„Thirty Two Short Films About Glenn Gould” (1993, 108 min), edukativna projekcija glazbenog filma

Četvrtak, 2. ožujka u 17:30 na Odjelu multimedije Središnje knjižnice

Glenn Gould: Vedri genij

Petak je, 26. srpnja 2002, vozim prema Rijeci, a na radiju klavirski koncert. U prvi mah ne mogu odrediti glazbu: je li klasika ili je džez? Ako je klasika, koje je stoljeće: može biti osamnaesto, ali možda je i dvadeset drugo? Tempo je spor, vrlo, vrlo spor, i povremeno mi nije ni sasvim nepoznato to što čujem. Zatim bivam siguran da se radi o potpunoj improvizaciji, neusporedivoj i nezapisivoj, koja, i u to sam uvjeren, sa džezom ne može imati veze. Ali s čim onda ima?

Malo prije Delnica gubi se radijski signal, klavirski tonovi neko se vrijeme miješaju sa šumom elektromagnetnih valova, reklamnim programom talijanskih postaja i zvucima alpske harmonike, sve dok ih kakofonija sasvim ne proguta. Iste večeri u Motovunu iz radijskog programa s predzadnje stranice novina saznajem koju sam muziku slušao: Glenn Gould: Goldberg varijacije, Johanna Sebastiana Bacha. Provjeravam i telefonom, da, zaista, bile su to Bachove Goldberške varijacije.

Ja tu glazbu, međutim, poznajem i pamtim, i to prilično dobro, ali mi nikada nije zvučala ovako: izvan vremena i sustava, kao čista improvizacija, muzika koja nastaje onoga trenutka kada je odsvirana i u kojoj ne postoji interpretator, nego samo kompozitor. Kako je onda moguće da nisam prepoznao Bacha, i zašto me se, najednom, Bach tako intenzivno ticao? Vozio sam svoga starog crnog audija, dok su mi iz čista mira tekle suze. Moja glazbena polupismenost – a od nepismenih su, upamtimo to, gori i opasniji samo polupismeni – priječila me da shvatim što se događa, kakvu to muziku slušam i zašto se Goldberg varijacije Glenna Goulda do neprepoznatljivosti razlikuju od muzike koju sam poznavao.

Glenn Gould ove bi jeseni navršio osamdesetu. Vjerojatno bi bio ludi, genijalni starac, ali nitko ne može pretpostaviti čime bi se bavio: bi li snimao dokumentarce o kanadskoj divljini, bavio se eksperimentalnom i elektronskom glazbom, pisao o Arnoldu Schoenbergu i rugao se pučkoj predodžbi po kojoj bi muzika trebala stvarati nekakvu ugodu, bi li se rugao Wolfgangu Amadeusu Mozartu i njegovim mnogobrojnim obljetnicama ili bi svirao klavir, žaleći se kako je to jedan zastario, nazadan i nesavršen instrument, što je sve Gould činio za života, ili bi se bavio nečim desetim, recimo dizajniranjem stolica i proučavanjem životnih navika rijetkih šumskih životinja? Da 27. rujna 1982. nije doživio moždani udar, koji će ga sedam dana kasnije ubiti, i da je poživio do današnjih dana, Gould bi i dalje bio čudo. Njegova narav, kao i vrsta njegova dara, bili su takvi da ih je bilo nemoguće potrošiti ili trivijalizirati. Kada je Thomas Bernhard pisao svog “Gubitnika”, s uvjerenjem je preuzeo i Gouldovu biografiju, i bezrezervno prihvatio stav o njegovoj genijalnosti, u kojem je stavu bilo i ponešto patetike, za Bernharda sasvim nekarakteristične, pisac se bez ikakva straha izložio riziku vremena, ali i iskušenjima vlastitoga cinizma. Valjda nikoga drugog i nije bilo, osim Glenna Goulda, čijoj bi se genijalnosti Bernhard tako divio. Nema tog vremena i takve mode koja bi u tome mogla nešto promijeniti ili relativizirati.

Gouldova koncertantna karijera trajala je kratko, i bila je definitivno završena 1965. Od tada je samo snimao gramofonske ploče. Smatrao je da su i koncertne dvorane stvar prošlosti, jer se glazba bolje može razumjeti, tumačiti i interpretirati u studiju, nego na koncertnome podiju. Osim toga, njemu je prihvaćanje muzike bilo individualni čin: “Za mene je od suštinske važnosti kontakt s muzikom, a ne njeno javno izvođenje… Muziku treba slušati nasamo. Ne smatram da je treba koristiti kao grupnu terapiju, niti kakvo drugo zajedničko iskustvo.” Kasnije biva još radikalniji, pa govori da pravi smisao glazbe i nije da bude odsvirana. Sviranje je nužno zlo – valjda se ne može ne svirati, jer je toliko nepismenih i polupismenih ljudi na svijetu, koje ne možemo uskratiti za jednu umjetnost – ali pravi je smisao glazbe da ju se čita, jednako kao što se, recimo, čitaju i veliki romani, i nikom ne pada na pamet da knjige zamijeni audio kasetama, a biblioteke diskotekama.

Glenn Gould je, u tehničkom smislu bio inovativan, ali sjajan pijanist. Jedan od tehnički najobučenijih, uopće. Ali umjesto da održava formu vježbajući prste i svirajući, on je sate i sate, opsesivno čitao notne zapise, studirao ih i pamtio. Imao je memoriju kakvoga filmskog autista, u glavi je nosio svu muziku svijeta, ili svu muziku koja ga je zanimala. Bio je zimogrižljiv, i ljeti bi navlačio vunene rukavice bez prstiju. Pa bi u nedoba hodao u zimskom kaputu, te ga je policija pritvarala, misleći da je beskućnik. Dok je još koncertirao, na turneje je nosio svoju specijalnu stolicu, i naravno, nije bio pretjerano zainteresiran na kakvom će instrumentu svirati. Ili se pravio da nije zainteresiran. Bio je, kažu, vrlo prijazan čovjek, radosni šašavac, čvrstih i nepromjenjivih stavova, vjeran i pažljiv prijatelj. Sanjao je o tome da bude pisac, i nije ga sretnim i ispunjenim činilo to što je pijanist. Bio je kompozitor, ali je napisao malo toga. Čini se da Gould nije imao svijest o tome zašto i drugi ljudi, ne samo ozbiljni glazbenici, ne sviraju klavir jednako dobro kao i on. Umijeće sviranja samo je umijeće, i to vrlo obično i jednostavno, nije to nikakav veliki talent, pa bi, valjda, bilo normalno da klavir jednako dobro sviraju svi oni koji su za sviranje uopće i zainteresirani.

Glenn Gould možda nije bio fasciniran klavirom, ali jest radioaparatom: “Cilj umetnosti je da tokom čitavog života postepeno stvara stanja zadivljenosti i vedrine. Zahvaljujući vedrini radija i ploče, brzo i tačno učimo da cenimo ono što čini estetski narcisizam, upotrebljavam ovu reč u najboljem značenju, te postajemo svesni ovog izazova: svaki čovek u razmišljanju stvara svoje vlastito božanstvo.” Ideja o radiju kao mediju putem kojega, estetski ili estetsko-teološki, čovjek spoznaje Boga, koliko god zvučala ekscentrično i šašavo, ustvari je vrlo svakodnevna, ljudska i jednostavna. Da ne kažemo: racionalna. Na kraju, sve ono što muzika jest, ili barem sve ono što muzika jest kada ju stvara Glenn Gould, stane u jedan obični radioaparat. Recimo, u autoradio, u mome starom audiju, što sam ga, kada mi je ostario, proslijedio prijateljici Suzani, a zatim ga je Suzana predala dalje, i vjerojatno se danas, na nekome auto otpadu u dalmatinskome zaleđu ili u Hercegovini, iz zahrđaloga krša širi duh Goldberg varijacija, koje su tu svirale u petak, 26. srpnja 2002. Ako umjetnost može dovesti do ganuća, ili do Gouldove zadivljenosti i vedrine, i ako svaki čovjek iznova stvara Boga, relikvija je i to što je ostalo od crnog audija.

Čak i ako ne odlazite na koncerte ozbiljne glazbe, sigurno znate u kakvoj se posvećenoj tišini odvijaju. Svojedobno sam, podlegavši tome, pisao o zagrebačkom kašlju na koncertu Ive Pogorelića u Lisinskom. Ne bih tako pisao, samo da sam se sjetio Glenna Goulda. On je, naime, stenjao, mumljao, pjevušio i govorio si nešto u bradu, dok bi svirao. Evo, već pedeset godina, tonmajstori i tehničari pokušavaju s njegovih snimki da izbrišu te pomalo komične efekte. Čuje ih se i na Goldberškim varijacijama, u obje verzije, uključujući i onu koju je snimio nekoliko mjeseci pred smrt. Naravno, na radiju se taj efekt gubi, jer ako i čuje pijanistovo stenjanje, slušatelj će pomisliti da mu se to miješaju stanice. Ne znam zašto je Gould puštao te glasove, ako se, opet, ne radi o tome da je htio muziku osloboditi svega što je sporedno. A sporedna je i koncertantna tišina. Možda je Boga htio osloboditi svakoga kolektivnog doživljaja. A šutnja se čuje samo ukoliko u isto vrijeme šute svi. Šutnja jednoga čovjeka nije šutnja, takva šutnja ne stvara tišinu.

Slušam Gouldove Goldberg varijacije s kompaktnih diskova, dok se vozim po gradu. Dva-tri puta godišnje, obično u vrijeme kada je grad prazan, u srpnju i kolovozu, ili u praznične dane. Uvijek ih drukčije čujem, ali je ganuće jednako. Ne plačem više, naravno. Ne zato što bih se suzdržavao, nego zato što se otkrovenje događa samo jednom. Da nije tako, Goldberg varijacije Glenna Goulda bile bi dosta za cijeli život ispunjen zadivljenošću i vedrinom. Iako, rado prihvaćam da budem onaj čija bi jedina uloga bila da se divi toj muzici. U umjetnosti i u Bogu više ne treba tražiti, jer višega i nema.

(izvor: jergovic.com)