Povratak na "običnu" stranicu Pomalo neobične knjige
Dražena Šaškora, dipl. knjiž.
 
   
 
Haruki Murakami
Ljetopis ptice navijalice
Vuković & Runjić, 2011

Što živ čovjek može raditi na dnu isušenog bunara (osim ako nije neuspješni samoubojica)? Gotovo na 700 stranica to pokušava dokučiti i Haruki Murakami predstavljajući se kaoToru Okada. Kako je i red, sve uvijek počne krajnje bezazleno, kao npr.potraga za izgubljenom mačkom, a onda vam iz čista mira život izgubi svaki smisao. Monty Python je imao sjajnu epizodu 'Izbaci mačku iz kolotečine', a ovdje je mačka izbacila iz kolotečine kompletno poimanje stvarnosti gospodina Okade. Jedno od mjerila inteligencije je i naša reakcija na situacije u kojima nemamo prethodnog iskustva. Kako je na ovom testu prošao gospodin Okada, saznat ćete iščitavajući stranice ovog ljetopisa. Pisca više zanimaju stanje uma i reakcije čovjeka koji se suočava s svijetom 's one strane zrcala' (ili bunara), nego sam taj svijet. Svi likovi koji se pojavljuju u ovom romanu, na neki način služe kao putokaz ili opomena glavnom junaku. Neke znakove je lako primijetiti i pročitati, a neki su opet suptilni, skriveni i iracionalni poput šahovske strategije Bobby Fischera. Pijun Okada napreduje po šahovskoj ploči, te pokušava doseći zadnje polje i postati najmoćnija figura u ovoj zanimljivoj igri u kojoj nije posve jasno tko vuče poteze.

Ljetopis ptice navijalice, usprkos svom obimu, ostaje nedorečen. Po toj namjernoj nedorečenosti koja je zaštitni znak svih njegovih romana, Murakami je svoje mistične zavrzlame najviše približio stvarnom životu, podcrtavajući zlatno pravilo teorije neodređenosti:

'Što više nešto promatraš, to manje o tome znaš'.

U Murakamijevom romanu jedino izvjesno je da ništa nije izvjesno, a glavni se junak poput Schroedingerove mačke nalazi u nekom neodređenom stanju o kojem zdravorazumska logika ne voli niti razmišljati. Niti je živ, niti je mrtav. Sve dok ne odluči u kojem stanju više želi biti.


Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu  |  Vrh stranice
Jonathan Franzen "Sloboda" Jonathan Franzen
Sloboda
V.B.Z., 2011

'Kakva je korist za čovjeka steći cijeli Svijet, ako je izgubio svoju Dušu?'

Ova biblijska rečenica, često i rado citirana, možda i najbolje sumira Franzenov hvaljeni roman Sloboda. Nekoliko generacija američke dobrostojeće obitelji pokušava se nositi s činjenicom da imaju i posjeduju gotovo sve, osim osobne sreće. Obitelj Berglund pada u krize češće od svjetske ekonomije i nesretna je na način koji bi Tolstoj obožavao.

Ratne i ekološke manipulacije dirigirane pohlepom multinacionalnih kompanija, trgovina osjećajima u suvremenoj američkoj obitelji; samo su neke od tema ovog romana. Miris sapunice koji se pomalo osjeća zbog velikih naslaga događaja i likova, Franzen vješto ispire izvrsnim psihološkim nijansiranjem karaktera. Kad odmotamo šareni papir socijalnog okruženja u kojem se nalaze dobro skriveni osnovni ljudski osjećaji, dolazimo do same srži Slobode: dva najbolja prijatelja i žena koju obojica vole. Najstariji recept za nesreću autor razrađuje do najsitnijih detalja i spretno poput vrhunskog neuropsihijatra ulazi u svoje protagoniste pokušavajući pronaći njihove izgubljene duše. Franzen voli svoje junake i želi im svu sreću u životu, ali ljudska priroda je previše kompleksna za jednostavna rješenja, te imamo osjećaj kao da stihovi Stare pjesme stalno lebde iznad njegovih likova.

Ja ću tebe
A ti druge ljubi
Jer tebi dadoh
Sve to što sam bio
Koliko puta čovjek tako gubi
Kad ljubi onu koju ne bi smio…


Riječ sloboda je toliko sveobuhvatna, da svaki pokušaj njene definicije mora biti u kontekstu određene situacije. Jedna od definicija slobode je i mogućnost izbora. Milijunsko pitanje glasi: dopušta li ljubav mogućnost izbora?

Jonathan Franzen, nedvojbeno jedan od najvećih suvremenih američkih pisaca, nedavno je posjetio i Hrvatsku, a svađa s Oprah zbog njene površnosti u interpretaciji njegovog prethodnog romana Korekcije je samo potvrda Franzenovog umjetničkog integriteta i dobrog osjećaja za reklamu.


Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu  |  Vrh stranice
Gabriel García Márquez
Dvanaest hodočasnika
Ceres, 1998.

Maria de la Luz Cervantes je samo htjela telefonirati, da bi igrom slučaja završila u ludnici iz koje ne može više izaći. Može li čovjek poludjeti pokušavajući dokazati da nije lud?
Frau Frida ima pomalo neobično zanimanje. Prodaje svoje snove poput toplog kruha iz krušne peći.
Mlada djevojka Nena Daconte se naizgled bezazleno ubode na prst i više ne može zaustaviti krvarenje. Kap po kap, krv pada na snijeg i život pomalo istječe iz nje…
Shrvani otac Margarito godinama pokušava predočiti dokaze Vatikanu iz kojih je jasno da njegovu preminulu kćer moraju proglasiti sveticom. Margaritovo čekanje će nadživjeti pet papa, a on neće pokazati ni najmanji znak umora.
Pogled na gola koljena sedamnaest otrovanih Engleza ostavit će neizbrisiv trag na gospođi Prudenciji.
Braća provode posljednje bezbrižno ljeto u svom životu. Tijela raspete murine i nesretne gospođice Forbes zauvijek će ostati utisnuta u noćne more dvojice dječaka.
Ocvala prijateljica noći Maria dos Prazeres opsjednuta je smrću i uvjerena je da tajanstveni mladić u iznošenom kaputu nije slučajno došao do nje. Poneka iznenađenja mogu biti i ugodna…


Ogrlica je to od dvanaest priča čiju nit čine Kolumbijci koji više ne žive u svojoj domovini. Gotovo osamnaest godina Gabriel García Márquez je prikupljao materijal za ovo fantastično putovanje, a sve je počelo kada je jednom prilikom sanjao vlastiti pogreb na kojem se družio s dragim prijateljima, da bi na kraju ipak ostao sam, jer čak ni u snu nije moguće otići s vlastitog pogreba.
Čarolijom magičnog realizma Dvanaest hodočasnika neprestano putuju prema nekom neodređenom mjestu gdje se materijaliziraju najdublji strahovi i gdje snovi bivaju stvarniji od stvarnosti.


Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu  |  Vrh stranice
Henry Miller
Rakova obratnica
Šareni dućan, 2006.

Veliki američki književnik Norman Mailer je svojedobno napisao kako je Henry Miller u svojim najboljim trenucima možda i najveći pisac koji je ikada pisao. George Orwell je napisao da su Millerove knjige djelo sretnog čovjeka, a T. S. Elliot je bio Millerov veliki obožavatelj koji mu je čak i slao pisma, iako to nikada nije javno izjavio.
Ipak, za većinu kritičara i mainstream publike H. Miller je bio i ostao velika nepoznanica (mnogi ga i dan-danas rado zamijene sa Arthurom Millerom). Ljudi možda najviše strahuju da ne bi kod Henry Millera pronašli nešto što im se sviđa, nešto što i oni sami žele napraviti, a nikada se neće usuditi; stoga ga vještim korištenjem tsantsa tehnike smanjuju, zaključavaju u ormarić i spuštaju u podrum.
Kada je Henry Miller predložen kao jedan od kandidata za Nobelovu nagradu, iz Švedske je stigao odgovor da će istu dobiti tek kada se upristoji. Kao da se Nobelova nagrada dodjeljuje za pristojnost, a ne za književnost. (Inače, H. Miller se nikada nije upristojio, tako da mu je nagrada izmakla).
Gospodar riječi, neumorni tragač za istinom, drski, narcisodni, kaotični Miller, koji je prema vlastitim riječima: zbunjen, nemaran, nepromišljen, pohotljiv, prost, hvalisav, pažljiv, obziran, lažljiv, dijabolično istinoljubiv čovjek...pun mudrosti i besmisla; smijući vam se u lice, ekstatično uživa u životu. Henryjevi opisi prijatelja, ljubavnica, poznanika i ostalih koji paradiraju njegovim djelima, privlače vas nekom tajanstvenom vibrirajućom energijom, tako da imate osjećaj kao da ste te ljude već negdje sreli. Možda je to onaj susjed kat ispod vašeg koji ima običaj puštati srceparajuće balade u rano jutro glasnoćom pneumatske bušilice ili je to ona čudna žena sa tržnice koja nije prestajala pričati na mobitel, iako je bio isključen.

Oslonac i temelj svake kreacije je vjera. Entuzijazam je ništa; kako dođe, tako i prođe. Čudo se objavljuje samo onome tko vjeruje.

Kada pročitate Rakovu obratnicu ili neku drugu Millerovu kreaciju, nećete ostati ravnodušni. Mrzit ćete ga i prezirati ili ćete biti oduševljeni i vjerovati.
A onda, možda se i dogodi čudo.


Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu  |  Vrh stranice
Niccolò Ammaniti
Nek zabava počne
Profil, 2010.

Za likove najnovije Ammanitijeve knjige Nek zabava počne nemoguće je pronaći neke simpatije, a kamoli poistovjetiti se s njima, barem na početku knjige. Međutim, kako zabava tj, knjiga odmiče, tako pronalazimo sve više simpatija i opravdanja, čak i za likove koje niti sam autor ne voli previše. Ammaniti gradi priču poput arhitekta kojem prijeti potpuni kolaps građevine, da bi na samom kraju uvidjeli da je ono što je na početku graničilo sa ludilom sada graniči sa genijalnošću. Svaka cigla je dobila svoju svrhu, a čitava građevina se savršeno stopila s krajolikom. Ammanitija ne zanimaju ljudi uljuljani u sigurnost društvenih normi koji nikada ne rade ništa loše (ali ni dobro) i koji iza svojih zatvora sa zlatnim rešetkama promatraju svijet, već ljudi sa ruba životnog spektra, nesretni sotonisti ili usamljeni fašisti, koji na kraju, na svekoliko čuđenje, postanu pravi heroji, a da nikad nisu poželjeli biti ništa više od običnih vucibatina.
Mješavinom nasilja i crnog humora, koristeći lako i teško naoružanje, Ammaniti ne samo da pogađa metu, već je spektakularno diže u zrak. Dok čitate Ammanitija imate osjećaj da gledate Tarantina, iako postoje neke nezanemarive razlike između svjetonazora ove dvojice modernih revolveraša umjetnosti. Kod Tarantina je nasilje samo šlag na torti od crnog humora, a kod Ammanitija je kompletan arsenal nasilja u službi unutarnje drame glavnog junaka (njegove knjige su zapravo omnibusi međusobno isprepletenih priča, od kojih svaka ima svoj središnji lik, ali na kraju samo jedan doživi istinsko iskupljenje).
Nek zabava počne podsjeća na reality show. Svatko bi htio ugrabiti nešto slave i novca, a oni koji su već nešto ugrabili žele još. Niccolò Ammaniti kao Big Brother u ulogu prividnog pobjednika i junaka postavlja taštog pisca, ovisnika o slavi i seksu (ovdje se Ammaniti samoironično poigrava sa vlastitem imageom u javnosti).
Pravog junaka nije teško prepoznati. On je uvijek onaj koji najmanje obećava i onaj za kojega javnost nikada neće saznati.


Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu  |  Vrh stranice
Dino Buzzati
Tatarska pustinja
Sveučilišna naklada Liber, 1982.

Što se nalazi s druge strane? Jim Morrison je pokušao tamo prebjeći, a njegov duhovni otac Aldous Huxley pečatirao mu je putovnicu svojom knjigom 'Vrata percepcije'. I sam Huxley je priznao da je često gledao na drugu stranu u poznijim godinama. Po drevnom samurajskom kodeksu potrebno je sedam udisaja da bi se prešlo na drugu stranu, ako je čovjek dovoljno odlučan. Ponekad to potraje čitav život.
Vojnik Giovanni Drogo, glavni lik Buzzatijeve knjige Tatarska pustinja, veliki je dio svog života proveo na granici sa Tamnom stranom kao čuvar u utvrdi koja graniči sa Tatarskom pustinjom. Iako strateški beznačajna utvrda, većina vojnika stacionirana u njoj je gotovo religiozno posvećena svojoj dužnosti. Dužnosti čuvara granice sa pustinjom koju još nitko nije prešao. Sve ih drži neka očajna nada da baš njih očekuje nešto veliko, neki događaj koji će ih označiti za sva vremena. O nekom pokretu ili svjetlu koje su vidjeli na obzorju mogu mjesecima raspravljati. Duboko u duši svi priželjkuju neprijateljski napad koji će onda junački odbiti i tako opravdati svoje postojanje.
U tvrđavi vrijeme teče na kapaljku, dani su poput jednojajčanih blizanaca, rituali su ispjeskareni do savršenstva. Šahovske partije koje se u slobodno vrijeme održavaju unutar zidina prava su remek djela strategije. Među vojnicima nitko nije šahovski velemajstor, ali svatko jako dobro poznaje način razmišljanja i ograničenja onog drugog. Gotovo da mogu bolje razumijeti tuđa razmišljanja od vlastitih. Nema nijedne tajne, osim tajne koju krije Tatarska pustinja. Da bi se spoznalo tu tajnu potrebno je prijeći na drugu stranu, ali je neke granice moguće prijeći samo jednom, a tajnu koju će tada saznati neće biti moguće s nekim podijeliti.
Iako se mladom vojniku naizgled malo toga značajnog dešava, atmosfera isparava iz svake stranice ove nadrealne knjige koja je u svojoj srži surovo realistična. Poput vode koju nije moguće zadržati na dlanu, život neprimjetno istječe i na kraju se osjećamo prevareni i uskraćeni za spektakl koji smo čekali čitav život, a on se održao na nekom drugom mjestu.

Giovanni Drogo na kraju romana počinje shvaćati da nas ništa izvana ne može osloboditi sve dok se ne oslobodimo iznutra i tada postaje istinski junak na jedan posve neočekivan, a opet toliko svagdašnji način.


Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu  |  Vrh stranice
Jorge Luis Borges
Aleph
Zagrebačka naklada, 1999.

Nekoć jako moćni vrač, nakon što je na prevaru zatočen od svog najvećeg neprijatelja, leži zarobljen u maloj ćeliji i dane provodi proučavajući šare i oblike koji udahnjuju život jaguaru nacrtanom na zidu. Kako se veliko krije u malom i malo je utkano u velikom, iz rasporeda šara zatočenik je, nakon godina pomnog proučavanja, uspio iščitati četrnaest riječi koje će ga, izgovorene naglas, učiniti svemogućim. Za samo par udisaja ustao bi iz prašine i u treptaju porazio sve svoje neprijatelje. Postao bi moćniji nego ijedan smrtnik i kupio bi nepovratnu kartu za besmrtnost, zaboravivši sve jade i brige običnog čovjeka. Međutim, te riječi zatočeni vrač neće nikada izgovoriti. Zašto bi čovjek odbio postati Bogom briljantno izlaže J. L. Borges u svojoj priči 'Božji zapis'.
Borges je svijet mjerio literarnom vagom i više je bio promatrač nego aktivni sudionik života, što zbog svoje fatalističke prirode, što zbog noći koja mu je i danju bila nerazdvojni suputnik. Već u tridesetim godinama svog života je bio potpuno slijep i kasnije kao ravnatelj Nacionalne knjižnice Argentine divio se savršenosti Božje ironije koja mu je podarila mnoštvo knjiga koje su ga svakodnevno promatrale, a koje on nije mogao vidjeti. Za razliku od svoje priče 'Beskonačna biblioteka' gdje se određenu knjigu nikad ne može dvaput okrenuti na istu stranicu, on se često, gotovo opsesivno, vraćao na ista područja. Opsjedali su ga snovi u snovima, savršenstvo tigrova, uzvišenost dvoboja, mogućnost dvojnika, a možda najviše fantastični labirinti čiji hodnici su ga istovremeno ispunjavali i strahom od nepoznatog i žudnjom za istim…

Čovjek riješi da nacrta svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zaljeve, brodove, otoke, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov vlastiti lik.

Jedan od najutjecajnijih književnika španjolskog govornog područja (možda je jedino Cervantes bacio dužu sjenu), na svoje je djelo gledao neobično samozatajno.

Neka se drugi hvale napisanim stranicama; ja se ponosim onim pročitanim.

Prethodna rečenica, čak i ako je bila napisana u napadaju lažne skromnosti, bi trebala držati stražu na ulazu u svaku knjižnicu.


Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu  |  Vrh stranice
Paul Auster
Newyorška trilogija
Vuković & Runjić, 2001.

Detektiv Quinn koji na samom početku romana prima telefonski poziv u kojem traže Paula Austera i onda započinje standardnu detektivsku potragu koja se ubrzo pretvara u lutanje metafizičkim labirintom u kojem ima toliko lažnih skretanja da bi se i Dedal izgubio, nagovještava da ćemo biti upleteni u jedno prilično neobično čitalačko iskustvo. Newyorška trilogija je roman koji ostavlja dojam Lynchovske halucinacije, knjiga koja se poigrava i s glavnim junacima i s čitateljima. Čitajući ovu knjigu imate osjećaj da gledate napeti triler u kojem radnja skače s jednog lika na drugi i neočekivano mijenja smjer kao klokan na žeravici.
Sama knjiga se sastoji od tri dijela: Stakleni grad, Duhovi i Zaključana soba. Svaki dio djeluje kao zasebna priča koja je naizgled samo labavo povezana s druge dvije priče, da bi tek na kraju shvatili da su svi dijelovi neraskidivo spojeni od samog početka.
Glavna preokupacija pisca Paula Austera u ovoj nadrealnoj igri detekcije je identitet. Poput Felisberta Hernándeza, Auster pokušava proniknuti u pravu prirodu identiteta tako da svaki identitet u knjizi dovodi u pitanje, uključujući i svoj identitet kao pisca i pripovjedača. U jednom trenutku on čak i zamijeni svoju ulogu sveznajućeg pripovjedača s ulogom zbunjenog protagoniste. Kao što unutar jedne babuške spava druga babuška koja sanja treću babušku, tako i unutar ove knjige stoji druga knjiga koja opet prethodi nekoj trećoj knjizi… Kao beskrajni odrazi u sobi punoj zrcala, identiteti se umnažaju i iskrivljuju, tako da čitalac što više odmiče u čitanju sve manje sa sigurnošću može reći gdje će ga knjiga odvesti.

Filmski pandan ovoj knjizi bi mogao biti Mulholland Drive gdje je igra identiteta također dovedena do pucanja i samo majstorska režija spriječava film da se ne razleti.
U ovom slučaju majstorska spisateljska režija Paula Austera drži trilogiju na okupu. Strogo poštujući zakone logike i pripovijedanja pisac priču dovodi do apsurda i kad nam zadnje riječi ovog romana iskliznu kroz prste, ne osjećamo se prevareni, već potaknuti na kontemplaciju o vlastitom identitetu.


Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu  |  Vrh stranice
Daniil Harms
Pomalo neobični slučajevi
Šareni dućan, 2001.

Daniil Harms (1905.-1942.), pravim imenom Daniil Ivanovič Juvačov, jedna je od najneobičnijih figura novije ruske, a i svjetske književnosti. Obilazio je Rusiju na biciklu, javljajući se usput rasvjetnim stupovima, a njegova književnost bi se mogla živopisno predočiti tako da zamislimo Kafku kao glavnog klauna u Letećem cirkusu Montyja Pythona. Njegov književni opus se sastoji uglavnom od kratkih priča, od kojih za njegova života nijedna nije objavljena (tiskano mu je tek nekoliko pjesama). Za života Harms se uglavnom krio iza dječje literature, koja mu je jedino i objavljivana. Njegov, blago rečeno, neobičan, ali zato ništa manje (ili baš zbog toga) urnebesan humor osigurao mu je kultni status tek nakon prijevremene smrti, za koju je zaslužan Staljin (kojem se očigledno nije svidio Harmsov humor). Harms je uhapšen 1941. godine uz optužnicu koja bi i Josefa K. nasmijala i otpremljen je u zatvor u kojem je i umro 1942. godine. Kako je ironija omiljena igračka sudbine, tako je i Harms završio život apsurdno isprepleten sa sudbinama junaka iz vlastitih priča.

Njegove priče je nemoguće prepričati, pa ja to ovdje neću ni pokušati, nego ću samo citirati jednu od njegovih tzv. književnih anegdota u kojima se Gogolj preoblači u Puškina i krade šećer, gdje Puškinovi sinovi stalno padaju sa stolica (a ni sam Puškin nije najbolje sjedio na stolici), gdje Tolstoj svakome prijeti i šakom i štakom, a Dostojevski sebi podvezuje glavu da mu se ne raspukne, pa onda više ne može otvoriti usta itd...

Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja:
- Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je također genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?!
Tu se sve i završilo.

Srećom po naše čitatelje, tu se nije sve završilo, jer Harms se krije negdje na policama ruske književnosti i čeka da bude pronađen.


Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu  |  Vrh stranice
Enrique Vila-Matas
Bartleby i družba
Edicije Božičević, 2008.

Što je zajedničko Salingeru, Duchampu, Juanu Rulfu i Rimbaudu? Svi su oni bolovali od neizlječivog sindroma Bartleby. Enrique Vila-Matas neumorno je tragao za poricateljima svijeta, piscima – čudacima i svim ostalim neobičnim podvrstama umjetnika šutnje koji su ime svog sindroma preuzeli od pisara Bartlebyja, činovnika iz priče Hermana Melvillea. Sedamdesetak crtica razasutih po ovoj knjizi govori o umjetnicima koji su napravili tek jedno-dva remek djela i onda zauvijek zašutjeli. Koji su pravi razlozi njihove umjetničke šutnje možda nikad i nećemo saznati (Juan Rulfo je rekao da više ne piše otkad mu je umro stric Celerino koji mu je pričao priče), ali ćemo zato uživati u brilijantnim minijaturama ovog španjolskog pisca koji nas anegdotalno, sa istančanim smislom za humor, vodi kroz svjetove neobičnih života koji su se odvijali daleko od očiju javnosti. Sve su pričice dobro obavijene i zagrijane humorom ispod kojeg se naslućuju neizgovorene osobne tragedije protagonista zbog kojih su oni odustali od stvaranja, ili barem svijet više nije imao uvid u njihovo stvaranje. Marcel Duchamp, koji je na vrhuncu karijere odustao od slikanja, kazao je u jednom intervjuu da nikad nije odustao od umjetničkog stvaranja.

Svake godine, Duchamp je iznova gradio zaklon na terasi kako bi imao hlada. Veoma mu se divim. Između ostalog, on je čovjek koji donosi sreću. To što je bio veliki obmanitelj, vrijedno je divljenja.

Nezaboravna je njegova dogodovština sa Salingerom (iako po svoj prilici apokrifna) kojeg Vila-Matas slučajno susreće u autobusu u New Yorku. Srećom ili nesrećom, odmah do Salingera u istom autobusu sjedi djevojka u koju se naš Enrique zaljubi na prvi pogled. Njegovo filozofiranje oko toga kome da priđe, misterioznoj djevojci ili još misterioznijem Salingeru kojeg nitko nije vidio već trideset godina u javnosti, spada u sam vrhunac ove više nego mjestimično genijalne knjige.
Ako ste književni gurman, pozivam vas da dođete na nezaboravnu španjolsku večeru. Adresa je Enrique Vila-Matas, Bartleby i družba, 821.134.2-31. Smoking neobavezan. Za članove ulaz besplatan.


Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu  |  Vrh stranice
Junot Díaz
Kratak, čudnovat život Oscara Waoa
Vuković & Runjić, 2011.

Oscar Wao je nesretan i usamljen mladić, taoc u tamnici koju je sam izgradio. Obožava poetiku 'Gospodara prstenova', nadjačavanje između svjetla i tame, velike bitke između dobra i zla koje i on svakodnevno vodi unutar svog izmučenog bića. Svoje ispunjenje vidi u pronalaženju idealne ljubavi, čiste i savršene poput Bachove fuge. Nesposoban za kompromise, vječito u sjeni dominantne majke i buntovne sestre, Oscar žudi za tragičnom rolom romantičnog junaka.

Romanom epske magnitude i dubine, na svega tristotinjak stranica, Junot Díaz u Kratkom, čudnovatom životu Oscara Waoa, kroz kaledoiskop osjećaja jednog nesretnika uhvaćenog u zamku surove stvarnosti, oslikava stanje duha čitave dominikanske nacije kroz nekoliko generacija. 
Díaz piše gotovo sa meditativnom lakoćom, spretno miješajući stilove i naratore, jezike i razdoblja, staromodne kletve i moderne igre. Svaki njegov eksperiment je u funkciji romana i svaka rečenica nosi pečat nesvakidašnjeg talenta. Iznimno perceptivno, uvijek sa neophodnom dozom ironije, secira ljude kojima strahovlada uzima i zadnje zrno ljudskosti i pretvara ih u poslušne robote, koji su i sami sebe spremni prijaviti tajnoj policiji ako samo i promisle nešto protiv nedodirljivog diktatora Trujila. Trujilova diktatura je toliko stravično sveprisutna, da i čak i pravovremeni Díazov smisao za humor ne uspijeva umanjiti žestinu pakla koji je zadesio ovaj rajski otok.
Na kraju, Mihalićeva minijatura možda i najbolje sažima iskupljenje kojem je Oscar Wao toliko željno težio.

Ti bi da prkosiš goničima? O, ja znam mnogo
bolju osvetu: dočekaj ih, predaj im se; neka te
bace u tamnicu.
Oni ne žele tebe, nego tvoje bježanje.



Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu  |  Vrh stranice
Aldous Huxley
Kontrapunkt
Alfa, 2002.

Roman Kontrapunkt Aldousa Leonarda Huxleya je ukusni intelektualni paprikaš uz kojeg izvrsno ide karakterno crno vino. Gotovo svi karakteri koji plivaju knjigom su kronično nesretni, a izlaz pokušavaju naći u provedbi svojih ideja po svaku cijenu, što je u stvarnosti moguće pronaći jedino kod revolucionara teške kategorije.
Većina likova iz romana je sazdana na stvarnim povijesnim ličnostima, pa nije neobično da se Baudelaire i sv. Franjo Asiški nađu na suprostavljenim stranama opake verbalne bitke. Huxley je i samog sebe ugurao u roman u obliku ciničnog i distanciranog pisca Quarlesa koji pokušava napisati knjigu koju upravo čitamo.
Obećavajući početak sa sjajnim stihovima F. Grevillea kulminira negdje pri kraju romana Rampionovom tiradom:

Nitko ne traži od vas da budete išta drugo nego čovjek. Čovjek, upamtite. Ne anđeo ili đavao. Čovjek je akrobat na zategnutom užetu koji oprezno korača da održi ravnotežu i čiji su um, svijest i duh na jednome kraju motke za održavanje ravnoteže, a tijelo, instikti i sve što je nesvjesno, zemaljsko i tajanstveno na drugome. U ravnoteži. A to je vraški teško. I jedino apsolutno koje ikad može saznati jest apsolutno savršene ravnoteže. Apsolutnost savršene relativnosti. Što je, intelektualno, paradoks i besmislica. No to je i svaka prava, nepatvorena živa istina…ništa drugo do besmislica, sa stajališta logike. Logika pak nije ništa drugo do besmislica u svjetlu žive istine. Možete birati po volji, logiku ili život. to je stvar ukusa. Neki više vole biti mrtvi.

Sam Huxley je više volio biti mrtav, a svoj savršeni logički svijet koji je čitav život brižljivo gradio tek pred kraj je uspješno minirao meskalinom i LSD-om.
Postoji zanimljiva anegdota o tome kako je Huxley na ljetovanje znao nositi Enciklopediju Britaniku i proučavati je slovo po slovo. Anegdota u sebi nosi barem okrajak istine i najbolje oslikava Huxleyevog alter ega Philipa Quarlesa, koji je svijet promatrao Aristotelovskim očima. Huxley/Quarles je život pokušavao podijeliti na kategorije koje bi onda mogao na miru proučavati, a potajno je želio biti strastveni impulzivac poput D. H. Lawrencea koji progovara kroz lik Marka Rampiona. Rampion je jedini karakter u romanu kojem se nitko ne može kvalitetno suprotstaviti.
Koliko je Huxley bio vješt balanser možete provjeriti na stranicama ove pomalo neobične knjige.


Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu  |  Vrh stranice
Carlos Fuentes
Stablo naranče
Litteris, 2004.

Može li kriva interpretacija nečijih riječi ili namjerno loše prevođenje promijeniti povijest? U jednoj od priča koje se granaju iz Fuentesovog Stabla naranče, moć riječi biva dovedena na posve novu razinu i povijest više ne pišu ljudi poput španjolskog osvajača Hernana Cortesa ili vladara Azteca, već sporedni karakteri poput Cortesovog prevoditelja Jeronima De Aguilara koji koristi snagu izgovorene riječi da svoju ljubav prema novoj kulturi zaštiti od mogućeg uništenja.

Od Rimljana i Grka, preko španjolskih kolonizatora do hollywoodskih glumaca ogrezlih u dekadenciji, Carlos Fuentes nas, preko labirinata prostora i vremena, koji sudbine malih ljudi usisavaju u velike povijesne vrtloge, provodi kroz fascinantne priče, natopljene suptilnim detaljima i ironičnim preokretima, gdje svi traže put natrag kući. Pravi dom, u kojem smo zaštićeni i sigurni od svega, nije predviđen nikakvim prostornim planom i uvijek se nalazi na mjestu na koje ćemo stići tek kad izgubimo svaku nadu da bi ga mogli pronaći.
Svih pet priča iz ove knjige, u kojoj se pripadnici različitih kultura mrze i žele jedan drugog uništiti, jer u svojoj dubini previše međusobno sliče, povezuje stablo naranče kao simbol egzotične biljke koja uspijeva gotovo svugdje. Istovremeno i obično i neobično, stablo naranče predstavlja samu srž života, a njezin plod životnu radost u malom pakiranju.
Koja slika može bolje predstaviti identitet Španjolca, od slike čovjeka koji jede naranču?, pita se jedan karakter iz knjige. Naranča, voće koje u sebi čuva strast i neobuzdanost, poput nekog drevnog abakusa zbraja čežnje i oduzima dah onima koji se usude zagristi je do kraja.
...

Sačuvala je malo južnog sunca
Na svojoj kori,
I smije se,
I miriše,
I gori.



Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu  |  Vrh stranice
J. M. Coetzee
Gospodin Foe
V.B.Z., 2000.

Troje ljudi se nalazi na pustom otoku. Dva muškarca i jedna žena. Svatko želi od onog drugog povjerenje, sažaljenje ili ljubav. Svi se na neki način mrze, a opet ne mogu jedni bez drugih. Nije u pitanju verzija na svježem zraku čuvenog Sartreovog djela 'Bez izlaza', već alternativni pogled iz ženskog ugla na jednu, još čuveniju priču. Priču o Robinsonu Crusou. Treća osoba na otoku, brodolomkinja Susan Barton priča svoju životnu priču piscu Danielu Defou, jer misli da bi je on dramatizacijom događaja na pustom otoku mogao napraviti slavnom. Kao što je poznato, pisac potpuno iz priče izbacuje nesuđenu glavnu junakinju, te stvara svoje najpoznatije djelo.
Južnoafrički nobelovac J. M. Coetzee u romanu Gospodin Foe nudi intrigantnu intelektualnu slagalicu i stavlja klasično djelo Robinson Crusoe u jednu posve novu perspektivu. Coetzee nije tragač za univerzalnom istinom, već misli da svatko ima pravo na svoju priču i svoju istinu.
Kad s vremenske distance gledamo na neki događaj u prošlosti, on u našem sjećanju poprima obrise i razmjere koje želimo da ima. U sjećanjima ponekad iskonstruiramo događaj koji nam postane stvarniji i bliži od onoga što se uistinu dogodio.

Sve što nam se dogodilo, uključujući poniženja, nesreće, sramote, sve nam je to dano kao sirov materijal, kao glina iz koje možemo oblikovati svoju umjetnost.

Susan Barton u svojim sjećanjima na pusti otok ponovno oživljava lik Robinsona, i dok pravi Robinson umire, u njezinoj mašti on započinje posve novi i drugačiji život, ništa manje stvaran. U svijetu sjećanja Susan Barton, izmišljeni Crusoe s vremenom potpuno istiskuje stvarnog Robinsona.
Glinu konačno oblikuje gospodin Foe, a gospodin Coetzee je peče i stavlja na policu.
Petko ne može ispričati svoju verziju događaja jer nema jezika i ne zna pisati, pa kao nijemi svjedok jednostavno pristaje uz svaku priču, baš kao što crna boja pristaje uz svaku drugu boju. U finalnoj verziji priče o Robinsonu, Petko je progovorio, ali je Susan Barton zauvijek zašutjela.
J. M. Coetzee je u svojoj mreži uhvatio samu supstancu legendarne priče koju istovremeno doživljavamo i iz perspektive mušice i sa stajališta okrutnog pauka.


Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu  |  Vrh stranice
Julio Cortázar
Školice
Naklada Pelago, 2009.

Danas, u doba digitalne diktature, kad bi većina ljudi više izdržala bez vode nego bez korištenja nekog uređaja, pojam interaktivna knjiga je nešto što zvuči prilično poznato i uobičajeno. Međutim, za intelektualnu komunikaciju je potrebna obostrana inteligencija, a stroj još uvijek (srećom) ne daje nikakve znakove samosvijesti.
Godine 1963. Julio Cortázar je napisao knjigu koja možda jedina ima pravo nositi taj pomalo mistični naziv 'interaktivna', gdje čitalac nakon svakog poglavlja ima višestruki izbor za nastavak čitanja, te na neki način stalno raspravlja s autorom. Školice je knjiga avanture, inovacije, potrage, knjiga koja dobije svoj identitet tek kad je netko uzme u ruke. Ovo je djelo koje se ne može dvaput na isti način pročitati. Knjiga je to koja vas vodi na nagradno putovanje u nepoznatu zemlju, gdje ne znate ni jezik ni običaje i gdje se možete vrlo lako izgubiti, a s druge strane možete pronaći nešto što još nitko nije uspio pronaći. Jedan lik će riskirati svoj život i balansirati će preko uske krovne daske samo da bi popio čaj na drugoj strani, a drugi će opet veliki životni problem svesti na banalnost kao što je ispijanje čaja. U ovoj knjizi je sve izmiješano, ali ništa nije slučajno, iako se naizgled takvim čini. Bogatstvo Školice je višeslojno i potrebno je uroniti u knjigu bez ikakvih predrasuda da bi se moglo do kraja uživati u njenim iznenađenjima.
Muškarac i žena žive zajedno i muškarac više ne osjeća zaljubljenost te se sprema reći svojoj djevojci da će je ostaviti. Međutim, ona mu baš u tom trenutku priopćava da je bolesna i da će se on ubuduće trebati stalno brinuti o njoj. Koji je u ovoj situaciji uistinu hrabar izbor? Da se muškarac brine o djevojci do kraja života, nikad joj ne priopći svoje prave osjećaje i postane heroj u očima svoje okoline; ili da napravi ono što uistinu želi i osjeća i bude osuđen od te iste okoline?
Knjiga koja je tek nedavno doživjela hrvatsku premijeru je Cortázarov Priručnik za pjevanje i plakanje. Priče o kronopijima i famama je kreativni urnebes gdje je humor samo tobogan na kojem se mašta jednog od najvećih latinoameričkih pisaca ludo zabavlja.


Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu  |  Vrh stranice
José Saramago
Ogled o sljepoći
Sysprint, 1999.

Čovjek se zaustavi na semaforu. Nekoliko puta svjetla semafora se mijenjaju, ali on vidi samo jednu boju. Ostali vozači prvo trube, potom izlaze da vide što se događa. Čovjek je oslijepio od nepoznate i jako zarazne vrste sljepila. Nulti bolesnik Bijelog sljepila. Zarazna bjelina se širi brzinom lavine, a mi pratimo prvu skupinu bolesnika, koja je izolirana i smještena u karantenu.
Cijela civilizacija se urušava kao prerezana krokant torta, a ljudi silaze u tamnice vlastite egzistencije gdje vladaju mračne sile primarnih strasti. José Saramago (1922.- 2010.) se pita što može promijeniti prirodu čovjeka? Može li nedostatak jednog osjetila dokinuti duhovnost i svesti čovjeka na vlastitu sjenku? Koliko god okrutan i morbidan bio ovaj roman, on zapravo govori o ljudskosti. Izgubljenoj i ponovno pronađenoj. U Ogledu o sljepoći se ne spominje nijedno ime, jer to nije ono što nas uistinu određuje. Istinska junakinja romana je znana samo kao liječnikova žena, jedina koju je virus sljepila poštedio i zaobišao, ali i ona glumi da je slijepa, te zajedno sa mužem odlazi u pakao karantene.
U romanu Sva imena glavni lik, pisar Jose, pokušava doći do žene kojoj zna samo ime zapisano na papiru kojeg je greškom ponio kući s ostalim spisima. Zbog jednog imena kojeg on iščitava kao potpis sudbine njegov se život transcedentira u posve novu dimenziju, iako je ono što on traži puno dublje, skrivenije i gotovo je posve nepristupačno.

Negdje duboko u nama postoji nešto što nema imena, a što nas određuje bolje nego sva naša imena.

Saramagove rečenice su duge i zarezi se redaju poput vojnika u mimohodu, ali poante su precizne i nemilosrdno pogađaju metu. Osim lutanja katakombama skrivenih želja i strasti, kroz sve njegove romane valja se i pokretačka sila ljubavi, koja se manifestira u najbizarnijim mogućim oblicima. U romanu Kolebanje smrti, u kojem Saramago maestralno maskira oštru filozofsku satiru kao nemoguću ljubavnu priču, čak je i sama Smrt nemoćna pred misterijom ljubavi.


Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu  |  Vrh stranice
Daniel Kehlmann
Mjerenje svijeta
Fraktura, 2007.

Daniel Kehlmann je suvremeni njemačko - austrijski autor koji je na sebe skrenuo pažnju originalnim književnim balansiranjem između sna i jave, fikcije i zbilje. Njegovi junaci su čudaci koji seciraju samo tkivo stvarnosti (kao fizičar u romanu Mahlerovo vrijeme) ili su toliko talentirani da izvrću ruglu općeprihvaćenu logiku (kao magičar u romanu Magični život Arthura Beerholma).

U romanu Mjerenje svijeta, junaci su povijesne osobe, matematičar Gaus i istraživač Alexander von Humboldt, čiji su se životi na neki poseban način preklapali, iako su im karakteri bili gotovo dijametralno suprotni. Humboldt je svoj čitav život posvetio pustolovini i nije prezao ni od eksperimenata na samome sebi ne bi li dokazao neku svoju teoriju. Gaus, s druge strane, je bio rijetko nepustolovan tip kojem je vrhunac avanturizma bilo buđenje u pola noći i zapisivanje formule koju je upravo sanjao. Neobični dvojac je pokušavao dokučiti teoriju koja će upravljati svijetom, a jedva su bili sposobni upravljati i vlastitim životima. Vješto podmečući fikciju za zbilju Kehlmann ponekad i ironizira svoje junake, ali im nikad ne sudi, ma koliko apsurdni i ekscentrični njihovi pothvati bili. Njih dvojica, svaki na svoj način, mjerili su ono što nije bilo moguće izmjeriti dok im je slava pomalo rasla i na jedan kratak trenutak čak su se i sreli, iako je svaki od njih bio toliko zarobljen u vlastitome svijetu da onog drugog nije ni primijetio.

Filigranski dotjeranim stilom, neobičnim izborom riječi, rečenica i situacija koje u potpunosti izmiču kandžama logike (npr. fizičar Mahler je otkrio tajnu vremena i na neki način vrijeme sad želi ubiti onoga tko je otkrio ono što nitko ne bi trebao znati), Kehlmann preko svojih junaka komunicira sa onim dijelom snovitoga i magičnoga koje svi nosimo u sebi, ali poput magičara Arthura Beerholma tek kad se odreknemo svijeta, možemo degustirati pravu srž tog istog svijeta.
Svi njegovi junaci (ili antijunaci) traže iskupljenje u svom pozivu ili talentu, ali to im ne donosi pravu sreću iako postaju najbolji na svijetu. Postaju na neki način bogovi u svom području i gube svoje ljudsko lice, a bogovi, koliko god bili moćni i sveznajući, uvijek su usamljeni.


Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu  |  Vrh stranice
Joyce Cary
Iz prve ruke
Sveučilišna naklada Liber, 1981.

Gulley Jimson, ostarjeli slikar, koji traži zid na kojem će naslikati svoje posljednje remek djelo, društveni otpadnik i marginalac, anarhista koji će zbog umjetnosti prekršiti sve zakone i društvene norme, čovjek koji će ponesen valovima inspiracije potpuno demolirati bogataški stan povjeren na čuvanje, ubaciti nasilniku žeravicu u džep i pobjeći, stalno dosađivati uglednom građaninu predstavljajući se kao vojvotkinja od Essexa, lik je kojeg ne možete ne voljeti. Punokrvni individualac, u vječitoj borbi sa institucijama, strukturama i pravilima, kad ostane bez riječi onda svijetu suprostavlja stihove Williama Blakea. Svijet vidi u slikama i biti slikar je za njega gotovo religiozno iskustvo. Kad ga inspiracija pomiluje onda nitko nije u stanju slikati poput njega(osim možda Paula Rubensa kad ima dobar dan). Nepotkupljivi starac sa šarmom djeteta okružen je galerijom živopisnih likova koji i krajnje farsičnim situacijama daju životnu uvjerljivost. Knjigu pisanu majstorskim stilom, protkanu britkim, suptilnim humorom koja se u originalu zove The Horses's Mouth (u kladioničarskom žargonu izraz za informaciju koju dobijemo iz prve ruke, gotovo iz usta pobjedničkog konja), potpisuje Joyce Cary.

I sam pisac koji je bio slikar i povremeni pustolov, jedva je čekao priliku da se negdje uvali u nevolje. Slabog zdravlja, skoro slijep na jedno oko, astmatičar Cary je iz čista mira otišao da kao dobrovoljac sudjeluje u balkanskim ratovima. Naivno je mislio da će to biti zadnji rat u Europi i nije ga želio propustiti. Bila je to 1912. godina, samo predvečerje velikih svjetskih ratova koji će uslijediti.

Roman je ovo, koji je poput njegovog glavnog junaka ostao neshvaćen i nepriznat, ali nikad zaboravljen. Šarm ovog nepatvorenog remek-djela ne samo da nije izblijedio, nego je tokom godina još i dobio na aktualnosti, pogotovo danas kad individualnost svako malo strada u nesrećama koje izaziva globalizacija.


Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu  |  Vrh stranice
Felisberto Hernández
Krokodil i druge pripovijesti
Litteris, 2006.

Felisberto Hernández (1902.- 1964.) posve je originalan latinoamerički pisac. U njegovim pričama stvari upijaju ljudske osjećaje, pogotovo žudnju i patnju, te nije neobično da se jedan balkon ubije zbog neuzvraćene ljubavi. Sve njegove priče nose u sebi autobiografske elemente, koje on na različite načine preoblikuje i premješta u svojevrsnoj igri gdje je sjećanje loptica u meču tenisa između racionalnog i iracionalnog. Poetična fantastika koju suprostavlja surovom realizmu, improvizacije u pričama neobično nalik soliranju na nekom muzičkom instrumentu (Hernández je bio i izvrstan pijanist), bizaran i nenametljiv humor, te dualnost kao srž svih stvari, zaštitni su znak ovog urugvajskog pisca koji je i u svom privatnom životu iskusio neke nesvakidašnje događaje. Treća od njegovih četiriju žena je bila ruska špijunka koja je naivnog sanjara Felisberta iskoristila kao savršen paravan za svoje poslove i kasnije je postala osobna tajnica Lava Trockoga. Život piše romane, a u slučaju Felisberta Hernándeza i špijunske trilere.

Stalno je u svojim pričama postavljao i ponavljao pitanje identiteta. Poput šizofreničara koji se liječi filozofijom Hernández je umnogostručavao svoju ličnost i neprestano se tražio, čak i u dijelovima svog tijela, koje nikad nije smatrao potpuno svojim. Uostalom, i za svoje priče je smatrao da žive vlastitim životom.

Borges je rekao za Kafku da je sam stvarao svoje prethodnike. Felisberto Hernández je također jedan od umjetnika koji su toliko posebni da vješto izmiču svakoj klasifikaciji kao političar konkretnom odgovoru.
Hernández je bio predvodnik, pionir, istraživač nepoznatih područja. Prije njega nitko nije palio svjetiljke u sobi magičnog realizma.
Kasnije, u već osvjetljenu sobu ušli su Marquez, Cortázar, Borges i ostali.


Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu  |  Vrh stranice
 
Sadržaj je objavljen pod licencom Creative Commons Imenovanje 3.0 Hrvatska   |  Impresum