Autori // Zdravko Zlatar Jovin


Rodna kuća hrvatskih pjesnika braće Ostojić
HOTEL OSTOJIĆ
Kada putnik namjernik navrati u Povlja i prošeta obalom, zapazit će veliku, staru, dobro uščuvanu zgradu iz 1864. godine, na čijem pročelju se nalazi kamena spomen- ploča s natpisom: RODNA KUĆA HRVATSKIH PJESNIKA BRAĆE OSTOJIĆA.

Povljani je zovu Hotel Ostojić jer su u njoj, u drugoj polovini 19.stoljeća, besplatno boravili brojni uglednici iz Splita i Brača. Rijetko je koji viđeniji gost došao u Povlja ili bio gost Selačke općine i čitaonice Hrvatski sastanak, a da nije posjetio Hotel Ostojić. U Povljima se tada razvijala živa kulturna i politička aktivnost potaknuta događanjima u Dalmaciji, vezanim uz narodni preporod i otvaranje pučke narodne čitaonice. Kuća Petra Ostojića bila je najpoznatije sastajalište i prenoćište mnogih narodnjaka.

Nikola Ostojić (1871-1945) oženio je Zagrepčanku Olgu Hodec s kojom je dobio sinove: Mladena, Hrvoja i Zvonimira te kćer Blaženku. Sve četvoro djece imali su smisla za književnost i umjetnost, naročito Hrvoje, koji je od 1935. godine, u Johannesburgu objavio zbirke pjesama: Krugovi (1960) i Olovni oblaci (1971), a u Zagrebačkim novostima 1939. tiskana mu je novela Pither Botha.


Nikola i Olga Ostojić

Iz njegovih sjećanja saznajemo koji su ugledni ljudi u to vrijeme posjećivali Povlja i odsjedali u njegovom Hotelu.

Tako on spominje: Fra Grgu Martića (1822-1905), koji je kao gost obitelji Didolić boravio u Selcima, a onda došao u Povlja Ostojićima u posjet i kod njih boravio nekoliko dana. Fra Grgo je bio franjevac, hrvatski književnik iz Bosne. Bio je pristaša Ilirskog pokreta i vrlo popularan, posebno u našim dalmatinskim krajevima. S njim je u Povljima je bio kršan momak u narodnoj nošnji, njegov sluga pratilac s puškom kremenjačom preko ramena.

Fra Ivan Despot, veliki hrvatski rodoljub i pjesnik, neko vrijeme franjevac u Sumartinu, dolazio je češće u Povlja. Prijateljevao je s Tomom Didolićem ml., narodnim zastupnikom Dalmatinskog pokrajinskog sabora i glavnim bračkim pokretačem borbe za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom.

Poznati hrvatski političar i pisac dr. Antun Radić (1868-1919, stariji brat Stjepana Radića ( utemeljitelj Hrvatske pučke seljačke stranke 1905), sa suprugom je došao u Selca u posjet Didulićima te posjetio i Povlja. Tom prigodom pohvalio je književni rad braće Ostojić, a kasnije objelodanio jednu njihovu pjesmu (Žuljavim rukama u listu Dom). Najviše se interesirao za bogatu obiteljsku knjižnicu braće Ostojić koja je u to vrijeme brojila nekoliko tisuća knjiga. Bila je smještena u velikom staklenom ormaru koji se protezao preko čitavog hodnika. Iz te bogate knjižnice, do danas, ništa nije sačuvano. Veći dio knjižnice uništen je 1944.godine u vrijeme njemačke okupacije i njihovog boravka u kući Ostojića. Nakon odlaska Nijemaca bez traga je nestao i ogromni ormar i rijetke preostale knjige iz knjižnice braće Ostojić...

1. Muževi Ilirske dobe:
Kronologija (Liver -1996.) Slika na str. 150. Godina, 1844. Prikazuje 59 Iliraca u II redu, treći s lijeva je fra Grga Martić. U sredini uvećana slika predstavlja Jurja Draškovića i Ljudevita Gaja. Tu su i dvije žene: D. Jarnerić i S. Rubido-Erodi.

Hrvatski književnik i političar Dr. Ante Tresić Pavičić rodom iz Vrbanja na otoku Hvaru (1867-1949) u Povljima je boravio više puta i ostajao po nekoliko mjeseci, dakako uvijek u kući Ostojić. Bio je dugogodišnji prijatelj pjesnika Nikole. Za razliku od drugih gostiju koji su navraćali u kuću Ostojića, imao je svoju sobu. U njoj je napisao nekoliko svojih drama i brojne pjesme. Možda je baš u Povljima skladao pjesmu Glasovi s mora Jadranskoga ili dramu Katarina Zrinska. Bio je krupan i jak pa se često s mještanima natjecao u bacanju kamena s ramena u čemu je bio nenadmašan. Odlično je plivao, veslao i jedrio. Poznavao je sazviježđa pa je za vedrih noći učenijem svijetu, a posebno gospođici Ljubici, sestri braće Ostojić, tumačio pojave na nebu i kazivao imena pojedinih zvijezda.

Najpoznatiji dalmatinski političar iz tog perioda, koji je posjećivao Ostojiće, bez sumnje, je bio dr. Ante Trumbić Malo je poznato da je upravo on bio vjenčani kum Mati Ostojiću. Za svojih čestih posjeta Povljima, Trumbić nije bio toliko s narodom kao Tresić Pavičić već je s mještanima vodio korisne i opuštene razgovore, pa su ga ljudi uzimali s respektom i pozdravljali. Povaljski kapetan Gilić, kao slikar amater izradio je nekoliko portreta (ulje na platnu između 1935-1936) dr. Ante Trumbića. Neki se i danas nalaze u povaljskim kućama.

Jednom prigodom u Povlja je došao i pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević (1865- 1908). Došao je u društvu ilirskog pjesnika Josipa Milakovića (1861-1927). Kako im je bilo u tim davnim vremenima pod kraj 19. stoljeća, u seocetu bez pošte, novina, često i bez parobroda i inih veza sa svijetom, posebno u zimskim danima, kad bura iz Vruje, okuje Povlja? Mora biti da su se obojica dugo sjećali Povalja i povaljske bure.
Josip Milaković napisao je poeme: Vjetar i talasi, U zatišju, Sreća mladosti te dvije knjige za omladinu Božićnice i Mali svijet.

O boravku ove dvojice pjesnika u Povljima Nikola Ostojić navodi:
…Bilo je divota slušati ova dva pjesnika, jedan tobože pesimista (Kranjčević), inače u životu pun vedrine i žara i vedrog humora, začinjen nekada sarkazmom, grugi (Milaković), praktički otac obitelji, zabrinut za djecu i čitav narod, pun pisanih bilježaka da ne bi slučajno zaboravio koju dužnost...

Povlja su često posjećivali i dr. Ivan Dujmišić, dr. Ivan Jablanović, pa Vejsil Čurčić te dr. Dujmišić, koji je u Povljima provodio dane i dane, jer je bio kumstvom vezan za obitelj Ostojić. Bio je skroman čovjek i nikad nije spominjao svoj obimni književni rad, teološka djela i mnoge prijevode. Osobito se volio vozikati brodom i ribariti. Kupao se noću jer ga je fasciniralo fosforiranje mora. Dok dr. Jablanović nije mario za more i ribolov već je kao povjesničar u bogatoj knjižnici tražio njemu interesantne knjige, u kojima je opisivana povijest Brača i Povalja. Pored toga rado je razgovarao s mještanima interesirajući se za mnoge događaje iz prošlosti, za priče i legende.

Zanimljiv je podatak da je u Povljima boravio i Osman Hadžić, pisac pripovijetki iz života bosanskih Muslimana. On je i sam bio Musliman. Njegov boravak u Povljima značajan je po tome što je u Povlja doveo nekoliko bugarskih sveučilištaraca.

Nekako u isto vrijeme, možda i nešto kasnije, u Povlja dolazi i Francuz Ivan Lapenn. Bio je prijatelj i gost našeg Nikole i s njime se dopisivao i družio.
Navraćao je u Povlja i dr. Matej Becnur ( 1860 -1928), slovački književnik koji je pisao pod pseudonimom Martin Kukučin. Uvijek je bio gost hotela. Zanimljiv je podatak da je dr. Matej Bencur došao u Selca kao općinski liječnik na preporuku i zagovor Maruše Neureterove, bogate Čehinje iz Praga, koja je također više puta kao turistkinja, s društvom dolazila u Selca i posjećivala Povlja. Ona je svojim ponašanjem, ludorijama, ekstravagantnim oblačenjem i naročito odlascima u lov na zečeve, sablažnjavala stanovnike malog otočkog mjesta. Koncem 19.stoljeća, pokojni ing. Stanko Ostojić, student agronomije praškog fakulteta, ugostio je svoje prijatelje i prijateljice, češke studente. Čehinje su se nonšalantno, graciozno šetale rivom u šorcevima, kupale se razgolićene i zabavljale na veliko. Povljani bi rekli:… po češku živjele… na opće zgražanje Povljana koji su okretali glave, zamjerajući takvo ponašanje strankinjama i Stanku, koji ih je doveo u Povlja. To je bilo vrijeme kada se u crkvu nije smjelo ići bez čarapa, golih ruku iznad lakta i bez pokrivala na glavi. Vrijeme kada su se naše starije žane kupale u veštama do gležnja.

U Povlja, prema sjećanju našeg Nikole, dolazili su još i Rikard Katalinić Jeretov, pa Marin Sabić, Anka Tkalčić, Ivo Cipiko i Josip Bilić...
Književnik Rikard Katalinić Jeretov (1869-1954) u 85. bio je Nikolin vršnjak. Zajedno su, kao i sa spomenutim Francuzom Ivanom Lepennom , služili austrijsku vojsku u Zadru. Nikola ga je nazivao pobratimom pa je više puta dolazio u Povlja njemu u posjete. Dugo godina su se dopisivali o čemu svjedoči još neistražena Nikolina bogata korespondencija razasuta kod nasljednika. Rikard Katalinić, kojega su Povljani od milošte zvali Barba Rike, što mu je bilo i književni pseudonim za vrijeme I. svjetskog rata, kao rodoljubni pjesnik bio je proganjan i zatočen u Beču, a za vrijeme talijanske okupacije u II. svjetskom ratu, kao antifašist od Talijana odveden u koncentracioni logor na Liparima (otok u Tirenskom moru).

(Kada sam u ljeto 2000. godine, kod Božene Kralj-Vrsalović razgledavao sve knjige i prašnjave papire, od ostavštine njenog nona Frane Vrsalovića Viskova, jedan od aktivnih povaljskih narodnjaka, pronašao sam knjižicu malog formata naslovljenu: S moje lire. Odmah mi je privukla pažnju. Znao sam da su to pjesme Riakarda Katalinića Jeretova, čestog gosta braće Ostojići, Vrsalovići i Viskovi i velikog prijatelj Povalja. Knjižica je nepotpuna, ima svega 64 stranice. Ne znam koliko ih fali. Sadrži 67 pjesmica, mahom nostalgično-rodoljubnog karaktera.

Moram spomenuti još neke ličnosti o kojima je tako uvjerljivo pisao Nikola. Marin Sabić (1860-1923) napisao je putopis Lourdes te lirske pjesme Trenutci, zatim literarne prikaze i informativne članke o stranim književnicima. Anku Tkalčić smatra naš Nikola najgorljivijom Hrvaticom koju je u to vrijeme upoznao. Bila je učiteljica i voljela se dopisivati s uglednim hrvatskim prvacima onoga doba, tako da je i njena korespondencija vrlo bogata i zanimljiva.

Cipiko Ivo, potomak stare trogirske porodice Cipiko, čiji je davni predak Korolian (1426-1493) sudjelovao u protuturskoj ekspedicionoj floti Pietra Moceniga (1470-1474). Svoje sudjelovanje u toj ekspediciji zorno je opisao. Koriolan Cipiko je sagradio danas poznatu gotičku palaču Cipiko u Trogiru. Ivo Cipiko je po nagovoru Mate i Nikole Ostojića, počeo pisati i razvio se u izvrsna pripovjedača. Najbolji mu je roman Pauci.

Dakle, prvi povaljski hotel nije sada postojeći Galeb, već zgrada na Novoj rivi, pokojnog Petra Ostojića i njegovih sinova, braće, pjesnika i trgovaca, danas u vlasništvu pok. Milana Ostojića Lovrina.

Velika kamena kuća Petra Ostojića Kumpiraša, znanog kao šjor Pjero, bila je, tijekom devetnaestog stoljeća, svjedokom brojnih događanja i žive političke i kulturne aktivnosti kojih se sjeća i o kojima piše Nikola Ostojić.

Zdravko Zlatar Jovin