Julio Cortázar Školice
(Naklada Pelago, 2009.)

    Danas, u doba digitalne diktature, kad bi većina ljudi više izdržala bez vode nego bez korištenja nekog uređaja, pojam interaktivna knjiga je nešto što zvuči prilično poznato i uobičajeno. Međutim, za intelektualnu komunikaciju je potrebna obostrana inteligencija, a stroj još uvijek ( srećom) ne daje nikakve znakove samosvijesti.
Godine 1963. Julio Cortázar je napisao knjigu koja možda jedina ima pravo nositi taj pomalo mistični naziv 'interaktivna', gdje čitalac nakon svakog poglavlja ima višestruki izbor za nastavak čitanja, te na neki način stalno raspravlja s autorom. "Školice" je knjiga avanture, inovacije, potrage, knjiga koja dobije svoj identitet tek kad je netko uzme u ruke. Ovo je djelo koje se ne može dvaput na isti način pročitati. Knjiga je to koja vas vodi na nagradno putovanje u nepoznatu zemlju, gdje ne znate ni jezik ni običaje i gdje se možete vrlo lako izgubiti, a s druge strane možete pronaći nešto što još nitko nije uspio pronaći. Jedan lik će riskirati svoj život i balansirati će preko uske krovne daske samo da bi popio čaj na drugoj strani, a drugi će opet veliki životni problem svesti na banalnost kao što je ispijanje čaja. U ovoj knjizi je sve izmiješano, ali ništa nije slučajno, iako se naizgled takvim čini. Bogatstvo "Školice" je višeslojno i potrebno je uroniti u knjigu bez ikakvih predrasuda da bi se moglo do kraja uživati u njenim iznenađenjima.
Muškarac i žena žive zajedno i muškarac više ne osjeća zaljubljenost te se sprema reći svojoj djevojci da će je ostaviti. Međutim, ona mu baš u tom trenutku priopćava da je bolesna i da će se on ubuduće trebati stalno brinuti o njoj. Koji je u ovoj situaciji uistinu hrabar izbor? Da se muškarac brine o djevojci do kraja života, nikad joj ne priopći svoje prave osjećaje i postane heroj u očima svoje okoline; ili da napravi ono što uistinu želi i osjeća i bude osuđen od te iste okoline?
Knjiga koja je tek nedavno doživjela hrvatsku premijeru je Cortázarov „Priručnik za pjevanje i plakanje“. "Priče o kronopijima i famama" je kreativni urnebes gdje je humor samo tobogan na kojem se mašta jednog od najvećih latinoameričkih pisaca ludo zabavlja.

Provjeri dostupnost | Ostali naslovi autora u katalogu

Jorge Luis Borges Aleph
(Zagrebačka naklada, 1999.)

    Nekoć jako moćni vrač, nakon što je na prevaru zatočen od svog najvećeg neprijatelja, leži zarobljen u maloj ćeliji i dane provodi proučavajući šare i oblike koji udahnjuju život jaguaru nacrtanom na zidu. Kako se veliko krije u malom i malo je utkano u velikom, iz rasporeda šara zatočenik je, nakon godina pomnog proučavanja, uspio iščitati četrnaest riječi koje će ga, izgovorene naglas, učiniti svemogućim. Za samo par udisaja ustao bi iz prašine i u treptaju porazio sve svoje neprijatelje. Postao bi moćniji nego ijedan smrtnik i kupio bi nepovratnu kartu za besmrtnost, zaboravivši sve jade i brige običnog čovjeka. Međutim, te riječi zatočeni vrač neće nikada izgovoriti. Zašto bi čovjek odbio postati Bogom briljantno izlaže J. L. Borges u svojoj priči 'Božji zapis'.
Borges je svijet mjerio literarnom vagom i više je bio promatrač nego aktivni sudionik života, što zbog svoje fatalističke prirode, što zbog noći koja mu je i danju bila nerazdvojni suputnik. Već u tridesetim godinama svog života je bio potpuno slijep i kasnije kao ravnatelj Nacionalne knjižnice Argentine divio se savršenosti Božje ironije koja mu je podarila mnoštvo knjiga koje su ga svakodnevno promatrale, a koje on nije mogao vidjeti. Za razliku od svoje priče 'Beskonačna biblioteka' gdje se određenu knjigu nikad ne može dvaput okrenuti na istu stranicu, on se često, gotovo opsesivno, vraćao na ista područja. Opsjedali su ga snovi u snovima, savršenstvo tigrova, uzvišenost dvoboja, mogućnost dvojnika, a možda najviše fantastični labirinti čiji hodnici su ga istovremeno ispunjavali i strahom od nepoznatog i žudnjom za istim…
'Čovjek riješi da nacrta svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zaljeve, brodove, otoke, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov vlastiti lik'.
Jedan od najutjecajnijih književnika španjolskog govornog područja (možda je jedino Cervantes bacio dužu sjenu), na svoje je djelo gledao neobično samozatajno.
'Neka se drugi hvale napisanim stranicama;  ja se ponosim onim pročitanim'.
Prethodna rečenica, čak i ako je bila napisana u napadaju lažne skromnosti, bi trebala držati stražu na ulazu u svaku knjižnicu.

Provjeri dostupnost | Ostali naslovi autora u katalogu

José Saramago Ogled o sljepoći
(Sysprint, 1999.)

     Čovjek se zaustavi na semaforu. Nekoliko puta svjetla semafora se mijenjaju, ali on vidi samo jednu boju. Ostali vozači prvo trube, potom izlaze da vide što se događa. Čovjek je oslijepio od nepoznate i jako zarazne vrste sljepila. Nulti bolesnik Bijelog sljepila. Zarazna bjelina se širi brzinom lavine, a mi pratimo prvu skupinu bolesnika, koja je izolirana i smještena u karantenu.
     Cijela civilizacija se urušava kao prerezana krokant torta, a ljudi silaze u tamnice vlastite egzistencije gdje vladaju mračne sile primarnih strasti. José Saramago (1922.- 2010.) se pita što može promijeniti prirodu čovjeka? Može li nedostatak jednog osjetila dokinuti duhovnost i svesti čovjeka na vlastitu sjenku? Koliko god okrutan i morbidan bio ovaj roman, on zapravo govori o ljudskosti. Izgubljenoj i ponovno pronađenoj. U Ogledu o sljepoći se ne spominje nijedno ime, jer to nije ono što nas uistinu određuje. Istinska junakinja romana je znana samo kao liječnikova žena, jedina koju je virus sljepila poštedio i zaobišao, ali i ona glumi da je slijepa, te zajedno sa mužem odlazi u pakao karantene.
     U romanu Sva imena glavni lik, pisar Jose, pokušava doći do žene kojoj zna samo ime zapisano na papiru kojeg je greškom ponio kući s ostalim spisima. Zbog jednog imena kojeg on iščitava kao potpis sudbine njegov se život transcedentira u posve novu dimenziju, iako je ono što on traži puno dublje, skrivenije i gotovo je posve nepristupačno.
'Negdje duboko u nama postoji nešto što nema imena, a što nas određuje bolje nego sva naša imena'.
     Saramagove rečenice su duge i zarezi se redaju poput vojnika u mimohodu, ali poante su precizne i nemilosrdno pogađaju metu. Osim lutanja katakombama skrivenih želja i strasti, kroz sve njegove romane valja se i pokretačka sila ljubavi, koja se manifestira u najbizarnijim mogućim oblicima. U romanu Kolebanje smrti, u kojem Saramago maestralno maskira oštru filozofsku satiru kao nemoguću ljubavnu priču, čak je i sama Smrt nemoćna pred misterijom ljubavi.

Provjeri dostupnost | Ostali naslovi autora u katalogu

Paul Auster Newyorška trilogija
(Vuković & Runjić, 2001.)

     Detektiv Quinn koji na samom početku romana prima telefonski poziv u kojem traže Paula Austera i onda započinje standardnu detektivsku potragu koja se ubrzo pretvara u lutanje metafizičkim labirintom u kojem ima toliko lažnih skretanja da bi se i Dedal izgubio, nagovještava da ćemo biti upleteni u jedno prilično neobično čitalačko iskustvo. Newyorška trilogija je roman koji ostavlja dojam Lynchovske halucinacije, knjiga koja se poigrava i s glavnim junacima i s čitateljima. Čitajući ovu knjigu imate osjećaj da gledate napeti triler u kojem radnja skače s jednog lika na drugi i neočekivano mijenja smjer kao klokan na žeravici.
     Sama knjiga se sastoji od tri dijela: Stakleni grad, Duhovi i Zaključana soba. Svaki dio djeluje kao zasebna priča koja je naizgled samo labavo povezana s druge dvije priče, da bi tek na kraju shvatili da su svi dijelovi neraskidivo spojeni od samog početka.

     Glavna preokupacija pisca Paula Austera u ovoj nadrealnoj igri detekcije je identitet. Poput  Felisberta Hernándeza, Auster pokušava proniknuti u pravu prirodu identiteta tako da svaki identitet u knjizi dovodi u pitanje, uključujući i svoj identitet kao pisca i pripovjedača. U jednom trenutku on čak i zamijeni svoju ulogu sveznajućeg pripovjedača s ulogom zbunjenog protagoniste. Kao što unutar jedne babuške spava druga babuška koja sanja treću babušku, tako i unutar ove knjige stoji druga knjiga koja opet prethodi nekoj trećoj knjizi… Kao beskrajni odrazi u sobi punoj zrcala, identiteti se umnažaju i iskrivljuju, tako da čitalac što više odmiče u čitanju sve manje sa sigurnošću može reći gdje će ga knjiga odvesti.

     Filmski pandan ovoj knjizi bi mogao biti Mulholland Drive gdje je igra identiteta također dovedena do pucanja i samo majstorska režija spriječava film da se ne razleti.
     U ovom slučaju majstorska spisateljska režija Paula Austera drži trilogiju na okupu. Strogo poštujući zakone logike i pripovijedanja pisac priču dovodi do apsurda i kad nam zadnje riječi ovog romana iskliznu kroz prste, ne osjećamo se prevareni, već potaknuti na kontemplaciju o vlastitom identitetu.

Provjeri dostupnost | Ostali naslovi autora u katalogu

Daniel Kehlmann Mjerenje svijeta
(Fraktura, 2007.)

     Daniel Kehlmann je suvremeni njemačko - austrijski autor koji je na sebe skrenuo pažnju originalnim književnim balansiranjem između sna i jave, fikcije i zbilje. Njegovi junaci su čudaci koji seciraju samo tkivo stvarnosti (kao fizičar u romanu Mahlerovo vrijeme) ili su toliko talentirani da izvrću ruglu općeprihvaćenu logiku (kao magičar u romanu Magični život Arthura Beerholma).

     U romanu Mjerenje svijeta, junaci su povijesne osobe, matematičar Gaus i istraživač Alexander von Humboldt, čiji su se životi na neki poseban način preklapali, iako su im karakteri bili gotovo dijametralno suprotni. Humboldt je svoj čitav život posvetio pustolovini i nije prezao ni od eksperimenata na samome sebi ne bi li dokazao neku svoju teoriju. Gaus, s druge strane, je bio rijetko nepustolovan tip kojem je vrhunac avanturizma bilo buđenje u pola noći i zapisivanje formule koju je upravo sanjao. Neobični dvojac je pokušavao dokučiti teoriju koja će upravljati svijetom, a jedva su bili sposobni upravljati i vlastitim životima. Vješto podmečući fikciju za zbilju Kehlmann ponekad i ironizira svoje junake, ali im nikad ne sudi, ma koliko apsurdni i ekscentrični njihovi pothvati bili. Njih dvojica, svaki na svoj način, mjerili su ono što nije bilo moguće izmjeriti dok im je slava pomalo rasla i na jedan kratak trenutak čak su se i sreli, iako je svaki od njih bio toliko zarobljen u vlastitome svijetu da onog drugog nije ni primijetio.

     Filigranski dotjeranim stilom, neobičnim izborom riječi, rečenica i situacija  koje u potpunosti izmiču kandžama logike (npr. fizičar Mahler je otkrio tajnu vremena i na neki način vrijeme sad želi ubiti onoga tko je otkrio ono što nitko ne bi trebao znati), Kehlmann preko svojih junaka komunicira sa onim dijelom snovitoga i magičnoga koje svi nosimo u sebi, ali poput magičara Arthura Beerholma tek kad se odreknemo svijeta, možemo degustirati pravu srž tog istog svijeta.
     Svi njegovi junaci (ili antijunaci) traže iskupljenje u svom pozivu ili talentu, ali to im ne donosi pravu sreću iako postaju najbolji na svijetu. Postaju na neki način bogovi u svom području i gube svoje ljudsko lice, a bogovi, koliko god bili moćni i sveznajući, uvijek su usamljeni.

Provjeri dostupnost | Ostali naslovi autora u katalogu

Daniil Harms Pomalo neobični slučajevi
(Šareni dućan, 2001.)

     Daniil Harms (1905.-1942.), pravim imenom Daniil Ivanovič Juvačov, jedna je od najneobičnijih figura novije ruske, a i svjetske književnosti. Obilazio je Rusiju na biciklu, javljajući se usput rasvjetnim stupovima, a njegova književnost bi se mogla živopisno predočiti tako da zamislimo Kafku kao glavnog klauna u Letećem cirkusu Montyja Pythona. Njegov književni opus se sastoji uglavnom od kratkih priča, od kojih za njegova života nijedna nije objavljena (tiskano mu je tek nekoliko pjesama). Za života Harms se uglavnom krio iza dječje literature, koja mu je jedino i objavljivana. Njegov, blago rečeno, neobičan, ali zato ništa manje (ili baš zbog toga) urnebesan humor osigurao mu je kultni status tek nakon prijevremene smrti, za koju je zaslužan Staljin (kojem se očigledno nije svidio Harmsov humor). Harms je uhapšen 1941. godine uz optužnicu koja bi i Josefa K. nasmijala i otpremljen je u zatvor u kojem je i umro 1942. godine. Kako je ironija omiljena igračka sudbine, tako je i Harms završio život apsurdno isprepleten sa sudbinama junaka iz vlastitih priča.

     Njegove priče je nemoguće prepričati, pa ja to ovdje neću ni pokušati, nego ću samo citirati jednu od njegovih tzv. književnih anegdota u kojima se Gogolj  preoblači u Puškina i krade šećer, gdje Puškinovi sinovi stalno padaju sa stolica (a ni sam Puškin nije najbolje sjedio na stolici), gdje Tolstoj svakome prijeti i šakom i štakom, a Dostojevski sebi podvezuje glavu da mu se ne raspukne, pa onda više ne može otvoriti usta itd...

          Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja:
          - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je također genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?!
          Tu se sve i završilo.

Srećom po naše čitatelje, tu se nije sve završilo, jer Harms se krije negdje na policama ruske književnosti i čeka da bude pronađen.

Provjeri dostupnost | Ostali naslovi autora u katalogu

Joyce Cary Iz prve ruke
(Sveučilišna naklada Liber, 1981.)

     Gulley Jimson, ostarjeli slikar, koji traži zid na kojem će naslikati svoje posljednje remek djelo, društveni otpadnik i marginalac, anarhista koji će zbog umjetnosti prekršiti sve zakone i društvene norme, čovjek koji će ponesen valovima inspiracije potpuno demolirati bogataški stan povjeren na čuvanje, ubaciti nasilniku žeravicu u džep i pobjeći, stalno dosađivati uglednom građaninu predstavljajući se kao vojvotkinja od Essexa, lik je kojeg ne možete ne voljeti. Punokrvni individualac, u vječitoj borbi sa institucijama, strukturama i pravilima, kad ostane bez riječi onda svijetu suprostavlja stihove Williama Blakea. Svijet vidi u slikama i biti slikar je za njega gotovo religiozno iskustvo. Kad ga inspiracija pomiluje onda nitko nije u stanju slikati poput njega(osim možda Paula Rubensa kad ima dobar dan). Nepotkupljivi starac sa šarmom djeteta okružen je galerijom živopisnih likova koji i krajnje farsičnim situacijama daju životnu uvjerljivost. Knjigu pisanu majstorskim stilom, protkanu britkim, suptilnim humorom koja se u originalu zove The Horses's Mouth (u kladioničarskom žargonu izraz za informaciju koju dobijemo iz prve ruke, gotovo iz usta pobjedničkog konja), potpisuje Joyce Cary.

     I sam pisac koji je bio slikar i povremeni pustolov, jedva je čekao priliku da se negdje uvali u nevolje. Slabog zdravlja, skoro slijep na jedno oko, astmatičar Cary je iz čista mira otišao da kao dobrovoljac sudjeluje u balkanskim ratovima. Naivno je mislio da će to biti zadnji rat u Europi i nije ga želio propustiti. Bila je to 1912. godina, samo predvečerje velikih svjetskih ratova koji će uslijediti.

     Roman je ovo, koji je poput njegovog glavnog junaka ostao neshvaćen i nepriznat, ali nikad zaboravljen. Šarm ovog nepatvorenog remek-djela ne samo da nije izblijedio, nego je tokom godina još i dobio na aktualnosti, pogotovo danas kad individualnost svako malo strada u nesrećama koje izaziva globalizacija.

Provjeri dostupnost | Ostali naslovi autora u katalogu

Enrique Vila-Matas Bartleby i družba
(Edicije Božičević, 2008.)

     Što je zajedničko Salingeru, Duchampu, Juanu Rulfu i Rimbaudu? Svi su oni bolovali od neizlječivog sindroma Bartleby. Enrique Vila-Matas neumorno je tragao za poricateljima svijeta, piscima – čudacima i svim ostalim neobičnim podvrstama umjetnika šutnje koji su ime svog sindroma preuzeli od pisara Bartlebyja, činovnika iz priče Hermana Melvillea. Sedamdesetak crtica razasutih po ovoj knjizi govori o umjetnicima koji su napravili tek jedno-dva remek djela i onda zauvijek zašutjeli. Koji su pravi razlozi njihove umjetničke šutnje možda nikad i nećemo saznati (Juan Rulfo je rekao da više ne piše otkad mu je umro stric Celerino koji mu je pričao priče), ali ćemo zato uživati u brilijantnim minijaturama ovog španjolskog pisca koji nas anegdotalno, sa istančanim smislom za humor, vodi kroz svjetove neobičnih života koji su se odvijali daleko od očiju javnosti. Sve su pričice dobro obavijene i zagrijane humorom ispod kojeg se naslućuju neizgovorene osobne tragedije protagonista zbog kojih su oni odustali od stvaranja, ili barem svijet više nije imao uvid u njihovo stvaranje. Marcel Duchamp, koji je na vrhuncu karijere odustao od slikanja, kazao je u jednom intervjuu da nikad nije odustao od umjetničkog stvaranja.

     Svake godine, Duchamp je iznova gradio zaklon na terasi kako bi imao hlada. Veoma mu se divim. Između ostalog, on je čovjek koji donosi sreću. To što je bio veliki obmanitelj, vrijedno je divljenja.

     Nezaboravna je njegova dogodovština sa Salingerom (iako po svoj prilici apokrifna) kojeg Vila-Matas slučajno susreće u autobusu u New Yorku. Srećom ili nesrećom, odmah do Salingera u istom autobusu sjedi djevojka u koju se naš Enrique zaljubi na prvi pogled. Njegovo filozofiranje oko toga kome da priđe, misterioznoj djevojci ili još misterioznijem Salingeru kojeg nitko nije vidio već trideset godina u javnosti, spada u sam vrhunac ove više nego mjestimično genijalne knjige.
     Ako ste književni gurman, pozivam vas da dođete na nezaboravnu španjolsku večeru. Adresa je Enrique Vila-Matas, Bartleby i družba, 821.134.2-31. Smoking neobavezan. Za članove ulaz besplatan.

Provjeri dostupnost | Ostali naslovi autora u katalogu

Felisberto Hernández Krokodil
(Litteris, 2006.)

     Felisberto Hernández (1902.- 1964.) posve je originalan latinoamerički pisac. U njegovim pričama stvari upijaju ljudske osjećaje, pogotovo žudnju i patnju, te nije neobično da se jedan balkon ubije zbog neuzvraćene ljubavi. Sve njegove priče nose u sebi autobiografske elemente, koje on na različite načine preoblikuje i premješta u svojevrsnoj igri gdje je sjećanje loptica u meču tenisa između racionalnog i iracionalnog. Poetična fantastika koju suprostavlja surovom realizmu, improvizacije u pričama neobično nalik soliranju na nekom muzičkom instrumentu (Hernández je bio i izvrstan pijanist), bizaran i nenametljiv humor, te dualnost kao srž svih stvari, zaštitni su znak ovog urugvajskog pisca koji je i u svom privatnom životu iskusio neke nesvakidašnje događaje. Treća od njegovih četiriju žena je bila ruska špijunka koja je naivnog sanjara Felisberta iskoristila kao savršen paravan za svoje poslove i kasnije je postala osobna tajnica Lava Trockoga. Život piše romane, a u slučaju Felisberta Hernándeza i špijunske trilere.

     Stalno je u svojim pričama postavljao i ponavljao pitanje identiteta. Poput šizofreničara koji se liječi filozofijom Hernández je umnogostručavao svoju ličnost i neprestano se tražio, čak i u dijelovima svog tijela, koje nikad nije smatrao potpuno svojim. Uostalom, i za svoje priče je smatrao da žive vlastitim životom.

     Borges je rekao za Kafku da je sam stvarao svoje prethodnike. Felisberto Hernández je također jedan od umjetnika koji su toliko posebni da vješto izmiču svakoj klasifikaciji kao političar konkretnom odgovoru.
     Hernández je bio predvodnik, pionir, istraživač nepoznatih područja. Prije njega nitko nije palio svjetiljke u sobi magičnog realizma.
Kasnije, u već osvjetljenu sobu ušli su Marquez, Cortázar, Borges i ostali.

Provjeri dostupnost | Ostali naslovi autora u katalogu