Digitalizirana zavičajna zbirka Spalatina

          Knjiga predstavlja nešto iznimno u već dugom nizu objavljenih djela o splitskoj duši. Taj neobično skladan spoj poetskoga i fotografsko-likovnoga zacijelo izaziva divno uzbuđenje čak i današnjih čitatelja i promatrača, posebice onih koji su istinski vezani uz dotično duhovno naslijeđe.

          Joško Armanda u svojoj zbirci autentično splitskih, čakavskih stihova, nazvanoj Spli'ski kvadri nadahnuto posjećuje sva mitska i životna područja tipično mediteranskih oblika, ne zaobilazeći ni najsitnije predmete koji su sudjelovali u izgradnji odavno opjevanoga mentaliteta te svojom likovnom nazočnošću u svakidašnjici materijalnu sirotinju pretvarali u bogatstvo osjećaja. Sve što je vrijeme, od svojih dalekih davnina, označilo nizanjem dokaza osmišljenosti, čovječnosti i ljepote, pa čak i zla i nevolje, u Armandinim se stihovima našlo na okupu poput učinka nekakve poetske inventure za pretpostavljenu vječnost. Njegov govor vjernički oponaša asljedni splitski, onaj iz njegovih bivših kaleta, kad su tim svijetom prometno vladali tovari i kari s konjima i mazgama. Ali on se ne zaustavlja na nedvosmislenim zornostima.
Pustolovina ga odvodiduboko u područja glazbe što nečujno odzvanja iz kamenih dokaza težačkih i batelantskih sudbina, a istodobno ga osvajaju i mirisi obroka nastalih iza zatvorenih prozora pločarica. Svih pet čula, a zatim i ono šesto,sudjeluju u toj povorci povijesno-društvenoga, povorci što se istodobno smije i plače, divi se i ruga.

          U toj impresivnoj poetičnoj igri skladno sudjeluje i umjetnik fotograf Andro Damjanić, jer korpus njegovih fotografija pod nazivom Sinjali štorije puste nipošto slučajno nije pridružen Armandinim pjesmama. Njegove fotografije koje zahvaćaju raspon od ranih šezdesetih ili čak kraja pedesetih do sredine sedamdesetih godina, zapravo su kudikamo više od konkretnih zornih dokaza. To je slijed putovanja duž zidina epskoga te susreta s osobnostima iz čije samoće, poput konkretnosti, izbija
još uvijek živa duša Splita.
Damjanić se zabavlja usporedbama nekadašnjega i sadašnjega, ponekad izvodeći Split izvan njega samoga i spajajući ga s daljinom, a ponekad ga uvodeći čak u ozračja bliska apstrakciji. Oba sastavna dijela zasebno, kao i njihova organska stopljenost čine da sve u toj knjizi pjeva i pleše poput čudesnog Orašara i teži okupljanju onoga što može neposredno ući u legendu, a ipak ostati čvrsto u svojoj autohtonoj životnosti punoj podataka. Ta je, dakle, knjiga u stanju dokazati kako današnje ne znači ništa bez bivšega, a bivše nije prošlo ni završilo ako ga se zna prepoznati. Sve u njoj i oko nje odzvanja od iskrene ljubavi prema Splitu Marulića, Tijardovića, Ivka Kovačića i mnogih drugih splitskih svjedoka zaljubljenika. Riječ je o djelu čije se značenje uklapa u slijed legendarne splitske besmrtnosti.