Autori // Zdravko Zlatar Jovin


Ribar na mrežama

U ne tako davna vremena posve je uobičajeno bilo da nekoliko puta na godinu uvale našeg otoka posjete ogromna jata tunja i palamida, a česta su bila i nastojanja bračkih ribara da tu njihovu naviku iskoriste za velike ulove. Priča o jednom od najuspješnijih takvih ribarskih poduhvata dogodila se u Povljima, točnije u tamošnjoj uvali Dramotinj, a glavni joj je protagonist bio jedan od ponajboljih povaljskih ribara u to doba Đovani Haraho.

Dugo vremena je Đovani pratio i promatrao okupljanje plova velike plave ribe u povaljskim uvalama i poigravao se mišlju o velikom ulovu. Primijetio je, kako tunji i palamide najčešće dolaze u uvalu Vrilo te u Dramotinj, uvalu koju s jedne strane zatvara rt koji Povljani zovu Ratac, a sa druge strane je Šćirova glava.

U planiranju toga lova Đovani je poduzeo dva koraka: prvo je dao izraditi dugačku mrežu velikog oka (28x28 mm) kako bi bila lakša za istezanje. Samo su krila uz saku i saka bila nešto gušća. Zvala se lokarđera (lokardara), bila je od debljeg konca dugačka sto i pedeset paši(cca 300 metara).

Kad je mreža bila spremna, kao drugi korak, uveo je stražarenje, tj. stalno promatranje morske površine u potrazi za promjenama koja bi nagovijestila pojavu jata ribe. Velikim leutom ljudi bi se iskrcali pod Šćirovu glavu ili na strmu stranu uvale Vrilo, koja se zove Križan, gdje bi čekali pojavu ribe. Riba se obično pojavljivala u ljetnim mjesecima i početkom jeseni pa je stražarenje bilo dugotrajno jerbo se vale pazilo od popodneva do zalaska sunca. Jata riba su obično dolazila sa zapadne strane.

Pored toga Đovani je svakodnevno, u tom razdoblju, pa i kasnije, u stare dane dolazio do kapelice sv. Ante, na punti i „panao“ jata riba. Lako ih je bilo opaziti, jer od tuda puca krasan vidik prema Sohama, Crnom ratu i čitavoj uvali povaljskoj. Osim toga, takove plove obično prate galebovi, a i sama riba ostavlja jasan trag na pučini jer se palamida praćaka i šprica, dok se tunji kreću u blagom pokretu „oru“ more i ostavljaju iza sebe brazdu.

Promatranje mora, radi izlova tunja bilo je organizirano na nekoliko mjesta duž našeg Jadrana. Posebno u Bakarskom zaljevu, gdje su na visokim ljestvama stalno stražarili ljudi.



Promatračnica za tunje u Bakarskom zaljevu

Priču o Đovanijevom velikom lovu na tunje ispričao je njegov sin Miće Zlatar Haraho: „Brat Ante i ja smo toga dana bili brati višnje u Dubišće. Doma je osta otac i on je zapasa tunje u Dramotinju. Ogromno jato tunja ušlo je u povaljsku valu, taj dan i čitavo jutro kružilo je po njoj od Podpunte pa sve do Šćirove glave, zalazivši pri tome i u Dramotinj. Toliko su orali i ostavljali vala za sobom pa sam uvjeren da je toga dana povaljska vala bila puna ribe, puna paše koju je tunj ganjao...

Bilo je lito, vruće. Nikoga u selu da da ruke zapasat. Vrime je branja višanja. Sedmi misec, svit je u polju. Moj otac je počeo tražiti ljude koji će mu dati ruku u ribolovu. Kod Špetrovih u konobi radio je Drago Borojević, bačvar. Prvo je zamolio njega za pomoć, a kasnije su im se pridružili Fabijan Zlatin (Baškin), pa Petar Dragičević i Ivan Zlatar Đinđe. Same pripreme su prilično dugo trajale jer je trebalo izvaditi mrežu iz konobe i složiti je na leut kako valja, nakon čega, sa tako malo ljudi na brodu, doći do Raca. Kad su došli, riba je veće bila u vali. Ostali na brodu su nagovarali moga ovca Đovana da odmah zapaše no on nije htio, već se umjesto toga odvezao na drugu stranu pod Šćirovu glavu i baš tada je riba izašla iz Dramotinja. Opet je doplivala do Podpunte pa se nakon malo vremena ponovo vratila u uvalu Dramotinj. Tada su je zapasali. Prigradili su valu. Otac je zna dužinu mreže i počeo pasat ispod Garme i došli su priko do pod Kneževićevo iza Raca, do u bok.

Taman su kola došla do škrape. Riba je zapasana i sva je u vali. Ali mriža lokađera ne može toliku količinu ribe izvaditi. Pogotovo ne toliko veliku ribu, koja može probiti mrižu, kad se nađe u tisno. Pukla bi. Raspala bi se. Otac je to zna i odluči je da ide po šabakun u Pisak po specijalnu mrižu pletenu od debelog konca, velikih oka; dugačka je oko 500 metara, a visoka od 50 do 60 metara. Nju ni najveći tunj, makar imao i 100 kilograma, ne može probiti. Tamo je poznavao ribara koji je imao takvu posebnu mrižu za izlov tunja i palamida. Uzeo je malu barku i još dva druga i s njima na vesla otišao u Pisak, po šabakun, a Pišćani su se, nakon karaćeg pregovaranja, odazvali i došli u Povlja sa svojim leutom i mrižom.
Riba je za to vrime bila u uvali. Kružila je okolo i nije pokazivala želju da probije mrižu i pobigne

Kako rekoh, ja i brat smo brali višnje u Dubišćima pa nismo bili doma. Netko nam je javio da je otac zapasa tunje u Dramotinju, pa smo preko Mosorovog Zagrađića došli u Dramotinj, gdje su Pišćani već bili zapasali šabakun. Bacili su je iznutra naše mriže i dva puta potegli do žala. Prvi put su ulovili 300 komada tunja, a drugi put još 80 komada.

 


Kad se tunji zapašu, more uspini

Riba nije bila velika. Svaka oko 15-16 kilograma, a Pišćanima se odmah dala jedna trećina ribe, jer je takva bila pogodba. Po deset i po dinara za kilogram. Ne znam koje je to godine bilo, mislim nekako oko tridesete. Imao sam tada petnaestak godina. Sjećam se samo da je bilo lito…“
Tako je Miće završio svoju priču ispričanu u supetru 13. siječnja 1998.godine, dakle, gotovo 70 godina nakon što se događaj zbio.

Opisani lov se dogodio sredinom srpnja 1929. godine, u doba kad se na Braču uvelike beru višnje. Tada nikog nema doma, jer su muško i žensko i sva ostala djeca u polju po čitav dan. A višanja je bilo na sve strane i dobro su kurile pa su Miće i brat mu Ante tada brali višnje u polju zvanom Dubišće, gdje je bilo na desetke stotina stabala, raznih gospodara. Miće je tada imao 16, a Rico 14 godina.

Čovjek kod kojeg je Đovani Haraho zatražio pomoć zvao se Kapetanović. Ovaj slučaj je bio povod da njihove obitelji postanu veliki prijatelji.
Izračunao sam da je ukupna količina ulovljenih tunja težila oko 3,5 tona. Nikada se ni prije ni poslije u Povljima nije tolika količina ribe ulovila.
Dramotinj je najljepša Povaljska uvala. Tu je uvijek more bistro. S koje god strane prilazili, ono je uvijek do dna prozirno, jako obojeno plavom bojom. Od događaja kojega opisujem, prošlo je 85 godina. Čitavo vrijeme dok sam pisao u glavi mi je slika Dramotinja i tunja u njemu. S istočne strane uvale je veliko i malo Valjalo. Na Velikom se dno tek nazire, a na Malom je toliko prozirno da se vidi svaki omanji kamen, svaki busen morske trave. A u mojoj glavi, u mojim mislima, u tom zeleno-plavom moru odjednom vidim na stotine komada velike plave ribe. Predvodi ih najveći tunj. Lagano plivaju malo ispod površine, ne ostavljaju nikakav trag iza sebe, dolaze do mriže, blago se okreću do žala pa opet natrag kao da se šeću po nekom modrom parku.


Povaljska vala, Dramotinj, Šćirova glava, Ratac i Punta


Zdravko Zlatar Jovin