Pomalo neobične knjige


Vuković & Runjić, 2001.

 

Detektiv Quinn koji na samom početku romana prima telefonski poziv u kojem traže Paula Austera i onda započinje standardnu detektivsku potragu koja se ubrzo pretvara u lutanje metafizičkim labirintom u kojem ima toliko lažnih skretanja da bi se i Dedal izgubio, nagovještava da ćemo biti upleteni u jedno prilično neobično čitalačko iskustvo. Newyorška trilogija je roman koji ostavlja dojam Lynchovske halucinacije, knjiga koja se poigrava i s glavnim junacima i s čitateljima. Čitajući ovu knjigu imate osjećaj da gledate napeti triler u kojem radnja skače s jednog lika na drugi i neočekivano mijenja smjer kao klokan na žeravici.
Sama knjiga se sastoji od tri dijela: Stakleni grad, Duhovi i Zaključana soba. Svaki dio djeluje kao zasebna priča koja je naizgled samo labavo povezana s druge dvije priče, da bi tek na kraju shvatili da su svi dijelovi neraskidivo spojeni od samog početka.

Glavna preokupacija pisca Paula Austera u ovoj nadrealnoj igri detekcije je identitet. Poput Felisberta Hernándeza, Auster pokušava proniknuti u pravu prirodu identiteta tako da svaki identitet u knjizi dovodi u pitanje, uključujući i svoj identitet kao pisca i pripovjedača. U jednom trenutku on čak i zamijeni svoju ulogu sveznajućeg pripovjedača s ulogom zbunjenog protagoniste. Kao što unutar jedne babuške spava druga babuška koja sanja treću babušku, tako i unutar ove knjige stoji druga knjiga koja opet prethodi nekoj trećoj knjizi… Kao beskrajni odrazi u sobi punoj zrcala, identiteti se umnažaju i iskrivljuju, tako da čitalac što više odmiče u čitanju sve manje sa sigurnošću može reći gdje će ga knjiga odvesti.Filmski pandan ovoj knjizi bi mogao biti Mulholland Drive gdje je igra identiteta također dovedena do pucanja i samo majstorska režija spriječava film da se ne razleti.
U ovom slučaju majstorska spisateljska režija Paula Austera drži trilogiju na okupu. Strogo poštujući zakone logike i pripovijedanja pisac priču dovodi do apsurda i kad nam zadnje riječi ovog romana iskliznu kroz prste, ne osjećamo se prevareni, već potaknuti na kontemplaciju o vlastitom identitetu.

 

Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu

Daniil Harms (1905.-1942.), pravim imenom Daniil Ivanovič Juvačov, jedna je od najneobičnijih figura novije ruske, a i svjetske književnosti. Obilazio je Rusiju na biciklu, javljajući se usput rasvjetnim stupovima, a njegova književnost bi se mogla živopisno predočiti tako da zamislimo Kafku kao glavnog klauna u Letećem cirkusu Montyja Pythona. Njegov književni opus se sastoji uglavnom od kratkih priča, od kojih za njegova života nijedna nije objavljena (tiskano mu je tek nekoliko pjesama). Za života Harms se uglavnom krio iza dječje literature, koja mu je jedino i objavljivana. Njegov, blago rečeno, neobičan, ali zato ništa manje (ili baš zbog toga) urnebesan humor osigurao mu je kultni status tek nakon prijevremene smrti, za koju je zaslužan Staljin (kojem se očigledno nije svidio Harmsov humor). Harms je uhapšen 1941. godine uz optužnicu koja bi i Josefa K. nasmijala i otpremljen je u zatvor u kojem je i umro 1942. godine. Kako je ironija omiljena igračka sudbine, tako je i Harms završio život apsurdno isprepleten sa sudbinama junaka iz vlastitih priča.Njegove priče je nemoguće prepričati, pa ja to ovdje neću ni pokušati, nego ću samo citirati jednu od njegovih tzv. književnih anegdota u kojima se Gogolj preoblači u Puškina i krade šećer, gdje Puškinovi sinovi stalno padaju sa stolica (a ni sam Puškin nije najbolje sjedio na stolici), gdje Tolstoj svakome prijeti i šakom i štakom, a Dostojevski sebi podvezuje glavu da mu se ne raspukne, pa onda više ne može otvoriti usta itd…
Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja:
– Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je također genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?!
Tu se sve i završilo. Srećom po naše čitatelje, tu se nije sve završilo, jer Harms se krije negdje na policama ruske književnosti i čeka da bude pronađen.

Daniel Kehlmann
Mjerenje svijeta
Fraktura, 2007.Daniel Kehlmann je suvremeni njemačko – austrijski autor koji je na sebe skrenuo pažnju originalnim književnim balansiranjem između sna i jave, fikcije i zbilje. Njegovi junaci su čudaci koji seciraju samo tkivo stvarnosti (kao fizičar u romanu Mahlerovo vrijeme) ili su toliko talentirani da izvrću ruglu općeprihvaćenu logiku (kao magičar u romanu Magični život Arthura Beerholma).U romanu Mjerenje svijeta, junaci su povijesne osobe, matematičar Gaus i istraživač Alexander von Humboldt, čiji su se životi na neki poseban način preklapali, iako su im karakteri bili gotovo dijametralno suprotni. Humboldt je svoj čitav život posvetio pustolovini i nije prezao ni od eksperimenata na samome sebi ne bi li dokazao neku svoju teoriju. Gaus, s druge strane, je bio rijetko nepustolovan tip kojem je vrhunac avanturizma bilo buđenje u pola noći i zapisivanje formule koju je upravo sanjao. Neobični dvojac je pokušavao dokučiti teoriju koja će upravljati svijetom, a jedva su bili sposobni upravljati i vlastitim životima. Vješto podmečući fikciju za zbilju Kehlmann ponekad i ironizira svoje junake, ali im nikad ne sudi, ma koliko apsurdni i ekscentrični njihovi pothvati bili. Njih dvojica, svaki na svoj način, mjerili su ono što nije bilo moguće izmjeriti dok im je slava pomalo rasla i na jedan kratak trenutak čak su se i sreli, iako je svaki od njih bio toliko zarobljen u vlastitome svijetu da onog drugog nije ni primijetio.Filigranski dotjeranim stilom, neobičnim izborom riječi, rečenica i situacija koje u potpunosti izmiču kandžama logike (npr. fizičar Mahler je otkrio tajnu vremena i na neki način vrijeme sad želi ubiti onoga tko je otkrio ono što nitko ne bi trebao znati), Kehlmann preko svojih junaka komunicira sa onim dijelom snovitoga i magičnoga koje svi nosimo u sebi, ali poput magičara Arthura Beerholma tek kad se odreknemo svijeta, možemo degustirati pravu srž tog istog svijeta.
Svi njegovi junaci (ili antijunaci) traže iskupljenje u svom pozivu ili talentu, ali to im ne donosi pravu sreću iako postaju najbolji na svijetu. Postaju na neki način bogovi u svom području i gube svoje ljudsko lice, a bogovi, koliko god bili moćni i sveznajući, uvijek su usamljeni.Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu

Joyce Cary
Iz prve ruke
Sveučilišna naklada Liber, 1981.Gulley Jimson, ostarjeli slikar, koji traži zid na kojem će naslikati svoje posljednje remek djelo, društveni otpadnik i marginalac, anarhista koji će zbog umjetnosti prekršiti sve zakone i društvene norme, čovjek koji će ponesen valovima inspiracije potpuno demolirati bogataški stan povjeren na čuvanje, ubaciti nasilniku žeravicu u džep i pobjeći, stalno dosađivati uglednom građaninu predstavljajući se kao vojvotkinja od Essexa, lik je kojeg ne možete ne voljeti. Punokrvni individualac, u vječitoj borbi sa institucijama, strukturama i pravilima, kad ostane bez riječi onda svijetu suprostavlja stihove Williama Blakea. Svijet vidi u slikama i biti slikar je za njega gotovo religiozno iskustvo. Kad ga inspiracija pomiluje onda nitko nije u stanju slikati poput njega(osim možda Paula Rubensa kad ima dobar dan). Nepotkupljivi starac sa šarmom djeteta okružen je galerijom živopisnih likova koji i krajnje farsičnim situacijama daju životnu uvjerljivost. Knjigu pisanu majstorskim stilom, protkanu britkim, suptilnim humorom koja se u originalu zove The Horses’s Mouth (u kladioničarskom žargonu izraz za informaciju koju dobijemo iz prve ruke, gotovo iz usta pobjedničkog konja), potpisuje Joyce Cary.I sam pisac koji je bio slikar i povremeni pustolov, jedva je čekao priliku da se negdje uvali u nevolje. Slabog zdravlja, skoro slijep na jedno oko, astmatičar Cary je iz čista mira otišao da kao dobrovoljac sudjeluje u balkanskim ratovima. Naivno je mislio da će to biti zadnji rat u Europi i nije ga želio propustiti. Bila je to 1912. godina, samo predvečerje velikih svjetskih ratova koji će uslijediti.Roman je ovo, koji je poput njegovog glavnog junaka ostao neshvaćen i nepriznat, ali nikad zaboravljen. Šarm ovog nepatvorenog remek-djela ne samo da nije izblijedio, nego je tokom godina još i dobio na aktualnosti, pogotovo danas kad individualnost svako malo strada u nesrećama koje izaziva globalizacija.Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu


Litteris, 2006.
Felisberto Hernández (1902.- 1964.) posve je originalan latinoamerički pisac. U njegovim pričama stvari upijaju ljudske osjećaje, pogotovo žudnju i patnju, te nije neobično da se jedan balkon ubije zbog neuzvraćene ljubavi. Sve njegove priče nose u sebi autobiografske elemente, koje on na različite načine preoblikuje i premješta u svojevrsnoj igri gdje je sjećanje loptica u meču tenisa između racionalnog i iracionalnog. Poetična fantastika koju suprostavlja surovom realizmu, improvizacije u pričama neobično nalik soliranju na nekom muzičkom instrumentu (Hernández je bio i izvrstan pijanist), bizaran i nenametljiv humor, te dualnost kao srž svih stvari, zaštitni su znak ovog urugvajskog pisca koji je i u svom privatnom životu iskusio neke nesvakidašnje događaje. Treća od njegovih četiriju žena je bila ruska špijunka koja je naivnog sanjara Felisberta iskoristila kao savršen paravan za svoje poslove i kasnije je postala osobna tajnica Lava Trockoga. Život piše romane, a u slučaju Felisberta Hernándeza i špijunske trilere. Stalno je u svojim pričama postavljao i ponavljao pitanje identiteta. Poput šizofreničara koji se liječi filozofijom Hernández je umnogostručavao svoju ličnost i neprestano se tražio, čak i u dijelovima svog tijela, koje nikad nije smatrao potpuno svojim. Uostalom, i za svoje priče je smatrao da žive vlastitim životom.Borges je rekao za Kafku da je sam stvarao svoje prethodnike. Felisberto Hernández je također jedan od umjetnika koji su toliko posebni da vješto izmiču svakoj klasifikaciji kao političar konkretnom odgovoru.
Hernández je bio predvodnik, pionir, istraživač nepoznatih područja. Prije njega nitko nije palio svjetiljke u sobi magičnog realizma.
Kasnije, u već osvjetljenu sobu ušli su Marquez, Cortázar, Borges i ostali.
Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu
[/accordion item]