Bezimena

Autor: Elisabeth Herrmann

Dostupnost knjige provjerite u katalogu

 

Elisabeth Herrmann poznata je njemačka spisateljica. Kriminalistički roman Bezimena napisan je još 2005. godine, a tek sada preveden je u Hrvatskoj. Za svoj poznati roman Svjedok pokojnih Elisabeth Herrmann dobila je 2012. prestižnu njemačku nagradu za kriminalistički roman godine (Deutscher Krimi Preis) te je prema njemu snimljen istoimeni film (2013). Objavila je još Selo prokletih i Sablast u snijegu.

Autorica u Bezimena spretno gradi zaplete, ima snažne ženske likove. Povijesne činjenice koje su gotovo zaboravljeno poglavlje njemačke povijesti istražila je autorica. Prateći Zakladu koja se još uvijek bori za isplatu odšteta i razgovarajući s nekoliko preživjelih žena, autorica je napisala knjigu čiji su likovi plod mašte, ali okolnosti i vrijeme u kojima su se takve priče zbivale stvarno su postojale.

O čemu se zapravo radi? Dobro je poznato da su nacisti stotine tisuća muškaraca iz okupiranih zemalja koristili kao ropsku radnu snagu u svojim tvornicama, no slabije se zna da su se u istome položaju našle i žene, odnosno djevojčice, uglavnom iz Poljske i Ukrajine, koje su služile kao dadilje u njemačkim obiteljima. Djevojčice koja su često  znala biti samo koju godinu mlađa od njih, vrlo je često išlo u paketu s nasiljem, psihičkim, fizičkim i seksualnim. Autorica je iskopala podatak da je više od 160.000 njemačkih obitelji odbilo isplatiti odštetu svojim robinjama.

„Dakle, kad bi stigle, razodjenuli bi ih, dezinficirali, fotografirali. Uzeli im otiske prstiju i odmah im nadjenuli novo ime. Često nisu znale ni riječi njemačkog, ali brzo bi naučile.“ str. 150

Odvjetnik Joachim Vernau svoj je streloviti uspon započeo kad se zaljubio u ženu iz imućne plemićke obitelji, koja se odrekla prefiksa von da bi se umilila što većem broju birača. Da, dama je političarka, vrlo uspješna, i čini se da bi nakon izbora mogla postati ministricom. Sapunica iz svijeta bogatih, uspješnih i lijepih rasprsnut će se u trenutku kad se pred pragom obiteljskog carstva ukaže stara Ukrajinka s ćiriličnim dokumentom i zahtjevom da ga domaćin potpiše i koji potvrđuje da je njegova obitelj za vrijeme Drugog svjetskog rata koristila usluge prisilnih radnica kao dadilje, njegovateljice i skrbnice za djecu obitelji Zernikow. Utz to negira, no Ukrajinka je ubrzo pronađena mrtva i tu priča zapravo počinje.

„U obiteljima im je u svakom slučaju bilo bolje nego u logorima. Mnoge više nisu željele otići. Ni ova, Natalja. Zvali smo je Paula. Tako je bilo jednostavnije. Sve su se naše djevojke zvale Paula.“ str. 266.

Što će Joachimu učiniti? Hoće li ispitati razlog dolaska žene i njenu misterioznu smrt ili zabiti glavu u pijesak? Otkrijte!

KALENDAR DOGAĐAJA