Prisjećanja malog Splićanina II – Bajkovite šetnje Marjanom
Nezaboravne su popodnevne marjanske šetnje s ocem… Iako su u to vrijeme nasadi borova i čempresa još bili mladi, doživljavao ih je poput gustih zagonetnih šuma o kojima je čitao u pričama. Tu su se začela i prva maštanja: uživo je otkrivao junake iz slikovnica, upoznao kosa, orla, jastreba, zeca, srnu i lane, jelena. Kad bi se vratili kući, hvalio se mami:
“Vidio sam: ovako malu (pokazivao je s obje ruke) ovako malu srnu!”
Privlačili ga raznobojni leptirići što lepršahu po poljskom cvijeću. Oduševljavale ga boje njihovih krilašca. Po prvi put doživio ih u kasnoproljetnom ozračju na cvjetnoj livadi ispred tek sagrađene marjanske vodospreme. Naročito su ga mamili oni maleni nježno-plavkaste ili crvenkasto-žućkaste boje. Kada bi se iznenada pojavio veliki žuti, crno isprugani, admiral s dugim ticalima i zašiljenim krilima oduševljenju nije bilo kraja. Ako bi na jagodicama prstiju osjetio ljepljivi prah leptirovih krilašca, posramio bi se kao da je napravio nešto vrlo nepristojno…
A tek tajne Vilinskih dvora! Vjerovao je da se prave vile tu pojavljuju čim zađe sunce… Čak mu se činilo da je u blizini opazio i nekoliko patuljaka, poput onih iz albuma o Snjeguljici koji je ispunjao sličicama skrivenima u kupljenim čokoladicama…
Već samo penjanje uza stepenice do Drugoga vrha, gdje se uzdizao visoki drveni (poslije metalni) jarbol za trobojnicu, stvaralo mu je napetost. Nestrpljivo je očekivao izlazak na vidikovac. Odozgo pucao pogled na četiri strane svijeta. Istočno: grad, Mosor i daleko Biokovo. Južno: more od istoka do zapada s Bračem i Šoltom. Zapadno: Čiovo s Trogirom. Sjeverno: Kaštelanska rivijera s Kozjakom i Klisom…
Otac bi često sjedio zamišljen na klupi, a on bi ga obasipao pitanjima:
“Što je ovo, Što je ono? Zašto mi ne odgovaraš…”
“Odmaram mozak!” odvratio bi otac.
Bilo mu je nazamislivo kako se to ‘odmara mozak’!? Njegov je bio u stalnom pogonu. Misli su se naprosto rojile jedna za drugom. Mnogo kasnije shvatio je da je ocu, poslije napornog jutarnjeg rada u banci, bio itekako potreban misaoni odmor.
Primijetivši jednom nedaleko klupe odbačenu neobičnu duguljastu bjelkastu košuljicu, upita:
“Što je ono?”
Otac mu odgovori:
“Zaboga, ne diraj! To je svlak zmije otrovnice!”
(Mnogo kasnije shvatit će da je to zapravo bio odbačeni prezervativ…)
Ponio je u sebi sve mirise marjanskog raslinja. Borovih iglica na sjevernoj strani: otac ih je volio grickati, pa je i on okusio njihov slankastogrki sok. Aromatične udisaje kadulje i vrijesa, koromača… na južnim padinama. U zimskim danima usta mu osvježavale sažvakane bobice buhača ili škrto slatkasto meso pelegrinkinih bobica. Na Sedlu je skupljao otpale žirove, a otac bi ih prepolovio te u donju polovinu utisnuo prelomljeno drvce čačkalice ili žigice i pretvarao ih u male ‘vrtuljke’.
A tek zimska sunčana popodneva u prisoju Sv. Jere! Zagrijane hridi isijavale blagu toplinu, širio se miris sasušena bilja, a dolje u Kašjunima more se ljeskalo poput tek ulovljenih srdelica. Zapamtio je i prvi led! Na putu između Sedla i crkvice Betlehem trajno je postojala polusuha barica. Te zime na njenoj plitkoj površini uhvatila se tanka ledena korica. Okušavao njenu čvrstinu prutićem, a onda se osmjelio i zakoračio: korica prsne, a cipele utonu u žitko blato…
Marjan njegova djetinjstva bio je savršeno uredan. Ograđen visokom svjetlosivo obojenom žičanom mrežom, razapetom u pravilnim razmacima na visokim željeznim cijevima šiljata završetka. Pri vrhu nizalo se nekoliko redova bodljikave žice. Glavne cestovne pristupe zatvarala su prostrana dvokrilna rešetkasta željezna vrata. Na njima tabla s natpisom kada se otvaraju te kada se zatvaraju u ljetno i zimsko vrijeme. Pošljunčana cesta, redovito se nasipala svježim tucanikom, osobito na okukama. Postojala su i manja betonska pojilišta za divljač. Uokolo njih uvijek je bilo svježih zečjih ‘kuglica’. Sretali bi lugara odjevena u zelenkastu odoru s dvocijevkom i torbom o ramenu. Sličio mu na lovca Luku iz velike slikovnice o Crvenkapici, ili na onoga iz Janka Raščupanka. Usput su sretali i druge roditelje s bljedunjavom, anemičnom djecom. Svi su oni vjerovali da marjanski zrak, liječi i krijepi.
Bilo je i susreta s raznim obiteljskim znancima, također poklonicima marjanskih šetnji. Simpatični, živahni starčić niska rasta, jutrom i popodnevom lepršao je šetnicama brzim, kratkim koracima: ing. Marki, stručnjak za meteorologiju i utemeljitelj Opservatorija na prvoj vidilici. Nedavno je ocu darovao knjižicu o dalmatinskoj klimi. Užurbano bi im prepričao koju meteorološku novost ili najavio promjenu vremena… Naišao bi i uvijek zamišljeni čudak ogrnut velikom crnom pelerinom u pratnji lovačkoga psa. Bio je to splitski bohem, pjesnik Gamos… Pamti i povremene nailaske mršava, dostojanstvena sijeda gospodina strogog pogleda s crnom šubaricom na glavi. Otac mu je pojasnio da je to dr. Račić, zaslužni predsjednik Društva Marjan i bivši gradonačelnik… Često su sretali i velike prijatelje njegove tetke: slikovitu obitelj ruskog carskog emigranta i Splićanke. Dječak – njegov vršnjak – imao je dugu plavu kosu poput curice, a nešto starija kći bila je već lijepa odrasla djevojčica s dugim pletenicama. Imali su njemu neobična imena: Tolja i Vjeročka. Još u najranijem djetinjstvu saznao je da je njegova tetka bila nesretno zaljubljena također u jednog od ruskih emigranata koji su se poslije Oktobarske revolucije obreli u Splitu. Zvao se Saša (Aleksandar) navodno potomak ugledne plemićke obitelji Dolgoruki… Ali, dok je tetka, sva ozarena od sreće, jedne nedjelje s njime šetala Rivom, iznenadi ih Dida, te zbunjenom emigrantu opali žestoku pljusku, a kći potjera kući. Jadnu tetku uvreda je toliko potresla, da je poslije nekoliko dana u crkvi sv. Petra (srušena u bombardiranju 1944.) ispila bočicu nekakva otrova. Hitno su je prebacili u bolnicu i isprali joj želudac. Život su joj spasili, ali su ostale posljedice: doživotno rastrojeni živci i ozljeda jednjaka…
Posebno se radovao posjetima Zoološkom vrtu koji je bio odlično održavan. Poslije uvodnih prostorija sa fosilima i balzamiranim životinjama, ulazilo se u kratki zamračeni hodnik koji je na bočnim zidovima imao 9 prozorčića od debela stakla veličine manjega tv-ekrana. Kroz njih se otvarao pogled u unutrašnjost pojedinih osvijetljenih bazenčića u kojima se odvijao morski život. Tu se je u malome divio ribicama, školjkašima, plaštenjacima i koraljima o kojima je čitao u tada veoma popularnoj knjižici za djecu Zgode i nezgode Ciplića Njuškalića. Na kraju se nalazio vivarij sa zmijama i kornjačama, te velika krletka prepuna ptica pjevica. Zatim bi silazili među kaveze s divljim životinjama gdje je često oštro zaudaralo… Radovao se ako bi usput naišao na vitko lelujavo višebojno lepezasto pero otpalo iz paunova repa.
Dobro je upamtio i prijepodnevne obilaske “oko Marjana”. Poslije nedjeljne mise u Sv. Frane, zaputili bi se – sami ili u društvu s kojim od očevih prijatelja – od Matejuške preko Meja, Kašjuna i Oceanografskog instituta, te nastavili sjevernom padinom preko Bena do Šišteta, starog vojničkog strjelišta koje se nalazilo između ceste i mora (tako nazvano, jer se čulo šištanje metaka). Na kraju bi izišli kroz Špinutska vrata te se preko Magdalenskog i Gorskog puta popeli do kuće na Marjanskoj cesti. Obilazak bi potrajao više od dva sata. Otac bi ponio nekoliko naranača, povremeno ih ljuštio i davao mu krišku po krišku. Dobro bi se umorio, ali se vraćao radostan, prepun novih utisaka. U to je vrijeme u splitskom ilustriranom tjedniku Dom i svijet izlazio u nastavcima fantastični roman Put na Mars, a glavni junak, šjor Duje, svoje je neobično putovanje ‘doživio’ baš tijekom jedne okomarjanske šetnje…
Preseljenje na Bačvice i ratne godine sasvim ga udaljiše od bajkovitih šetnji marjanskim brdom. Tek mnogo kasnije navraćat će ponovno gore u romantične posjete. Osobito za tmurnih oblačnih popodneva kada bi južnom stranom divljao snažni istočnjak. U to vrijeme zanosio se Puškinovim i Ljermontovim stihovima… Sjedeći u zavjetrini na skrovitoj klupi, već je pućkao prve lule i maštao obuzet nasrtajima spleena, koji će ga tijekom mladenaštva prožimati sve to više…
Frano Baras
