Biografije // Branko Matošić-Baguc

Stara splitska obitelj Matošić–Baguc potječe iz Varoša. Brankovi majka Tone Fradelić (1884. – 1967.) i otac Filip Matošić (1877. – 1942.) imali su šestero djece: Juru (1905. - 1930.), Vjekoslavu (1908. – 1997.), Marina (1909. - 1984.), Branka (1911. - 2005.), Mirka (1916. - 1999.) i Veljka (1920. - 2004.)

Obitelj Matošić–Baguc živjela je u Plinarskoj ulici, u kući preko puta skladišta Hrvatskog narodnog kazališta. Tijekom 1920. u zajedničkom kućanstvu bilo je 18 članova obitelji.

Prema kazivanju šjor Branka, Filip i Tona oženili su se u četvrtak. Prema tadašnjem običaju, mlada je nakon udaje ostajala još dva dana u roditeljskoj kući, kako bi se mogla pozdraviti s prijateljicama i rodbinom. Filip je u subotu krenuo po mladenku u pratnji 16 parova obučenih u narodnu nošnju. Na ženskoj nošnji isticali su se kurtin (crni haljetak s rukavima, krojen uz tijelo) i berta (smeđa marama u obliku većeg ovratnika), koja se nosila oko vrata. Muškarci su bili odjeveni u težačku robu na kojoj su se isticali alamari (izvezena ukrasna dugmad za muško odijelo). Neke od pratilja hladile su se ventulom (lepeza). U to vrijeme obitelj Riboli imala je dućan blizu peškarije, kod pravoslavne crkve, u kojem se šivala i prodavala splitska narodna nošnja.

Filipova sestra, teta Tereža bila je visoka i šepala je na jednu nogu. Nije se udavala pa se brinula o domaćinstvu i čuvala djecu. Šivala je koporane (težačke ogrtače s kopčama – alamarima). Ona i mater Gojka Ivančića–Aučine, koja se zvala Mande, običavale bi šivati zajedno. Mande je imala radnju od šivanja u Kovačića ulici, u kojoj je i stanovala sa svojom obitelji. Tereža je bila pravi meštar za pravljenje kolača, posebno fritula. Usto razumjela se u domaću medicinu. Obično bi sama, uz pomoć ricinusova ulja, lancuna, rakije i svojih pripravljenih trava liječila ukućane. Kad bi se netko od djece razbolio ona bi ga pregledala i odredila treba li zvati doktora. Kako bi se bolesni što prije oporavili, kuhala im se mesna juha. Meso se dijelilo s rodbinom i susjedima koji su pomagali u bolesti. Splitom je, poslije I. svjetskog rata, harala gripa španjolica koja je odnijela dosta života, a pogotovo su od nje umirala djeca. Od španjolice su umrli roditelji Brankove žene Milene i brat Vjeko, koji je imao samo 9 godina.

Milenin otac Ilija bio je kolar. Imao je radnju na ulazu u Radunicu, preko puta Realne gimnazije, gdje je bila velika širina na koju su dolazili seljaci s voćem i povrćem za Pazar. Na zidu su postojale verine (vitice na konopcu) o koje su se vezivali konji i tovari.

Društveni život obitelji Matošić odvijao se u kući, u velikom tinelu (dnevna soba) gdje bi se subotom i za blagdane običavali družiti s prijateljima i rodbinom. Djecu bi počastili kolačem i ona bi pošla na spavanje, a stariji bi se grijali i ćakulali o životnim temama. Jedan od redovitih gostiju u njihovoj kući bio je Čopo, dida Đermana Ćiće Senjanovića, poznatog novinara Slobodne Dalmacije. U to doba, na Rivi su postojale tri kafane: Muljačić, Delić i Nani. Težaci su uglavnom odlazili kod Delića. Običaj je bio da stariji, a i mlađi Varošani idu u taverne. Tamo bi se uz jelo, piće i dobru pismu družili i često igrali na karte. Kod istog gazde običavalo se sjediti dok se sve vino ne popije, onda bi se odlazilo kod drugoga gazde i tako redom dok je bilo vina. Grančica masline ili lovora, koja se stavljala na fasadu kuće, poviše vrata, bila je znak da je konoba otvorena. Prvi bi u konobu uvijek ulazili fakini koji su znali procijeniti je li vino dobro. Po dobrom vinu bila je poznata oštarija Barića na Matejuški, poviše Piškere. U konobama se znalo pivat do kasno u noć.

Brankov dida Jure redovito je odlazio u kafanu. Baba Manolovica–Luiga (Vjekoslava) često je s didom išla na ples u Gabinet (Gabinetto di lettura, čitaonica talijanske manjine osnovana 1860. na prvom katu kuće Michieli Vitturi, iznad današnjeg restorana Bajamonti na Prokurativama). Volila je frajat, kako se to onda govorilo. Varošani su ih zbog toga smatrali tolomašima (autonomašima-talijanašima). Prema kazivanju šjor Branka Matošića-Baguca, Don Frane Bulić ga je čak bacio na maturi jer ga je smatrao tolomašem. I Brankov otac Filip naučio je od babe Manolovice plesati stari splitski ples kvadrilju. I on je, uobičajeno, na ples odlazio u Gabinet. Težaci su u sali ostajali do ponoći, dok su gospoda plesala do ranih jutarnjih sati. Kasnije, kad je Filipov sin Ante pristupio Sokolašima i Trumbiću, više nisu odlazili u Gabinet na ples.

Dida Jure skupljao je novce za novu kuću Matošića na svojoj zemlji, gdje je danas Kosa kuća u Plinarskoj ulici, kraj velikog parkirališta. Nabavio je i nacrt kuće Plazibat iz Plinarske ulice, ali je, nažalost, 1908. umro, tako da svoju želju nije ostvario. Novu kuću, na svojoj zemlji, izgradio je njegov sin Filip 1929., nakon što je probijen novi put prema Spinutu (danas Mandalinski put). Prije toga jedini put prema Spinutu bila je Podgorska ulica koja je prolazila niz kuću Kragića-Čike, a Mandalinski put bio je uzak puteljak kojim se išlo na Marjan. Ispod kuće Kragića-Čike, prema školi Marjan, bio je visoki suhozid i guvno gdje bi žene prele vunu, a muškarci vodili svoje ćakule i igrali na karte. Na početku ulice živjela je obitelj Jurjević–Baje. U to vrijeme malo koja obitelj nije imala tovara. Oni malo bolje stojeći imali su konje i kare.

Obitelj Branka Matošića-Baguca imala je preko 90 000 m2 zemlje na području Splita i okolice: na Karepovcu, Podkili, Kmanu, Kacunaru, Mejama, Sv. Mandi i Spinutu. Na Spinutu se sadio duhan, dok je na Sv. Mandi bio vinograd. Na Karepovcu su Matošići uglavnom uzgajali masline. Branko se sjeća da je, kao mlad, znao u ranu zoru ići sa svojim bratom Jurom kopati loze na Kmanu, što je u to vrijeme bilo jako daleko. Brat Jure umro je mlad, u 25. godini života. Radio je kao službenik u banci. Pomogao je kreditom da se izgradi nova kuća na Mandalinskom putu. Doveo je kući curu 8 dana prije svoje smrti.

Iako su Matošići sav posađeni duhan bili dužni dati državi, nešto su ipak uspijevali sakriti za svoje potrebe. Kad bi duhan ubrali nizali bi ga na žicu i to po pravilu kosti – prsi, da se listovi ne zalijepe. Tako nanizan duhan sušili su ispred kuća, na terasama ili u polju. Rezali bi ga posebnim ručnim strojem. Kako je stroj dosta klapao trebalo je voditi računa da klapanje ne čuju financi, koji su prolazili ulicama i kontrolirali područje. Obično bi se djecu postavilo u portune da dežuraju i budno prate tko prolazi. Ovo se odvijalo u potkrovlju kuće Paške Matošića prije i poslije I. svjetskog rata. Tako su svi pušači iz roda Matošića imali škije za pušenje.

Na Kmanu su Matošići uglavnom sadili kaule i držali vinograde. Kad bi učinili hladni dani kaul se vadio iz zemlje i nosio kući kako ne bi ozebao. Očistio bi se od zemlje i stavio u vodu. Tako bi se sačuvao za neko vrijeme i hranio obitelji u Varošu.

Branko je imao zaručnicu iz obitelji Jurjević. Bila mu je puno draga i želio se njome oženiti. Ali umiješali su se neki od susjeda, zločesti i zavidni, koji su Branka proglasili sušičavim i tuberkuloznim. Tako je ostao bez svoje velike ljubavi.

Brankova majka bila je iz varoške obitelji Marina Fradelića–Galini, koja je živjela u Arapovoj ulici. Imala je šestero braće i sestara: Franu (završio za geodeta), Janka (Jozo)(zidar), Juru (težak – nije se ženio), Mikulu (težak – imao je 2 žene i 2 sina), Tonu (Brankova mater), Anu (nije se udavala) i Mariju (nije se udavala)

Obitelj Fradelić-Galini imala je svoje posjede i zemlje na Skalicama, gdje su sada škverske zgrade. Njihove zemlje protezale su se prema Turskoj kuli, odnosno Lori. Jedna zemlja bila je na prostoru današnjeg Splitovoa igrališta. Osim Fradelića tamo su svoje posjede imale obitelji: Lisica, Popović, Kragići i Krstulovići. Ove zemlje su bile plodne, a pogotovo one prema Poljudu, jer su tu tekle podzemne vode. Fradelići su na njima uzgajali grožđe, smokve, masline i dr.

Samostan sv. Ante na Poljudu nekada je bio na samom moru, a kasnije se prostor ispred samostana nasipao. Tu je obitelj Radovniković, koja je živjela u Varošu, imala svoje brodove, a njihove mriže često bi se sušile na zidinama samostana. Dugogodišnji prijatelj Miljenka Smoje, Šanto bio je iz ove ribarske obitelji. Njegova starija braća bili su: Pere, Fabo i Krište. Na predjelu Brodarica, u Lori tada su pristajali brodovi koji su dolazili iz Sućurca. Osim radnika u Split su dovozili i žene, koje su prodavale voće, povrće i mlijeko. Ova brodska pruga vozila je na relaciji Poljud – Sućurac - Gomilica – Kambelovac – Lukšić.

Danas su u tom predjelu izgrađene stambene zgrade, tako da je u obitelji ostao samo jedan komadić zemlje na Turskoj kuli, koji uživa Mikulin sin. Fradelići i danas žive u Arapovoj ulici u Varošu. Uz njih tu desetljećima žive i Sirotkovići.

Branko se iz djetinjstva sjeća da mu je dida Marin Fradelić često znao čitati knjigu Korabja, koja je, ustvari, bila jedna vrsta sveznadara. Kasnije, kada je išao na zanat, Branko je redovito odlazio u kazalište, u tzv. đački parter, koji je bio namijenjen đacima i studentima. U đačkom parteru stajalo bi se na nogama i pratilo predstave, a njihov sud bio je najmjerodavniji u ocjenjivanju predstava.

U II. svjetskom ratu Brankova sestra Vjekoslava bila je kurir u Splitu. Nosila je pisma i obavijesti obiteljima čiji su sinovi i očevi bili u partizanima. Brat Mirko bio je veliki junak i sudjelovao je u obrani Brača od invazije ustaša i Nijemaca. Brat Veljko rođen 1920. završio je građevinsku školu. Za vrijeme II. svjetskog rata preživio je logore Buchenwald i Dachau. Po povratku u domovinu radio je u Elektrodalmaciji, Lavčeviću i Transjugu.

Na Solinskoj cesti, gdje je danas Županija bili su, za vrijeme II. svjetskog rata, policija i zatvor. Nakon 1942. zatvor je preseljen na Rivu, Lazaret i zgradu sv. Roka (danas Turistička palača). U njemu je neko vrijeme, kao ilegalac, bio zatvoren i Branko. Kasnije je, preko Zadra, s ostalim zatvorenicima prebačen u logore u Italiji. Talijani su zarobljenike dočekali sa simpatijama, kad su brodom stigli u Anconu, za razliku od Zadrana, koji su ih maltretirali. Iz Ancone su prebačeni u logor blizu Padove, na brežuljak Scipione Maggiore, na kojem se nalazio dvorac preuređen u logor. U posjetu im je znao doći i nogometaš Hajduka Frane Matošić, koji je u to vrijeme igrao za Bolognu. S Brankom su u logoru bili Frane Mrduljaš i Frane Dumanić, inače nogometaš Splita. Okolno stanovništvo sa simpatijama je gledalo na njih, a žene su im, za novac, nosile hranu i prale robu. Upravitelj zatvora nije bio loš i zatvorenici su imali dobar tretman. Tako su mogli čitati, družiti se i igrati nogomet. Nogometne utakmice igrali su uglavnom protiv Židova, domaćih Talijana i dr. Nakon iskrcavanja Saveznika na Siciliju, zatvorenici su prebačeni u zatvor Ferramonti di Tarsia u pokrajini Calabria, gdje se također u slobodno vrijeme igrao nogomet. Najbolji je bio Ante Matošić – Mleci (rođen 1915.), Brankov prijatelj sa Spinuta, plesač i pjevač u kazalištu, svestrani sportaš i igrač bejzbol kluba Krupa. Nakon pada Italije vratio se u domovinu i pridružio partizanskom pokretu. Poginuo je na Drvaru 1944. godine.

U logoru Ferramonti di Tarsia ostali su do pada Italije, u rujnu 1943. godine, nakon čega su svi oslobođeni. Nakon oslobađanja zatvorenici su bježali uokolo i skrivali se. U Italiji su postojali i partizanski logori s izbjeglicama koje su čekale transport za Afriku, odnosno El Shatt. Puno izbjeglica bilo je smješteno u logoru San Maria di Leuca na Calabriji. I Branko je bio među njima, ali nije želio u Afriku. Odlučio je otići u Monopoli, gdje je bila partizanska baza u kojoj su se popravljali brodovi. U njoj je bilo više dobrih majstora iz Dalmacije koji su popravljali oštećene partizanske brodove. Njima se pridružio i Branko, a svi su dobili engleske uniforme. Krajem 1944. Branko dolazi u Split i počinje raditi u škveru. Kao dobrog majstora šalju ga 1946. u Englesku na specijalizaciju za svjetionike. Do odlaska u mirovinu radio je u Plovputu i cijeli radni vijek brinuo se o svjetionicima. Njegovo svjetlo ugasilo se 22. lipnja 2005. godine u 94. godini života.

Vrijedno ga je spomenuti jer je dao svoj pečat onom lijepom idiličnom Splitu kojeg više nema. Bilo mi je veliko zadovoljstvo družiti se sa šjor Brankom i slušati njegove zanimljive priče i anegdote.

Mladen Cukrov