Lokacija: Središnja knjižnica / Atrij Središnjice, 25.3. - 20.4. 2021
ODRASLI

Izložba akademskog slikara Marina Baučića, Katedrala - studije/crteži/slike

Izložbe

Istraživačko-tematski fokus usmjeren je na crkvenu arhitekturu koja bez obzira nosi li formalno-značenjski epitet katedrale–stolne crkve ili ga je nosila u prošlosti, ili je naprosto zdanje koji lovi vizualnog senzibilca svojom oduhovljenom materijalnosti, raskošnom i slojevitom u arhitektonskom i vremenskom značenju. Uglavnom su to interijeri uz pomoć kojih autor dublje progovara o postupno stvarnim, tihim, mističnim i svečanim prostorima duhovnosti natopljenima slojevima ljudske kreativnosti, ideja i emocija, ali Božje prisutnosti u novom kontekstu. U fokus interesa postavlja činjenicu marginalizirane duhovnosti i problem procesa transformacije kršćanskog materijalnog naslijeđa. U kvazi-intelektualnom i konzumerističkom polju neoliberalnog djelovanja neka crkvena zdanja i kod nas, ali još više u Europi, svedena su samo na okvir za neke druge sadržaje i trgovačke računice. Ljepota katedrala, pogotovo gotičke arhitekture, spaja harmonije svjetla i sjene, razuma i emocije, mistike i duhovnosti, stvarajući idealan nacrt za slikarsko ostvarivanje apstraktnih promišljanja kroz traženja savršenih kompozicija. Iako je serija pod nazivom „Katedrala“ dijelom doživjela javnu eksponiranost, ona živi neugaslim dahom pa autor neprestano nadopunjava i razvija samu ideju stvarajući nove slike kroz različite motive. Proces rada iziskuje istraživanje na terenu, pa putujući, fotografirajući i crtajući skice u različitim sakralnim zgradama, slikar iščitava i povijesne zanimljivosti nastajanja te života pojedinih zdanja. Katedrala je simbol kršćanske i europske kulture, poveznica država i narodnosti, dom gdje gubimo nacionalne, rasne i svjetonazorske razlike, prostor u kojem se stapaju prošlost, sadašnjost i budućnost. To je prostor kojim autor želi ispuniti svoja platna, a taj isti ne sadržava čvrstu formu od koje je satkan, već nestaje i cijedi se kao voštanica Inspiraciju su u crkvenoj arhitekturi kroz povijest pronalazili mnogi umjetnici od Turnera, Moneta, Matissa i Picassa. Diveći se graditeljima koji su svojim radom iskazivali želju približavanja božanskom, slikari su iskazivali potrebu za razumijevanjem beskonačnosti. Arhitektura koja u sebi ne nosi vrijeme je satkana duhovnošću i umjetnošću te tako traži od promatrača očuvanje i vječno divljenje dok u velu mistike i transcendencije vodi kroz kompozicije novih svjetova i života.