Hiroshi Teshigahara Klopka (1962, 97 min), edukativna projekcija filma

Petak, 15. veljače 2019. u 17:30, dvorana 3 Središnje knjižnice

Hiroshi Teshigahara (28.01.1927, Tokyo, Japan – 14.04.2001, Tokyo, Japan)

Japanski redatelj i producent. Diplomirao slikarstvo na tokijskom sveučilištu 1950. Isprva se bavio slikarstvom, kiparstvom, kazalištem, a na filmu debitirao kratkometražnim dokumentarnim filmom Hokusai (Hokusai, 1953), o životu i umjetnosti slikara i majstora višebojnog drvoreza Katsushika Hokusaia, sljedbenika škole Ukiyo-e (čuvenog po drvorezu Veliki val iz ciklusa Trideset šest pogleda na Fujiyamu). Tijekom 1950-ih slijede srednjometražni dokumentarni Dvanaest fotografa (Juuninin no shashinka, 1955) i Ikebana (Ikebana, 1956), o školi koju je osnovao njegov otac, majstor Sogetsu stila ikebane, Sofu Teshigahara, kratkometražna simfonija velegrada Tokyo 1958 (Tokyo 1958, 1958) nastala u korežiji s još osmoricom redatelja, te kratkometražni dokumentarac Joe Torres (Jose Torres, 1959), o životu i karijeri istoimenog portorikanskog boksača.
Međunarodni ugled i status jednog od najznačajnijih autora japanskog filma 1960-ih stječe s četiri filma nastala u suradnji s japanskim književnikom Kobo Abeom, skladateljem Toruom Takemitsuom i direktorom fotografije Hiroshijem Segawom u kojima na različite načine istražuje pitanje identiteta.
Njegov dugometražni debi Klopka (Otoshiana, 1962), žanrovski hibridno djelo, spoj je psihološkog trilera, filma misterije i socijalne drame s nadrealnim elementima, iako ga je sam autor opisao kao „dokumentarnu fantaziju“. Alegoričnom pričom o rudaru kojeg – nakon što odluči napustiti nehumane uvjete rada i sa sinom krenuti u potragu za poslom – povremeno slijedi i fotografira misteriozni muškarac u bijelom odijelu, Teshigahara između ostalog progovara o egzistencijalnim problemima potlačenih, a film uz nadrealnu atmosferu odlikuje vizualna dojmljivost i upečatljiva glazba. Nakon kratkometražnog filma Sofuove skulpture-Život (Sculptures by Sofu-Vita, 1963), o priprema njegova oca za izložbu, slijedi njegov najčuveniji film (nastao u nezavisnoj produkciji), alegorija Žena na pijesku (Suna no onna, 1964), priča o tokijskom učitelju i amaterskom entomologu koji boraveći u udaljenu primorskom selu u potrazi za kukcima propusti posljednji autobus pa mu žitelji pronađu smještaj kod mlade udovice koja živi u trošnoj kolibi na dnu dine, da bi sljedećeg jutra uvidio kako ne može izaći iz dine, jer su seljani maknuli ljestve kojima se spustio, a sve kako bi ostao pomagati ženi u sizifovskom poslu prikupljanja pijeska. Film je izazvao brojna tumačenja (pesimistični komentar ljudskog stanja, filmski iskaz taoističke filozofije, potraga za vlastitim identitetom, prikaz razbijenih iluzija poratne generacije i dr.), a uz impresivan vizualni izričaj („agresivni esteticizam“, prema Noelu Burchu), osjećaj za detalj, duboki fokus, klaustrofobični ugođaj, apstraktne kompozicije pješčanih dina, odlikuju ga i izvrsne interpretacije Eijia Okade i Kyoko Kishide. Film je nagrađen specijalnom nagradom žirija na filmskom festivalu u Cannesu 1964, nagradom Kinema junpo za najbolji japanski film i režiju 1965, te nominiran za Oscara u kategoriji najbolje režije i najbolje stranog filma 1966. Slijede kratkometražni Bijelo jutro (Ako, 1965), prikaz jedne noći u životu šesnaestogodišnje djevojke, snimljen godinu ranije kao dio omnibusa Cvijet mladosti (La fluer de d’âge, 1964), te srednjometražni nastavak o istoimenom boksaču, Jose Torres 2 (Jose Torres II, 1965). Njegov treći igrani film, psihološka drama s elementima znanstvene fantastike i aluzijama na mit o Frankensteinu, Lice drugoga (Tanin no kao, 1966), priča o muškarcu koji se nakon nesreće odlučuje na transplantaciju lica, da bi potom počeo mijenjati osobnost i odnose s okolinom, djelo je spektakularne vizualnosti kojega su neki kritičari bili skloni čitati kao aluziju na traume nacionalne prošlosti i ožiljke koje su tragedije u Hiroshimi i Nagasakiju ostavile na psihu nacije.
Nakon dokumentarnog filma Explosion Course (Bakuso, 1967), slijedi posljednja suradnja s Abeom i njegov prvi igrani film u boji i na širokom platnu, film detekcije Čovjek bez mape (Meotsukita chizu, 1968), u kojem kroz priču o privatnom detektivu čiji karakter počinje nalikovati na osobnost nestalog muškarca kojeg je unajmljen pronaći nastavlja istraživati temu otuđenja u suvremenom društvu. Prvi film nastao bez suradnje s Abeom, Ljetni vojnici (Sama soruja, 1972), na dokumentaristički način pripovijeda o dvojici američkih dezertera iz vijetnamskog rata u Japanu.
Nakon smrti oca preuzima vođenje fondacije Sogetsu, a filmu se prvi put vraća epizodom TV-serijala o Zatoichiju, te potom kratkometražnim dokumentarnim filmom Pokretne skulpture: Jean Tinguely (Sculpture mouvante – Jean Tinguely, 1981), o kinetičkoj umjetnosti istoimenog švicarskog kipara. Dugometražnoj se formi vraća nakon 13 godina vizualnom poemom Antoni Gaudi (Antonio Gaudi, 1985), o istoimenom proslavljenom katalonskom arhitektu i tvorcu osebujnog stila, nakon čega slijedi nagrađivana, minimalistička dramatizacija života majstora ceremonije čaja iz 16. stoljeća Sen no Rikyjua, Čajna ceremonija (Rikyu, 1989), te potom njegov posljednji film, svojevrsni nastavak prethodnog filma, Princeza Go (Go-hime, 1992).

(tekst preuzet sa kinotuskanac.hr)