Autori // Zdravko Zlatar Jovin


Potapanje ratnog broda "Szent István"

Na današnji dan, pred stotinu godina, moj davno preminuli mještanin Milan uputio je svojoj dragoj dopisnicu koja završava: Pozdravi sve, tebe mila ljubi tvoj Milan. Pola, 19/8.
Imao sam izuzetnu sreću da u svojoj arhivi, među brojnim razglednicama i dopisnicama, pronađem i ovu njegovu.


Dopisnica
Prednja strana i poleđina dopisnice


Slika na prednjoj strani prikazuje mladu djevojku i mornara koji joj prilazi s leđa obučen u lijepu mornarsku uniformu. Iznad njih naslikan je parobrod u punoj brzini (više sliči na civilni nego na ratni brod). Na dnu piše: Ade, mein Lieb' ich muss scheiden (Zbogom draga moja, ja moram otići).
Na poleđini  krasopisom svojoj dragoj Katici, Milan se javlja. Datum: Pula, 19. 08. Tu su, jedan do drugog, dva poštanska žiga. Pažljivim čitanjem doznajemo da je poštanska karta 19. 08. 1917.upućena s ratnog broda Szent Istvan.
Proći će od tada deset mjeseci kada će ratni brod Szent Istvan, ponos Austro-ugarske ratne mornarice  biti torpediran i završiti na morskom dnu.
Tko je pisac poštanske dopisnice, kako je ona dospjela u moje ruke i kako je došlo do potapanja ovog ratnog broda?


Torpediranje i potapanje Szent Istvána
Austrijska ratna mornarica je imala nekoliko velikih brodova: „Viribus unitis“,“Tegetof“, „Princ Eugen“ i „Szent István“. Svi ti veliki i dobro opremljeni ratni brodovi, izgrađeni su u Trstu. Imali su 20 000 tona istisnine, dugi 150 metara, bili su naoružani s četrdesetak topova, najveći su bili do 305 mm. Oklop im je bio do 280 mm, debljine. Svaki od njih je imao po 1100 članova posade. Svi su uglavnom bili usidreni u lukama. Ipak 10. lipnja 1918. godine tri  broda isplovila su iz Pule prema Otrantu s ciljem da razbiju protu- mornaričku baražu na ulazu u Jadran. Na tom putu, sutradan u jutro 11. lipnja 1918.godine, malo prije zore,  kod otoka Premude napali su ih talijanski borbeni čamci „MAS“. „Tagetofa“ i „Princa Eugena“ su promašili, a „Szent Istvana“ su pogodila dva torpeda i uskoro, nakon nekoliko sati agonije,  zajedno s mornarima koji se nisu uspjeli spasiti, završava na dnu Jadranskog mora. Prvi svjetski rat je završio 11. studenog 1918. godine pa je Szent István potopljen samo pet mjeseci prije njegova završetka.


Potopljen je baš onaj ratni brod na kojemu je bio mornar Milan Ostojić. Pričao mi je naš Mile, pred samu smrt, sredinom 1961. godine detalje o tom događaju:

  • Čim je pala komanda, nakon torpediranja: „Schiff verlassen“, skoči sam sa korvete broda u more i ka cipal zapliva svom žestinom. Ni meni triba šalavaomin. Ima sam 36 godin, pun snage i želje da što brže otplivam dalje od broda, kako me ne bi povukao vrtlog, prilikom potonuća broda. Pliva sam stotinjak metara, a onda sam se okrenuo. Brod je bio izvrnut naopako, Kolumba je bila na površini. Desetci mornara su se penjali po brodu, a more je bilo crveno, krvavo.  To su oni koji nisu znali plivati, nisu uspjeli uzeti ni pojaseve za spašavanje. Budući je dno broda bilo puno oštrih školjaka, ruzinavo i dotrajalo željezo izranjavalo je tijela tih jadnih ljudi, a krv se prolijevala u more. Tri sata sam plivao, tri sata sam bio u moru. Sreća naša da je bio lijep i topao dan, pa more nije bilo hladno, tada je naišla torpiljarka koja nas je pokupila i spasila.

 

Ratni brod „Szent Istvan"
Potapanje ratnog broda „Szent István"

 

Tko je Milan? Tko je Katica? Tko su osobe s te razglednice?
Milan, Mile Ostojić Lovrin, bio je prvorođeni sin Blaža pa su ga majka, a i svi ukućani od dragosti i milja zvali Mile. Rođen je 14. listopada 1881. godine. Mobiliziran je 1914. godine, odmah na početku rata. Tada je imao 33 godine.  Određen je da služi u mornarici i to baš, na njegovu nesreću, na brodu Szent István. Još prije nego je mobiliziran, imao je djevojku Katicu s kojom se oženio  1922. Milan Mile Lovre je umro u prosincu 1981. u stotoj godini. Njegova djevojka, kasnije i žena Katica rođena je 15. listopada 1887. godine, a umrla je 21. studenog 1960. Potječe iz obitelji Zlatar Kornelići. Njihov sin Pero, zvani Piple, još dok smo išli u osnovnu školu u Povljima, ispričao nam je priču o svome ocu, o potapanju ratnog broda i njegovu spašavanju. Mi mu nismo vjerovali, a on je otrčao kući i donio ključ kabine s broda Szent István. Ključ je bio od mesinga, velik i svijetao. Rekao nam je da je njegov otac bio posilni nekom visokom časniku kojemu  je uređivao kabinu. Pri napuštanju broda taj ključ mu je visio na ogrlici obješenoj  oko vrata,  koja je služila za identifikaciju. Pero Ostojić zvani Piple živi u Rijeci i ima devedeset godina. Sačuvao je taj ključ, kao i razglednice koje je njegov otac kao mornar sa Szent Istvána slao svojoj dragoj u Povlja.

Pero Ostojić Piple
 Ovdje je slika Pere Ostojića Piple, kada je imao 25 godina


Supetar, 19. 08. 2014.                                


Zdravko Zlatar Jovin