Slikarstvo Željka Bubala je stalno u traženju, sklono je mijenama, koje razložnim, predvidljivim tokom slijede jedna drugu. Jedina konstanta koja spaja tu njegovu potrebu za promjenama je potraga za smislom u čijem je središtu sklad. Najprije i najduže naš slikar je bio zaokupljen slikarstvom koje je imalo poticaj, oslonac u kompleksnosti i mekoći Vidovićevskog kolorizma.
          Kada smo se navikli da ga prepoznajemo u tom moćnom likovnom sazviježđu kao osobnost krenuo je u eksperiment podajući se bez ograde boji. Sjećate se njegove izložbe 1999. u ‘Galiću’ i provale direktnog, robusnog otvaranja osnovnim bojama. Tu malu pobunu smo tada doživljavali kao čin pročišćenja. Iz(a)toga, idući dalje, za sličnom zvijezdom za kojom je i startao u likovnosti, stigao je, a gdje bi drugo nego do svoje druge kreativne teraferme, do Ivančića i one rafinirane polemike s njim, do onih u polumrak utopljenih aktova, do izložbe 2001. u palači Milesi koja je, po općem sudu, kvalitetni apogej njegova dosadašnjeg bavljenja s likovnošću.
          Dok su ga hvalili za tek izloženo on se ponovno vraća potentnim, putenim bojama malo uspaljenije, žešće solucije lirske apstrakcije. Taj njegov friški interes ga zaokuplja sve do njegove nedavne izložbe u solinskoj knjižnici rezultirajući lijepim likovnim rezultatom. Oni koji su vidjeli tu izložbu vjerojatno su začuđeni ‘prevratom’ kojeg donosi ova izložba pred vama. U Solinu, npr. slikar je pred nas prostro stol pun delicija.
          Sada je, ovdje pred nama slikarstvo slutnje, o kojem ne treba razmišljati nego, rekli bi fizičari osmozom, direktno upiti. Korizmena rigoroza. Silna množina uspaljenih boja prepustila je mjesto kvazi monokromiji a žučnost njihovih međuodnosa zamijenjeno je sfumatima koji su upili svu tu žestinu, tu opernu atmosferu.
          Ovdje, na ovim radovima, su razdijeljena nova zaduženja, promijenjene funkcije, ali je likovni instrumentarij ostao isti. Primjerice s ovakovim sfumatima, kojih su pune ove njegove slike, Željko je počeo svoj likovni put. Samo što su se u međuvremenu boje ohladile i silna množina boja koje formiraju izmaglice na tragu Vidovića ovdje su svedene na plavo sivu ‘monokromiju’. Oblik se izgubio u apstraktnom slogu. A i to je slikar, baveći se likovnom apstrakcijom odavno ‘odradio’ i usavršio.
          Na prvi, letimičan, komodni i rutinski pogled ove slike mogu nas odvesti vrlo pogrešnom dojmu da su pred nama ne baš zahtjevna uprizorenja. Pogotovo kad znamo da su pred nama radovi slikara koji nas je naučio da od prve osvaja pažnju gledatelja.
          Zašto se ovi radovi ponašaju drugačije? Očito oni nemaju onaj lijepak dopadljivosti s kojim nas je slikar od prve osvajao, oduševljavao. Što je to onda ono s čime bi slikar zagolicao našu pažnju? Po čemu su ovi radovi drugačiji od onih slika na koje smo navikli ?
          Očito je da prvi put Željko Bubalo računa s našom strpljivošću koja će se i te kako isplatiti, jer se ovi radovi pred nama nude kao nikad do sada kod njega viđenu kompleksnost koju trebamo na Salomin način postepeno rastvarati emocionalnome u našoj glavi. Kad smo ušli u njegov svijet lako se strmoglavljujemo do same bogate i
sočne srži ovih vizualizacija. I tada pronalazimo one vrijednosti na koje smo navikli da nam pruža ovaj slikar.
On nam tako dokazuje da i bez tako dobrog saveznika kakav je dopadljivost može vrlo uspješno korespondirati s gledateljem. I usput podignuti svoju artificijelnost na još zahtjevniju razinu.

Andro Filipić