvata i Slovenaca, a ojačala je protujugoslavenska struja hrvatskog nacionalizma.

Sva ova događanja prošao je admiral Philip Andrews zajedno s građanima Splita. Oni su ga voljeli i cijenili njegove napore da im osigura miran život i nadu u bolju budućnost. Nisu mogli zaboraviti njegova dobročinstva u hrani, odjeći i lijekovima. Uz to uveo je Dan čistoće, novčano pomogao Zakladu don Frane Bulić, otvorio vrtiće za siromašnu djecu i dr. Američka vojna glazba često je priređivala koncerte na Narodnom trgu, rivi, a ponekad i na Starom placu kako bi razveselila Hajdukove navijače. Glavno mjesto zabave i druženja američkih mornara s lokalnim stanovništvom bilo je u Kavani na Novoj obali, koju je američka mornarica unajmila sve do odlaska u lipnju 1921.godine. Pogotovo je bio popularan Jazz band koji je uveseljavao Splićane novim plesovima One step i Foxtrott. Časnici i mornari pohodili su priredbe i i zabave domaćih društava i klubova stvarajući posebnu živost po kavanama i noćnim klubovima. Nisu izostale ni ženidbe američkih mornara sa Splićankama, a tada bi se obično karocama išlo u franjevački samostan u Poljudu. U svečanim prilikama priređivali su se prijemi na ratnim brodovima, gdje bi se stvarala prijateljstva i dogovarala suradnja. Splićani su uzvraćali svojim gostima gostoprimstvom u svojim domovima te koncertima, otmjenim zabavama i priredbama u Kazalištu. Često su znali svoje goste, savezničke časnike i zapovjednike povesti u lov na Marjan. Za cijelo vrijeme boravka američke mornarice u Splitu su boravili strani novinari uglednih svjetskih novina poput Times, Chicago Tribune i dr.



Čuvena „Kavana“ na Novoj obali gdje su se američki mornari provodili uz pjesmu i druženje s lokalnim stanovništvom


Odlaskom oklopnjače Foudre pod zapovjedništvom M. Renarda, Split je napustio i francuski brod Jules Henry te brod Somalie, koje je zamjenila torpiljarka Spahi. Francuzi su koristili prostorije Hrvatske čitaonice, na obali uz kavanu Muljačić, za svoje prijeme i zabave.

Došao je i dan odlaska admirala Philipa Andrewsa i njegovog komandnog broda Olympia 26. travnja 1921. godine Dok su Splićani s tugom ispraćali svog dobrotvora sa splitske rive s broda Olympia su odjeknuli plotuni iz velikih topova, čija je jeka još godinama odzvanjala u ušima Splićana. Prije odlaska admiral je dobio od regenta Aleksandra Karađorđrvića visoko odlikovanje Bijeli orao s mačevima. Nakon kraćeg zadržavanja u Veneciji ukrcao se na razarač Pittsburgh i otplovio za Ameriku. Za svoju uspješnu misiju na Jadranu promaknut je u čin viceadmirala. Krstarica Olympia također je dobila veliko priznanje jer je u studenome 1921. dobila čast da iz Francuske preveze, na svojoj palubi tijelo Neznanog junaka (Unknown solider). Krstarica Olympia otišla je u mirovinu 1931. Sudbina ju je pomilovala i nije završila u rezalištu. Kao značajan brod iz bogate pomorske prošlosti SAD danas se nalazi, kao brod muzej, pod okriljem ustanove Independece Seaport Museum u Philadephiji.

Nakon krstarice Olympia 27. svibnja 1921. splitsku luku je napustila i talijanska laka krstarica Puglia, koja je Splićanima zadala dosta nevolja. Ovaj brod, simbol talijanskog imperijalizma, također je pretvoren 1931. u brod-muzej. Pramac broda i danas je okrenut prema Dalmaciji te na taj način simbolizira pretenzije Italije prema Dalmaciji.

Konačan odlazak američke mornarice uslijedio je 27. rujna 1921. godine, kada je iz splitske luke isplovio veliki transportni brod Mars. U njegovoj unutrašnjosti smješteno je sve ono čime su se američki mornari služili tijekom trogodišnjeg boravka u Splitu. Istodobno je naše teritorijalne vode napustio američki razarač 245 pod zapovjedništvom kapetana fregate M. Zogbauma.

Nakon tri godine, točnije 26. rujna 1924. godine Vijeće općine Split, na svečanoj sjednici jednoglasno je imenovalo admirala Philipa Andrewsa Počasnim građaninom Splita za njegov više nego korektan odnos prema Splitu i njegovim građanima u najtežim trenucima. Dotada Split je jedino počastio takvom titulom Natka Nodila, povjesničara i velikog borca za nacionalni preporod Dalmacije. Odana mu je velika počast, a Split je bio ukrašen u svečanom ruhu. Admiral je u Split stigao automobilom iz Opatije i odsjeo u Biskupovoj palači. Nekako u isto vrijeme u splitsku luku je uplovio razarač Pittsburgh. Cijeli boravak admirala u Splitu bio je pažljivo isplaniran, počevši od koktela, bogate večere, prigodne bejzbol utakmice, svečanog koncerta Jadranske straže u kazalištu i dr. Na dan svečanog uručenja povelje admiral Philip Andrews stigao je u pratnji supruge Clare Fuller Andrews i mornaričkih časnika u Općinski dom. U mimohodu su sudjelovali počasna četa s glazbom i mnogobrojno građanstvo. Pozdravne govore održali su načelnik općine dr. Ivo Tartaglia i sam admiral Philip Andrews. Osim što mu je uručena kutija u kojoj je na pergamentu napisana odluka o imenovanju počasnim građaninom, admiral je na dar dobio i Kirinovu umjetničku mapu Splita. Biranim riječima zahvalio se na iskazanoj počasti i,kao svoj osobni dar, donirao 3.500 dinara siromašnoj djeci. Društvo Marjan i Društvo za zaštitu divljači su se također uključili u proslavu organiziranjem velike hajke na Marjanu u počast američkih časnika. Brojni strani i domaći lovci su prvog dana hajke ubili 72 zeca, 12 jarebica i 4 fazana. Hajka je potrajala još dva dana a o svemu je brinuo predsjednik Marjana dr. Jakša Račić.

Kad je 1930. godine otišao u zasluženu mirovinu admiral Philip Andrews uputio je pismo uglednom Splićaninu i publicisti Josipu Baraču u kojem se zahvaljuje na priznanjima i pažnji, te ga moli da u njegovo ime pozdravi sve sugrađane. Nikad se više nije vratio u svoj Split.

Nažalost, nakon toliko godina koje su prošle Splićani su zaboravili admirala Philipa Andrewsa, svog počasnog građanina.



Admiral Philip Andrews (1866 – 1935). Rođen je u New York Cityiju, a mornaričku akademiju završio je 1886.g. u Annapolisu. Sudjelovao je u američko–španjolskom ratu 1898. godine. Za vrijeme I. svjetskog rata vodio je pomorski centar za obuku u San Francisku. Od početka 1918. do kraja rata P. Andrews je zapovjednik ratnog broda USS Mississippi, a od rujna 1918. do ožujka 1919. zapovijeda američkom bazom u Cardiffu (Wales). Pred kraj rata odlazi u misije na Baltik. Od 22. ožujka 1919. nalazi se na dužnosti zapovjednika ratne mornarice SAD u istočnom Mediteranu. Ovu dužnost je obavljao na admiralskim brodovima USS Olympia i USS Pittsburgh. U Splitu je na dužnosti zapovjednika američke flote proveo dvije godine. S njim je boravila i supruga Clara Fuller Andrews. Posebno se istakao u svom humanitarnom radu i posredovanju oko mirnog rješenja spornih pitanja između Italije i Kraljevine SHS. Otvorio je bolnice za bolesne, pučke kuhinje za siromašne i gladne, vrtiće za sirotu djecu bez roditelja i dr. Uveo je redovnu međunarodnu ophodnju od 12 mornara, koja je stalno patrolirala Splitom čuvajući red i mir. Uz to oživio je ponovno kulturni i sportski život u gradu. Za sve te zasluge Vijeće općine Split ga je 26. rujna 1924. proglasilo "Počasnim građaninom Splita". Od 1923. do 1925. godine bio je na dužnosti zapovjednika svih snaga Ratne mornarice SAD u Europi. Nakon toga, do umirovljenja 1930. obnašao je dužnost zapovjednika baze u Bostonu. Umro je 1935. godine u mornaričkoj bolnici u San Diegu.

Mladen Cukrov

Članak objavljen u Kulturnoj baštini sv.39, Split, 2013.