Autori // Zdravko Zlatar Jovin


Zvonik povaljske crkve
DVA POVALJSKA ZVONA
Kada putnik namjernik svrati u crkvu i uđe kroz glavna vrata pa svrne pogled nadesno, opazit će na zidu, u kapelici Svete Terezije lijepo izrađenu mramornu ploču na kojoj piše: U svjetskom ratu, noću 18. - 19. studenog 1917., dva zvona, Stipe Ostojić M., Miho Hržić I., Cvitko Ostojić M., Jure Ostojić M., Pere Ostojić I., Miho Vrsalović M., Mate Zlatar S., austrijskoj rekviziciji oteše, a Ivanica i Anka Vrsalović B. u svoju kuću pohraniše.

Upravo o tom događaju, kako su Stipe Ostojić i družina spasili dva velika povaljska zvona da ih austrijska vlast ne odnese i od njih ne napravi topove, želim pisati u ovom tekstu. O tim hrabrim ljudima koji već odavno leže na povaljskom groblju, čiji je poduhvat polako prekrila tama zaborava. Kao sjećanje na njih ostala je samo hladna kamena ploča na zidu crkve!

Na spomenutoj ploči zauvijek su urezana njihova imena, ali tko su oni? Tko su ti ljudi koji su pod Stipinim vodstvom prenijeli zvona sa Nove rive u kućicu za koze na Žalu i zakopali ih u đubar?


O ŠESTORICI POVLJANA, AKTERIMA KRAĐE ZVONA

Stipe Ostojić, glavni organizator akcije
Stipe Ostojić Baškin rodio se u Povljima 29. siječnja 1883. godine. Umro je 27. svibnja 1974. godine. Po svojoj noni Matiji Ajčić, rodom iz Baške Vode, dobio je nadimak Baškin. Otac Mate bio je iz porodice Dujmov, a majka Filomena iz Nerežišća, iz porodice Glasinović. U mladosti je bio težak. Za rata 1914 – 1918. vojni bjegunac. Pune četiri godine skrivao se u Zelenom kaderu u ogromnoj šumi u Stražicama, brdu nadomak Povalja. Stipe Ostojić Baškin bio je političar, protivnik austrijske okupacije i cara. Na izborima 1938.bio je nositelj Liste Mehmed Spahe na Braču, a od 1941. godine on i čitava njegova obitelj bili su simpatizeri Narodno oslobodilačkog pokreta. Za vrijeme okupacije Talijani ga hapse i predaju ustašama kojima uspijeva pobjeći te odlazi u partizane gdje je bio najstariji borac. U Duvnu, u 60-oj godini života, hapse ga Nijemci, ali i njima uspijeva pobjeći. Potom ga nalazimo u zbjegu u El Shattu, u Centralnom odboru JNOF-a (Jedinstvena Narodno-slobodilačka fronta). Iza rata, neko vrijeme je radio u Oblasnom Narodno- oslobodilačkom odboru za Dalmaciju. Znao je nekoliko stranih jezika, a tečno je govorio talijanski i njemački. Znao je čitavog Dantea napamet. Pisao je pjesme, bio duhovit i naočit čovjek. Jedini bradonja na Braču s dugom i crnom, samo malo štucanom bradom, koju su mu jednom prilikom 1943. godine, četnici malo počupali. Opsežna je i čudna biografija ovoga čovjeka, kojega nazvah pustolovom, seoskim mudracom i bradonjom, no opširnije o njemu nekom drugom zgodom. Još samo jedan detalj: za vrijeme boravka u šumi u Zelenom kaderu, nije se šišao. Njegovu fotografiju iz tog perioda ustupila mi je Nadja, kćerka pokojnog Joze Štambuka, a na njenoj pozadini piše: Dragom prijatelju Jozi Štambuku. Ovu uspomenu iz Prvog svjetskog rata, provedenog u bjegunstvu, u znak srdačnog sjećanja na njegove roditelje i njihove usluge koje su mi činili u to teško doba, poklanja u znak tople zahvalnosti Stipe Ostojić...


Stipe Ostojić Baškin

Mate Zlatar - Stipanac, rođen 1864. godine. U vrijeme spašavanja zvona imao je 53 godine. Njega se i osobno sjećam. Bio je dobro razvijen čovjek, čvrste građe, širokih ramena, debelih (pulci) zapešća. Resili su ga bijeli čvrstih zubi. U najstarijoj dobi, zabavljao bi nas, meljući kao u žrvnju, svojim jakim zubima i najtvrđe bajame. Imao je malu bradicu striženu na špic, koju smo zvali barbuc, a umro je, priča se, sa sva trideset i dva zuba u glavi. Bio je otac petoro sinova, sve odreda izvrsnih pjevača. Jedan od njih, Ivan Stipanac , dugogodišnji fabricer i crkveni pjevač, nadživio je svih i umro posljednji u 90. godini života. Drugi njegov sin, Mate Stipanac, tridesetih godina prošlog stoljeća, otišao je u Ameriku, ostavši nam trajno u sjećanju, kao vrstan pjevač, tenor s najljepšim glasom koji su Povlja ikada imala. U našoj lokalnoj glazbi bio je glazbar i svirao je, govorilo se, najskuplji klarinet BE I. Ipak, najzanimljiviji od braće, bio je najmlađi, peti sin Andrija. Bio je aktivni podoficir na jednoj od podmornica Kraljevine Jugoslavije. Ondašnja Jugoslavenska ratna mornarica imala je tada tek tri ratna broda: Hrabri, Smjeli i Nebojša. Nama je osobito imponirao kada bi došao, ispeglan i čist, u prelijepoj mornaričkoj uniformi urešenoj činovima. Andrija je nažalost rano umro od tuberkuloze, nikad prežaljen od svoje djevojke, koja se zavjetovala da se nikada neće udati. U njihovoj obitelji, važnu ulogu imala je i Matina žena, popularna, korpulentna i razgovorljiva Nerežišćanka Aneta Stipančeva. Živjeli su u Ulici, odmah ispod skalina, kojima se nekad ulazilo u Lokvu. Danas u toj kući živi Miće Zlatar, sin Šimuna Ranjina.

Petar Ostojić Batej, rođen je 1864. Čovjek od Batejovih-Unkovih-Kanunovih dvori. Rođen dakle, iste godine kad i Mate Stipanac. Znam ga kao starca. Slijep na jedno oko s naočalama, hodao je o šćapu. Kažu da je bio veliki poljoprivredni radnik, dobar i vrijedan težak, posebno na sikiri. Njegovi brojni potomci bili su svi odreda vrijedni ljudi, posebice njegov sin Petar, koji je ostao živjeti s ocem, dok su druga braća otišla u Ameriku. I on je bio među prvim sikačima u mjestu, a drugi po broju stabala višanja i prihodima od njih.

Miće Vrslalović - Glavarovac, rođen je 1876. godine. Stanovao je u Zadolcu, u kući koja sada pripada njegovom unuk Miodragu Vrsaloviću. U vrijeme akcije, imao je 41 godinu. Među svima njima, bio je najniži. Od rođenja je bio malen rastom, a još je k tome na leđima je imao veliku grbu (gobu). Sjećam ga se vrlo dobro, kao starijeg čovjeka i kao jednog od najvrjednijih težaka, vješta na motci i kosoru. Uvijek je pravilno govorio hrvatski. Pisao je lijepo i čitko pa je običavao sastavljati oporuke. Prepisao je nekoliko životopisa svetaca za našu crkvu. Da bi opravdao nečiji nerad, koristio se izrekom: Čovjek nema ljubavi. Bio je stalni pjevač u crkvi, na koru, uz orgulje. Bio je rado viđen u svakom društvu, jer je dobro pjevao i uveseljavao ljude, bio je društven i blage naravi. Navodno je pio kobilje mlijeko. To je vrlo vjerojatno jer je jako volio konje i uvijek je imao barem jednu skotnu kobilu. Pričalo se, kako se, premda malena rasta, mogao hitnuti kamenom ispod ruke, sa svoje lantane (Iza Dolca) čak do Knežići u Malu bandu! I to je vrlo vjerojatno, jer je imao nerazmjerno dugačke ruke.

Miće Zamarija Hržić, u Povljima jednostavno poznat kao Miće Bošnjak.
Rođen je 1887. godine. U vrijeme akcije spašavanja zvona, imao je 30 godina. Bio je pomorac. Potječe iz poznate pomorske obitelji, iz koje potječe i Ivan Hržić, njegov barba. Čovjek koji je jedrenjakom Colonia 1874. godine, preplovio ocean, jedreći od Trsta do Montevidea.
Sjećam se Miće Bošnjaka, kao mršavog, blijedog i starijeg čovjeka, kako kašlje i šeta rivom. Bolovao je od tuberkuloze, za koju tada uopće nije bilo lijeka. Čudili smo se njegovom kaputu koji je imao suviše velike džepove. Čudili smo se i njegovoj mirnoći, kojom se nosio sa svojom bolešću. Živio je u onoj prelijepoj i danas postojećoj kamenoj kući na rivi, sa prekrasnim pergulom, koju danas posjeduju njegov sin Ivo i kćerka Zagorka.

Juraj Ostojić, rođen 1883. godine, u akciji spašavanja zvona imo 34 godine.
U Povljima je poznatiji kao Zore Unkov. Sjećam ga se jer se družio s mojim ocem. Obojica su bili kamenari. Odgojio je dva vrsna sina kamenara, posebno Štefana kojemu kao diladuru, nije bilo premca u mjestu. Najmlađeg sina Dragu, ubili su Nijemci, na Okuču, početkom 1944. godine. Za vrijeme nekakve uzbune, njemački vojnik jednim metkom ubio je Dragu i Milana Litovića – Franka. Sva tri Zorina sina su bili glazbeno nadareni, posebno Mate, od milja zvan Mateito, koji je najbolje svirao bombardinu.
Zore je također tragično završio. U Zagrebu, na glavnom kolodvoru, preko noge mu je prešla lokomotiva. Kažu da je nije dao amputirati, pa je od zatrovanja umro u bolnici. Cvitko Ostojić, rođen 1887. godine, imao je 30 godina i bio najmlađi sudionik događaja. U Povljima ga zovu Cvitan Knežić. Koliko se sjećam nitko u našem selu, nikada nije imao to ime. Sa simpatijom sam saznao da njegov unuk nosi ime Cvitko. Izvrstan je brodski mehaničar i ima svoju firmu: Cvitko Brizić – PUIZ, Gornji Humac. Sjećam se Cvitana, bio je malena rasta, ali osobito okretan, jak i žilav , brzohodan čovjek. Lijepo je pjevao, ali nije bio crkveni pjevač, tek tu i tamo, ponekad. Dvije stvari mi osobito ostadoše u sjećanju: njegov mul Berac i njegovo zamuckivanje. On onako malen a mul ogroman, visok, snažan, berast. S kakvom spretnošću je on prtio mihe (mjehove), drva i kamenje u petradi. Ostavljao je dojam snažnog čovjeka vrijednog poštovanja. Uvijek sam se čudio kako u tako malom čovjeku može biti toliko force. One tužne ožujske noći, u veljači 1944. godine, kada je njemački brod odveo sve muškarce iz našeg sela u nepoznato s prozora Cvitanove kuće začuo se plačući glas njegova sina Ivana: Zbogom ti pape moj! Ćepekajući, Cvitan mu je odgovorio: I-Ivane mali, da te Berac ne hapne! (Ivane mali da te Berac ne hlapne, tj. udari). Ivan kao jedini muški nasljednik u kući, morao je preuzeti brigu nad velikim Bercem, mulom, pa je strah u oca bio razuman. Ivan se vratio živ, a umro je u Povljima 1957. godine, u 70 godini života.


KRAĐA ZVONA
Vratimo se sada noći 18. veljače 1917. godine i uz malo mašte dočarajmo kao je izvršena akcija spašavanja povaljskih zvona. Mala četa od šest ljudi objesila je na debelu gredu veliko zvono teško 330 kg i nosila ga brzim koracima povaljskom rivom, jer oni su, zapravo, od države krali svoja zvona. Apsurdno, ali istinito. Za njima je Stipe sa čivirama, koje podmeće kad nosači trebaju otpočinuti, kako ne bi na zemljanoj rivi ostavili trag. Stalno mi je pred očima slika petorice velikih ljudi i jednog malog, grbavog čovječuljka, u opancima, koji se svom snagom upinje da i on ponese svoj dio. Na svakog otpada po 55 kilograma tereta, nije to baš ni tako lako. Jesu ljudi kršni i vični teškim poslovima, ali ipak, put je dug preko tristo metara. Noć je, posao treba brzo obaviti. Čeka ih još jedno zvono i sve treba još jednom ponoviti. U strahu su, jer se svaki čas može vratiti stražar Puzigaća, koji je napustio stražu i otišao ugasiti lanternu na vrh Punte. Drugo srednje zvono, bilo je lakše ponijeti, jer je težilo 250 kilograma. Posao je obavljen u najboljem redu, prije nego se Puzigaća vratio s Punte. Kako su zvona bila ispod ogromnih badnjeva, čuvar ništa nije posumnjao, jer su badnji bili na svom uobičajenom mjestu, na Novoj rivi.
Zakopana u đubar u kućici Ivanice i Anke Vrsalović i Biskopove, naša dva velika zvona, dočekala su svršetak I. svjetskog rata. Dočekala su dan 11. studenog 1918. godine, kada je žuta Monarhija klekla, a zvona ugledala svjetlo dana. Nakon 18 mjeseci, donijeta su pred crkvu u Lokvu i obješena na gredu između dva badnja izazvavši nezapamćeno veselje. Djeca su u njih udarala kamenčićima, a žene ovećim predmetima da čuju njihov milozvučni zvon. Isti onaj koji već 50 godina poziva Povljane na molitvu, najavljuje podne, jutarnjicu i večernicu, veselje za svečanost i žalost, kad najavljuje smrt.
Tko je izradio povaljska zvona i postavio ih u kampanel? Dr. Ivan Ostojić – Knežević, kratko je zabilježio: U uglu između zapadne i južne lađe povaljske crkve, podignut je kameni zvonik započet 1956, a završen 1972. godine. U njemu vise tri zvona nabavljena iz renovirane stare mletačke ljevaonice "Del Polli", na njima i danas stoje urezani zapisi, koji to potvrđuju.
Moj nećak prof. Jakša Zlatar, prije nekoliko godina u telefonskom razgovoru rekao mi je da je zagrebačka koncertna direkcija izdala kalendar za period 1999. - 2003. godine, na čijoj su naslovnici povaljske orgulje. Nabavljene su 1838. godine. Izvanredne su ljepote, sa onim skladno poredanim olovnim cijevima, koje ja nazvah trumbe , koje su na svu sreću, izbjegle sudbinu da ih austrijanci upotrijebe u ratne svrhe. Smještene su u jedan od najstarijih povijesnih ambijenata, u starokršćanskoj krstionici iz 5. ili 6. stoljća. Ostale su kao spomenik kulture na ovim prostorima. Tako naš organj i naša zvona imaju dugi kontinuitet sviranja i zvonjenja.Nešto odlučnost, nešto sreća i snalažljivost Stipe Baškina i družine, sačuvaše ih do danas.


Zvonik crkve u Povljima

Dva velika povaljska zvona, eno ih, zvone, slave vise i njišu se na vrujanskoj buri, gore visoko pod oblacima, na našem kampanelu. Spadaju u najstarija bračka zvona, jer su 1917. godine spašena od austrijske rekvizicije. Pa neka tako bude i sutra!

Austrijanci su 1916. i 1917. s Brača odnijeli gotovo sva zvona s namjerom da ih pretope u topove. U crkvama gdje su bila tri zvona , ostavljali su po jedno. Osim zvona, uzimali su i olovne cijevi iz orgulja. Don Mate Hraste, koji je u Mircima župnikovao od 1919. do 1942. godine, u svom Ljetopisu kaže: Godine 1916. za vrijeme Prvog svjetskog rata (1914. - 1918.), austrijska je vlada, kako svuda, tako i u Mircima, oduzimala zvona, ostavivši samo jedan, pa je tako za sve službe Božije, zvonilo samo jedno zvono. Ipak, neki domišljati ljudi, da ih ne ubija ta jednolična zvonjava, objesili su u zvon još jedan bat ( u Povlja kažu bilac), pa bi sa dva bata izgledalo kao da zvone dva zvona...

Nakon završetka rata, ne samo Mirca, nego i mnoga druga bračka mjesta nisu imala zvona. U Mircima je šest godina zvonilo samo jedno zvono. Prema don Mati Hrasti, bilo je tako sve dok se iz Kalifornije nije vratio Mirko Lukić u posjet starom ocu Ivanu. Župnik i ugledniji ljudi zamolili su ga da u Americi prikupi novca od dobrostojećih iseljenika za kupnju novih zvona. Skupio je lijepu svotu od 1000 dolara kojom su naručena četiri nova zvona u tvornici Cukrov u Splitu. Prvi put nova zvona su zazvonila 1921. godine.

Otkako je Papa Sibinijan, čiji je pontifikat trajao samo dvije godine (602 - 604), uveo zvona u kršćanske crkve zvona su sredstva kojima se crkva služi pozivajući vjernike na molitvu, ... zvoni podne, jutarnjicu, večernicu, upozorava na nevere, požare, radosti i žalosti, obznanjuje Uskrsnuće i Porođenje, slaveći sve mise svete. Zvona su postala obvezni crkveni rekvizit, bez kojega danas nema ni jedne crkve na svijetu. Tijekom minulih stoljeća imala su ga i manje crkve i kapelice, posebno na grobljima. Tako se postepeno razvijao i poseban obrt za izradu najraznovrsnijih zvona. U prvom redu, velikih zvona za zvonike i preslice, sa zadatkom i takmičenjem u neku ruku, čiji će se glas dalje čuti. Najjače i najveće do danas izliveno zvono je „Car Kolokol“ (Car zvono), iz 1735. godine, na Moskovskom Kremlju, teško 200 tona. Ono se i danas, svake noći u ponoć (u 10 sati po našem vremenu) oglašava sa kremaljskih zidina. Od tog jednog zvona, u Povljima bi se moglo napraviti 666 zvona težine i veličine našeg velikog povaljskog zvona. Kada bi ih poslagali jedno do drugoga, dosegli bi od Okuča do Žala. Kako su se zvona upotrebljavala u mnoge svrhe (na brodovima, kućnim vratima, na vratu životinja, pa i kao dječje igračke) zanatstvo za izradu zvona se brzo širilo, naročito ono za izradu velikih crkvenih zvona. Stvorio se u čitavom svijetu obrt ljevača zvona sa dugogodišnjom tradicijom. U Splitu je najpoznatiji ljevač bio Jakov Cukrov (1828 - 1902). Kod njegovih potomaka 20 godina kasnije župnik iz Miraca, nabavit će mirčanska zvona, koja još i danas zvone.

Zdravko Zlatar Jovin