Književni klub kroničnih knjigofila u knjižnici Trstenik

Hitan sastanak su sazvali Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Jorge Luis Borges, Daniil Harms, Haruki Murakami, Jose Saramago, Henry Miller i ostali književni velikani s ove ili one strane života. Povela se žustra rasprava. Situacija je, kažu, intrigantna. Svake dvije sedmice u knjižnici Trstenik sastaje se književni klub pomalo neobičnog imena. Književni klub kroničnih knjigofila. Imamo pouzdanu dojavu da oni stalno pričaju o našim književnim djelima i zabavljaju se raznim provjerenim i neprovjerenim informacijama koje još kruže o nama.
Što još mogu reći, a da već nije rečeno i napisano o nama? Izgleda da uvijek uspiju pronaći neki nepoznati detalj ili osvijetliti neku poznatu stvar iz posve drugog kuta. Nekad nas puno hvale, nekad malo kude, a nekad se samo zabavljaju trivijama iz naših živopisnih života. Katkad samo čitaju izvatke iz naših djela, meditativno se prepuštajući magiji pisanih riječi da ih nosi u fascinantna područja književnih svjetova, ponekad intezivnija i stvarnija od neknjiževne realnosti.
Svake druge srijede u 18 sati knjigofili izaberu jednog velikog arhitekta pisane riječi i onda ga podvrgnu temeljitom ispitivanju. Kakve se sve ideje mogu istresti iz džepova starih majstora i kakve se sve veličanstvene literarne građevine mogu sagraditi, ponekad i od najbanalnijih riječi?Zavirite u književnu palaču knjižnice Trstenik i postanite punopravnim članom okruglog stola kroničnih knjigofila od čije rasprave strepe i najveći spisatelji svih vremena.
 
Voditelj je Dražen Šaškor, dipl. knjiž.

 

[symple_accordion]

[symple_accordion_section title=”Srijeda, 15. svibnja 2014. u 18 sati: Miljenko Smoje“]
Kad dotur Luiđi prije spavanja mrmlja Danteove stihove, fine niti ironije se provlače kroz svaku pročitanu tercinu. Dante je pod prijetnjom smrti prognan iz Firence da bi se posthumno slavio njegov književni genije u istom gradu, kao da su progonstvom napravili ono što je bilo najbolje za njega. Smoje nije nikad bio protjeran iz svog rodnog grada; njemu se desilo nešto mnogo gore. Posljednjih godina života bio je gotovo potpuno ignoriran od svojih sugrađana. Danas još uvijek nije postignut konsenzus o njegovoj književnoj veličini, ali je barem dobio svoju ulicu, a njegov rad služi kao inspiracija za eseje stranim književnim teoretičarima.

U ‘Kronici o našem Malom mistu’ nigdje se ne spominje kako se zove mali dalmatinski gradić u kojem se odigrava ova životna komedija, jer može biti bilo koji. Svaki lik ispod svoje farsične spoljašnosti krije iznimnu kompleksnost. Komedija i tragedija su dva kraja istog štapa kojim se međusobno ganjaju živopisni Smojini karakteri. Svaka pretjeranost traži svoju protutežu na drugom kraju emotivnog spektra. Servantesova redikuloznost samo pojačava uzvišenost njegovog tragičnog kraja, a Luiđijeva surovost prema Bepini krije u sebi ljubav toliko delikatnu da se jednostavno mora sakriti i zaštiti od vanjskih utjecaja.

Nitko nije upečatljivije zavirio u dušu čovjeka koji živi u ovim krajevima od Miljenka Smoje. Možda se zato i bojimo dati konačni sud o njegovom djelu, jer na neki način tako dajemo sud i o sebi samima.
Dođite u četvrtak 15. svibnja u 18 sati u knjižnicu Trstenik i otkrijte kojeg od malomišćana najviše imate u sebi.

Voditelj je Dražen Šaškor, dipl. knjiž.

[/symple_accordion_section]

[symple_accordion_section title=”Srijeda, 30. travnja 2014. u 18 sati: Gabriel José García Márquez“]

Maria de la Luz Cervantes je samo htjela telefonirati, da bi igrom slučaja završila u ludnici iz koje ne može više izaći. Može li čovjek poludjeti pokušavajući dokazati da nije lud?

Frau Frida ima pomalo neobično zanimanje. Prodaje svoje snove poput toplog kruha iz krušne peći.

Mlada djevojka Nena Daconte se naizgled bezazleno ubode na prst i više ne može zaustaviti krvarenje. Kap po kap, krv pada na snijeg i život pomalo istječe iz nje…

Shrvani otac Margarito godinama pokušava predočiti dokaze Vatikanu iz kojih je jasno da njegovu preminulu kćer moraju proglasiti sveticom.

Margaritovo čekanje će nadživjeti pet papa, a on neće pokazati ni najmanji znak umora.

Pogled na gola koljena sedamnaest otrovanih Engleza ostavit će neizbrisiv trag na gospođi Prudenciji.

Braća provode posljednje bezbrižno ljeto u svom životu. Tijela raspete murine i nesretne gospođice Forbes zauvijek će ostati utisnuta u noćne more dvojice dječaka.

Ocvala prijateljica noći Maria dos Prazeres opsjednuta je smrću i uvjerena je da tajanstveni mladić u iznošenom kaputu nije slučajno došao do nje. Poneka iznenađenja mogu biti i ugodna…


Ogrlica je to od dvanaest priča čiju nit čine Kolumbijci koji više ne žive u svojoj domovini. Gotovo osamnaest godina Gabriel Garcia Marquez je prikupljao materijal za ovo fantastično putovanje, a sve je počelo kada je jednom prilikom sanjao vlastiti pogreb na kojem se družio s dragim prijateljima, da bi na kraju ipak ostao sam, jer čak ni u snu nije moguće otići s vlastitog pogreba.
Čarolijom magičnog realizma ‘Dvanaest hodočasnika’ neprestano putuju prema nekom neodređenom mjestu gdje se materijaliziraju najdublji strahovi i gdje snovi bivaju stvarniji od stvarnosti.

Dođite u srijedu, 30. travnja u 18 sati u knjižnicu Trstenik na odavanje počasti velikom književniku.

Voditelj je Dražen Šaškor, dipl. knjiž.

[/symple_accordion_section]

[symple_accordion_section title=”Srijeda, 16. travnja 2014. u 18 sati: José Saramago“]

Čovjek se zaustavi na semaforu. Nekoliko puta svjetla semafora se mijenjaju, ali on vidi samo jednu boju. Ostali vozači prvo trube, potom izlaze da vide što se događa. Čovjek je oslijepio od nepoznate i jako zarazne vrste sljepila. Nulti bolesnik bijelog sljepila. Zarazna bjelina se širi brzinom lavine, a mi pratimo prvu skupinu, koja je izolirana i smještena u karantenu. Cijela civilizacija se urušava kao prerezana krokant torta, a ljudi silaze u tamnice vlastite egzistencije gdje vladaju mračne sile primarnih strasti. Jose Saramago se pita što može promijeniti prirodu čovjeka? Može li nedostatak jednog osjetila dokinuti duhovnost i svesti čovjeka na vlastitu sjenku? Koliko je god okrutan i morbidan ovaj roman, on zapravo govori o ljudskosti. Izgubljenoj i ponovno pronađenoj. U ‘Ogledu o sljepoći’ se ne spominje nijedno ime, jer to nije ono što nas uistinu određuje. Istinska junakinja je znana samo kao liječnikova žena, jedina koju je virus zaobišao i poštedio, ali ona zbog muža glumi da slijepa, te zajedno sa njim silazi u pakao karantene.

U romanu ‘Sva imena’ glavni lik pisar Jose pokušava doći do žene kojoj zna samo ime zapisano na papiru kojeg je greškom ponio kući s ostalim spisima. Zbog jednog imena kojeg on iščitava kao potpis sudbine, njegov se život transcendentira u posve novu dimenziju, iako je ono što on traži puno dublje, skrivenije i gotovo je posve nepristupačno.

‘Negdje duboko u nama postoji nešto što nema imena, a što nas određuje bolje nego sva naša imena.’
U srijedu 16. travnja u 18 sati dođite u knjižnicu Trstenik na književni ogled sa Saramagom.

Voditelj je Dražen Šaškor, dipl.knjiž.

[/symple_accordion_section]

[symple_accordion_section title=”Četvrtak, 6. ožujka 2014. u 18 sati: Alice Munro“]

‘Priča nije kao cesta koja vodi negdje…već je više kao kuća. U kući boravite neko vrijeme, otkrivajući prostorije i njihove odnose sa hodnicima i drugim prostorijama, gledajući kako se vanjski svijet mijenja svaki put kad ga pogledate sa drugog prozora’.

Alice Munro na ovaj način vidi vlastite priče. U svačijem životu postoji par temeljnih događaja koji ga određuju označenih sa nekoliko odluka koje će vas, ako se pokažu pogrešnima, obavijati poput tijesne košulje i sputavati ostatak života.
‘U vašem životu postoji nekoliko mjesta ili samo jedno mjesto gdje se nešto dogodilo, sve ostalo su samo mjesta’.

Što se više udaljavamo od nekog određujućeg mjesta u našem životu postaju nam jasnije posljedice i korelacije s ostalim događajima( kao čovjek koji s vrha zgrade promatra nadolazeću prometnu nesreću, a ne može utjecati na razvoj događaja) i onda poželimo da smo mogli dobiti uvid u taj događaj iz druge perspektive. Poželimo da smo mogli gledati sebe sa strane i bili u mogućnosti samom sebi dati pravi savjet. Da li je uopće moguće donijeti sve prave odluke u životu (čak i sa pravim savjetnikom) i što bi se bilo desilo da smo na križanju životnih zbivanja odlučili krenuti u drugačijem smjeru od ovog u kojem smo sada? Bi li bili sretniji i kolika je uopće količina sreće neophodna za dobar život?

U četvrtak 06. ožujka dođite u 18 sati u knjižnicu Trstenik na Klub kroničnih knjigofila i provjerite jel’ se moguće predozirati sa ‘Previše sreće’.
 
Voditelj je Dražen Šaškor, dipl. knjiž.

[/symple_accordion_section]

[symple_accordion_section title=”Četvrtak, 20. veljače 2014. u 18 sati: Terry Pratchett“]

Zamislite život na planeti koja je plosnata poput diska i plovi kroz svemir na leđima četiri divovska slona što stoje na oklopu neizmjerno velike kornjače A’Tuin.

U tom svijetu bogovi noću razbijaju prozorska stakla nevjernicima, a Smrt odlazi na godišnji odmor zbog premorenosti i pokušava sebi pronaći dostojnu zamjenu. (Možemo bez problema vizualizirati Saramaga kako čita ‘Morta’ uz kamin i poslije napiše ‘Kolebanje smrti’.) U Svijetu Diska i prtljage pričaju, turisti padaju sa ruba svijeta, a Terry Pratchett već piše četrdeset i prvu knjigu o svemu ovome i ne misli odustati dokle god mu veliki, crni šešir čuva glavu. Iako je pisao i horrore i naučnu fantastiku, većinu svoga života posvetio je Svijetu Diska, prosječnom brzinom od dvije knjige godišnje. ‘U fantastici je mnogo lakše saviti svemir oko priče.’, mudro će reći T. Pratchett, upitan za razloge ove književne specijalizacije. Svijet Diska nam se čini nekako bližim od Međuzemlja ili Hogwarts škole iz jednostavnog razloga što je Disk zapravo naš Svijet viđen i oslikan majstorskim potezima iz kuta maštovitog slikara, a priče s maštom mogu uznemiriti samo one koji je nemaju. Pratchett je, osim kroz knjige, u opću pop kulturu banuo i kroz fimove i kompjutorske igre sa nepriličnim junacima Diska u glavnim ulogama.

Dođite u četvrtak 20. veljače u 18 sati u Knjižnicu Trstenik i uskočite u maštoviti oganj satire jednog od najvećih humorista našeg vremena.

‘ Daj čovjeku vatre i biće ugrijan na dan, stavi ga na vatru i biće ugrijan do kraja života.’

Voditelj je Dražen Šaškor, dipl.knjiž.
[/symple_accordion_section]
[symple_accordion_section title=”Četvrtak, 20. siječnja 2014. u 18 sati: Theodore Sturgeon "Krajnji egoist"“]

Zlatno doba naučne fantastike obuhvaća gotovo isto vremensko razdoblje kao i Drugi svjetski rat. Kada je stvarnost toliko turobna da je jednostavno neprihvatljiva, bijeg u svijet mašte jedini je izlaz. Jedan od najutjecajnih i najmaštovitijih pisaca ‘Zlatnog doba SF-a’ bio je Theodore Sturgeon. Uvijek u potrazi za nečim novim radio je, između ostalog, i kao cirkuski akrobata. Gledajući akrobacije u cirkusu ponekad pomislimo da je nemoguće to isto izvesti i u stvarnom svijetu, kao da cirkus pripada nekakvoj svojoj ‘stvarnosti’. Podjednako fleksibilnog uma i tijela, Sturgeon je akrobacije izvodio i u pisanom obliku, ništa manje uvjerljivo nego na trapezu. Sva maštovitost njegove fantastike je više bila u službi istraživanja unutarnjeg nego vanjskog svemira ( ‘Unutarnji svemir je puno interesantniji, jer je vanjski svemir samo prazan prostor’.).

U istoimenoj priči iz njegove zbirke ranih pripovjetki ‘Krajnji egoist’, glavni junak se više ne pokorava hirovima svijeta oko njega, već se svijet pokorava njemu i hirovima njegove mašte. Theodore Sturgeon, jedan od kraljeva SF-a ( iako manje poznat i razvikan od npr. Heinlena, Zelaznyja ili Dicka), svojedobno je izjavio da je područje naučne fantastike jedino književno područje (osim možda poezije) koje ne poznaje niti granice niti parametre.

‘U naučnoj fantastici testirate granice vaše realnosti’

Dođite u četvrtak 23. siječnja 2014. u 18 sati u Knjižnicu Trstenik na provjeru savitljivosti vlastite stvarnosti.

Voditelj je Dražen Šaškor, dipl. knjiž.

[/symple_accordion_section]

[/symple_accordion]

Jevgenij ZamjatinSrijeda, 18. veljače 2015. u 18 sati: Jevgenij Zamjatin “Mi”

 i a okovima.’
Koliko vremena dnevno provedete dok ne donesete neku odluku? Nekad čak i male stvari, poput kupnje mikrovalne, tostera ili nekog drugog nepotrebnog uređaja, znaju oduzeti dosta vremena, a teror izbora kad su u pitanju životno važne odluke može biti nepodnošljiv. Zamislite da se ne morate brinuti ni za što, jednostavno je sve unaprijed riješeno. Imate osiguran smještaj, hranu, slobodne aktivnosti, način razmišljanja; jedino što morate napraviti je poštivati raspored. Onda vas još samo jedna stvar dijeli od savršenog uživanja u savršenoj državi – vaša mašta. Morate se riješiti mašte koja je zapravo vaš najveći neprijatelj i generator svih opasnih ideja koji vas vode do terora izbora.
‘Postoje glinene ideje – i postoje ideje – zauvijek isklesane od zlata ili našeg dragocjenog stakla. I da bi odredili materijal od kojeg je satkana ideja, na nju treba samo kapnuti jaku kiselinu. Jednu od tih kiselina poznavali su i drevni: reducio ad finem. Čini se da se to kod njih tako nazivalo; ali oni su se bojali tog otrova, oni su više voljeli vidjeti makar kakvo, makar i glineno, makar i sićušno nebo negoli modro ništavilo.’
Ako se još uvijek ne želite riješiti vlastite mašte i ne volite govoriti ‘Mi’ umjesto ja, dođite u srijedu, 18. veljače u 18 sati u knjižnicu Trstenik.
Kronični knjigofili su spremni na sve opcije i čekaju vas.

Voditelj je Dražen Šaškor, dipl. knjiž.

 

Srijeda, 4. veljače 2015. u 18 sati: Ray Bradbury “Fahrenheit 451”

‘Obojeni ne vole Malog crnog Samba. Spali ga. Bijeli nisu oduševljeni Čiča Tominom kolibom. Spali je. Netko je napisao knjigu o duhanu i raku pluća? Proizvođači cigareta tule? Spali knjigu. Vedrina, Montag. Mir, Montag. Iznesi svoju borbu van. Još bolje, u spalionicu. Pogrebi su neveseli i poganski? Eliminirajmo i njih. Pet minuta nakon što osoba umre, već je na putu za Veliki dimnjak, spalioničari diljem zemlje opremljeni su helihopterima. Deset minuta nakon smrti čovjek je trun crna praha. Ne petljajmo se s nekakvim uspomenama pojedinaca. Zaboravimo ih. Spalimo ih potpuno, spalimo sve. Oganj je jasan, oganj je čist.’

Fahrenheit 451 je temperatura na kojoj gori papir. Još prije šezdesetak godina Ray Bradbury je imao proročansku viziju naše sadašnjosti gdje ćemo po čitave dane gledati u ogromne televizijske ekrane, slušati pojednostavljenu glazbu, te se baviti samo i isključivo trivijalnostima ne bi li što manje razmišljali. Svako razmišljanje vodi do kritičnosti prema vladajućem političkom sistemu, sumnji u savršenost svijeta koji nas okružuje i samim tim umanjuje našu osobnu sreću. Sreća je ideal svakog pojedinca, a cilj vladajuće kaste je traženje načina kojim će omogućiti nepomućenu sreću svim pripadnicima društva. Svaka knjiga koja se napaja na izvorima autentične kreativnosti, neizbježno nas mora potaknuti na kritičko razmišljanje i preispitivanje nametnute percepcije svijeta. Nije li onda spaljivanje knjiga u cilju očuvanja totalitarnog društva sreće jedino logično rješenje koje se nameće?

Dođite u srijedu, 4. veljače 2015. u 18 sati u knjižnicu Trstenik i riskirajte svoju osobnu sreću upuštajući se u vatrenu raspravu na temperaturi Fahrenheit 451.
Voditelj je Dražen Šaškor, dipl.knjiž.

 

Joseph ConradSrijeda, 21. siječnja 2015. u 18 sati: Joseph Conrad “Srce tame”

Nešto što na prvi pogled djeluje kao primamljiva reklama za cjelodnevni spa odmor, zapravo je bilo nepodnošljivo mučenje koje su provodili nacisti u Drugom svjetskom ratu. Čovjeka bi uronili u bazen napunjen tekućinom zagrijanom na razinu temperature ljudskoga tijela. Soba u kojoj se nesretnik nalazio bila je potpuno mračna i zvučno izolirana. Već nakon nekoliko sati takvog ‘izležavanja’ put u ludilo bio bi asfaltiran. Uz sva osjetila odsječena i izolirana od vanjskog svijeta, um se jednostavno ne bi imao čega uhvatiti i onda bi se okrenuo samouništenju.

Što ako čovjek svojevoljno pristane na neku vrstu torture uma, ako namjerno otiđe negdje gdje nema napisanih pravila i gdje je izgovorena riječ jedni zakon? Što ako sebe svjesno odsječe od svih ‘civilizacijskih osjetila’ ? Koliko bi bez bijele buke svakodnevnog života mogao ostati normalan u klasičnom smislu te riječi ? I tko bi uopće imao pravo uznemiravati čovjeka koji je odbacio teret razuma i otišati živjeti po svojim instiktima negdje u srce džungle ? Tko bi imao pravo tražiti njegovo pripojenje civilizaciji, ako je istu novopečeni divljak sa gnušanjem odbacio?

„Vi ne razumijete? Pa kako biste i mogli? Pod nogama vam čvrst pločnik, oko vas ljubazni susjedi, spremni da vas razvesele ili raznesu jezicima, pažljivo koračate između mesara i redarstvenika u praznovjernu užasu od sramote, i vješala, i ludnica – kako biste mogli zamisliti u koji bi čudan kraj prvih stoljeća zavele čovjeka nesputane noge kroz samoću – potpunu samoću bez redarstvenika, kroz tišinu – potpunu tišinu, u kojoj se ne može čuti glas ljubaznog susjeda kako upozorava i šapće o javnom mijenju? Sitnice, ali kako je bez njih teško. Kad njih nestane, morate pribjeći svojoj urođenoj snazi, vlastitoj sposobnosti spoznavanja istine“.

Dođite u srijedu, 21. siječnja u 18 sati u knjižnicu Trstenik i zajedno sa ostalim knjigofilima zaplovite niz rijeku ravno u ‘Srce tame’.
Voditelj je Dražen Šaškor, dipl. knjiž.

 

Srijeda, 15. listopada 2014. u 18 sati: Ernest Hemingway

Ne postoji neko pravilo kako se piše. Nekada pisanje nadolazi lako i savršeno, a nekada nalikuje bušenju stijene i raznošenju iste sa eksplozivom.’

Čovjek koji je čitavog života tražio avanture, pustolovine i nevolju, pisao je kao da kleše natpis u kamenu. Previše oprezno, promišljeno i pročišćeno. Ova dva nepomirljiva karaktera borila su se do smrti u koridi unutar Ernesta Hemingwaya. Bik je na kraju uginuo od iscrpljenosti, a matador je zauvijek napustio arenu. Hemingway je uvijek pisao ono što su odbori za dodjelu nagrada voljeli čitati, te je na kraju za dosljednost i vjernost nagrađen Nobelovom nagradom. Buntovnik, avanturista i otpadnik nikada nije prešao granicu dozvoljenog u svojim knjigama, a hrabrost kojom se toliko razmetao u javnosti nikad nije ulilo u svoju tintarnicu kako bi ostavio traga na napisanim stranicama. Možda ga je taj unutarnji razdor u konačnici i uništio, a puška naslonjena na glavu je samo bila sredstvo egzekucije.

Novinarskim stilom pisanja koji koristi u svojim pripovijetkama, Hemingway ogoljava priču do kosti. Osjetan je gotovo bolan proces biranja svake pojedine riječi, kao da se radi o nekom sramotnom priznanju, pa nam autor ne želi dati ni riječi više no što je potrebno. Usamljenost gotovo uvijek izbija iz njegovih djela i imamo osjećaj da je čitav Hemingwayev život bio očajnička borba protiv usamljenosti. Što je više bježao u tuđe ratove i druge države, što je više bio u konfliktu sa ljudima i sa samim sobom, tim više ga je samoća obavijala.

Posjetite Klub kroničnih knjigofila u knjižnici Trstenik u srijedu 15. listopada u 18 sati i ne pitajte za kim zvono zvoni.

Jedina stvar koja može pokvariti dan su ljudi. Ljudi su uvijek bili ograničenje sreće osim jako malog broja koji su dobri kao samo proljeće’.

Voditelj je Dražen Šaškor, dipl. knjiž.

 

Rudyard KiplingČetvrtak, 02. listopada 2014. u 18 sati: Rudyard Kipling

Da bi čovjek ispunio sve što se od njega traži, mora smatrati sebe većim nego što jeste.’

Dvojac profesionalnih vucibatina, Peachey Carnahen i Daniel Dravot, dobili su priliku ostvariti svoje snove. Pronašli su golemo bogatstvo i mogli su do kraja života živjeti u izobilju, ali to im nije bilo dosta. Barem ne jednome od njih, Danielu Dravotu – Čovjeku koji je htio biti kralj. Sudbina ove dvojice simpatičnih avanturista može se sažeti u sljedećoj rečenici. Žudnja za moći je oduvijek bila duboko zakopana na mračnim padinama ljudske duše, a apsolutna moć je najsigurniji put u apsolutnu propast. Za nešto više informacija pročitajte ovo malo remek-djelo koje je napisao Rudyard Kipling.

Jako je zanimljiv način na koji je Kipling ispričao ovu priču. Ona je napisana u prvom licu, ali ne u stilu sveznajućeg naratora, već kao priča koju je novinar (Kipling) čuo od jednog aktera same pustolovine (Carnahena, koji je inače upitna duševna zdravlja nakon netom proživljene kalvarije). Iako nepobitnost povijesnih činjenica u ovoj priči nije Kiplingova glavna preokupacija, uvijek se pitamo gdje je, između više zapisanih verzija nekog povijesnog događaja, skrivena prava istina. Izgleda da je samo jedno sigurno u svemu onome što more povijesnih zapisa izbaci na površinu: prava istina je neko mitsko biće rašomonskih krakova za kojeg se mnogi kunu da su ga vidjeli, ali ga još nitko nije uhvatio i sačuvao. Onaj tko priča priču uvijek zadržava pravo da bude ‘filter, cenzor i povremeni lažac’.

‘Prava istina se uvijek čini nevjerojatna. Da bi ispala vjerojatnija, treba joj svakako dodati malo laži. Ljudi tako uvijek i rade.’

Posjetite Klub kroničnih knjigofila u četvrtak 02. listopada u 18 sati u knjižnici Trstenik i pokušajte se uživiti u ulogu naratora nekog povijesnog događaja.
Voditelj je Dražen Šaškor, dipl. knjiž.

 

 Četvrtak, 18. rujna u 18 sati // Književni klub kroničnih knjigofila: Henry Miller (nastavak)

‘Nemam novca, nemam prihoda, nemam nade. Ja sam najsretniji čovjek na svijetu. Prije godinu dana, prije šest mjeseci mislio sam da sam umjetnik. Više to ne mislim, sad znam da jesam. Sve što je literatura otpalo je od mene. Nema više knjiga koje treba napisati, Bogu hvala.
Što je onda ovo? Ovo nije knjiga. Ovo je optužnica, kleveta, osobna uvreda. Ovo nije knjiga u običnom smislu te riječi. Ne, ovo je neprekidno vrijeđanje, ispljuvak u lice Umjetnosti, noga u stražnjicu Bogu, Čovjeku, Sudbini, Ljubavi, Ljepoti… čemu god hoćete.
Ja ću vam pjevati. Možda malo neskladno, ali ću pjevati. Pjevaću vam dok crkavate, plesat ću nad vašom prljavom lešinom. Da biste pjevali morate prvo otvoriti usta. Morate imati pluća i ponešto poznavati muziku. Nije potrebno imati harmoniku ili gitaru. Najvažnija je stvar htjeti pjevati. Prema tome, ovo je pjesma. Ja pjevam.’

Što još reći o čovjeku koji je imao toliko hrabrosti da napusti sve konvencije i pravila sigurnog i predvidljivog života ; čovjeku koji je ostavio siguran i dobro plaćen posao u New Yorku i sa deset dolara u džepu stigao u Pariz, grad u kojem nije nikoga poznavao, a gdje su ga uskoro svi upoznali ? Henry Miller je proživio čitav svoj život onako kako je sam želio, a ne onako kako su društvo, obitelj i prijatelji od njega očekivali. Da nijednu knjigu nije napisao, već bi to bilo jedinstveno dostignuće.

Posjetite Klub kroničnih knjigofila u knjižnici Trstenik u četvrtak 18. rujna u 18 sati i osluhnite koliku snagu ima glas čovjeka koji će uskoro navršiti 125 godina.
Voditelj je Dražen Šaškor, dipl. knjiž.

 

Četvrtak, 3. rujna u 18 sati // Književni klub kroničnih knjigofila: Henry Miller

Američki nobelovac Norman Mailer je svojedobno napisao kako je Henry Miller u svojim najboljim trenucima, možda i najveći pisac koji je ikada pisao. George Orwell je napisao da su Millerove knjige djelo sretnog čovjeka, a T.S. Elliot je bio Millerov veliki obožavatelj koji mu je čak i slao pisma, iako to nikada nije javno izjavio.

Ipak, za većinu kritičara i mainstream publike H. Miller je bio i ostao velika nepoznanica (mnogi ga i dan – danas rado zamijene sa Arthurom Millerom). Ljudi možda najviše strahuju da ne bi kod Henry Millera pronašli nešto što im se sviđa, nešto što i oni sami žele napraviti, a nikad se neće usuditi; pa ga zato vještim korištenjem tsantsa tehnike smanjuju, zaključavaju u ormarić i spuštaju u podrum. Kada je Henry Miller predložen kao jedan od kandidata za Nobelovu nagradu, iz Švedske je stigao odgovor da će istu dobiti tek kada se upristoji. Kao da se Nobelova nagrada dodjeljuje za pristojnost, a ne za književnost (inače, H. Miller se nikada nije upristojio, tako da mu je nagrada izmakla).

Čarobnjak riječi, neumorni tragač za istinom, drski, narcisodni, kaotični Miller, koji je prema vlastitim riječima: ‘zbunjen, nemaran, nepromišljen, pohotljiv, prost, hvalisav, pažljiv, obziran, lažljiv, dijabolično istinoljubiv čovjek…pun mudrosti i besmisla’; smijući vam se u lice, ekstatično uživa u životu. Njegovi opisi prijatelja, poznanika i ostalih karaktera koji paradiraju knjigom, najbolje bi se mogli opisati kao genijalno ingeniozni i vjerojatno nemaju premca u cjelokupnoj povijesti književnosti. Imate osjećaj kao da ste te ljude već negdje sreli; možda je to onaj susjed kat ispod vašeg koji ima običaj puštati srceparajuće balade u rano jutro glasnoćom pneumatske bušilice ili je to ona čudna žena sa tržnice koja nije prestajala pričati na mobitel iako je bio isključen.

‘Oslonac i temelj svake kreacije je vjera. Entuzijazam je ništa; kako dođe, tako i prođe. Čudo se objavljuje samo onome tko vjeruje.’

Kada pročitate ‘Rakovu obratnicu’ ili neku drugu Millerovu kreaciju, nećete ostati ravnodušni. Mrzit će te ga i prezirati ili će te biti oduševljeni i vjerovati. A onda, možda se i desi čudo.
Posjetite Klub kroničnih knjigofila u knjižnici Trstenik u četvrtak 04. rujna u 18 sati i osnažite svoju vjeru u dobru književnost.

 

Srijeda, 20. kolovoza u 18 sati // Književni klub kroničnih knjigofila: Jorge Luis Borges “Aleph”

Nekoć jako moćni vrač, nakon što je na prevaru zatočen od svog najvećeg neprijatelja, leži zarobljen u maloj ćeliji i dane provodi proučavajući šare i oblike koji udahnjuju život jaguaru nacrtanom na zidu. Kako se veliko krije u malom i malo je utkano u velikom, iz rasporeda šara zatočenik je, nakon godina pomnog proučavanja, uspio iščitati četrnaest riječi koje će ga, izgovorene naglas, učiniti svemogućim. Za samo par udisaja ustao bi iz prašine i u treptaju porazio sve svoje neprijatelje. Postao bi moćniji nego ijedan smrtnik i kupio bi nepovratnu kartu za besmrtnost, zaboravivši sve jade i brige običnog čovjeka. Međutim, te riječi zatočeni vrač neće nikada izgovoriti. Zašto bi čovjek odbio postati Bogom brilijantno izlaže J. L. Borges u svojoj priči ‘Božji zapis’.
Borges je svijet mjerio literarnom vagom i više je bio promatrač nego aktivni sudionik života, što zbog svoje fatalističke prirode, što zbog noći koja mu je i danju bila nerazdvojni suputnik. Već u tridesetim godinama svog života je bio potpuno slijep i kasnije kao ravnatelj Nacionalne knjižnice Argentine divio se savršenosti Božje ironije koja mu je podarila mnoštvo knjiga koje su ga svakodnevno promatrale, a koje on nije mogao vidjeti. Za razliku od svoje priče ‘Beskonačna biblioteka’ gdje se određenu knjigu nikad ne može dvaput okrenuti na istu stranicu, on se često, gotovo opsesivno, vraćao na ista područja. Opsjedali su ga snovi u snovima, savršenstvo tigrova, uzvišenost dvoboja, mogućnost dvojnika, a možda najviše fantastični labirinti čiji hodnici su ga istovremeno ispunjavali i strahom od nepoznatog i žudnjom za istim…’ Čovjek riješi da nacrta svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zaljeve, brodove, otoke, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov vlastiti lik’.
Jedan od najutjecajnih književnika španjolskog govornog područja ( možda je jedino Cervantes bacio dužu sjenu), na svoje je djelo gledao neobično samozatajno.

‘Neka se drugi hvale napisanim stranicama; ja se ponosim onim pročitanim’.

Prethodna rečenica, čak i ako je bila napisana u napadaju lažne skromnosti, bi trebala držati stražu na ulazu u svaku knjižnicu.

Klub kroničnih knjigofila u knjižnici Trstenik u srijedu, 20. kolovoza u 18 sati.
Voditelj je Dražen Šaškor, dipl. knjiž.

 

Srijeda, 6. kolovoza u 18 sati // Književni klub kroničnih knjigofila: Ranko Marinković “Ruke”

Što bi se desilo kada bi mogao promatrati svoj život u realnom vremenu i pripovijedati o događajima u kojima upravo sudjelujem? Biti subjekt i objekt iste rečenice koju upravo pišem? Ako ne bi doživio brzo prosvjetljenje, vjerojatno bi još brže bio otpremljen na promatranje u kakav izolirani sanatorij. Iz ove šizofrenične zavrzlame promatranja i pripovijedanja mogao bi me izvući jedino mrav koji je pristigao preko planina od knjiga i papira i koji tumarajući bespućima rečenice preslikava zbilju koju njegov stvoritelj upravo promatra: ‘Šjor Keko je sjedio na vratima svog ‘Biroa’ i gledao na ulicu, krotko kao ovan.’ Mrav je to iz Ruke Ranka Marinkovića koji svaku rečenicu prevrne dvaput ne bi li prava istina izašla na vidjelo, jer riječi više maskiraju i taje želje svojih vlasnika nego što ih otkrivaju.

‘Ali to su riječi! Riječi ne dolaze iz želje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti koješta; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti listaš. Jezik izbaci u svijet svoje riječi (uostalom, uvijek iste i davno poznate riječi) i rasplinu se kao dim. Ništa se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, puši i spava, i opet govori riječi, i opet se ništa nije dogodilo. Svijet želi govoriti, ali svoje želje ne iskazuje riječima; štoviše, riječima ih skriva i zaklanja. Riječi su maska. On ne želi ono što govori.’

Dođite u srijedu, 6. kolovoza u 18 sati u knjižnicu Trstenik. Viški Voltaire vas već strpljivo čeka za stolom Književnog kluba kroničnih knjigofila.
Voditelj je Dražen Šaškor, dipl. knjiž.

Četvrtak, 12. lipnja u 18 sati // Književni klub kroničnih knjigofila: J. D. Salinger “Lovac u žitu”

J. D. Salinger je čitav svoj život posvetio pisanju. Nije volio biti izložen mišljenjima drugih ljudi, pa je izoliran od svijeta u kolibi s pogledom na planine Vermonta većinu svojih knjiga napisao samo za vlastito uživanje i terapiju. Volio je povremeno izaći iz svog bunkera, te dati do znanja javnosti da marljivo i svakodnevno piše i da neće ništa od napisanog objaviti. Jesu li u pitanju bili nekonvencionalni ispadi pisca mizantropa ili je to bio najlukaviji marketinški trik u povijesti? Zadržati zanimanje javnosti, a ne biti izložen kritici.

Javnost nikada nije izgubila zanimanje za duhovnog oca Holdena Caulfielda, a ‘Lovac u žitu’ je u bezbrojnim izdanjima prodan u više od 60 milijuna primjeraka. Nezadovoljan, poremećen i bolno iskren tinejdžer koji se patološki boji zakoračiti u svijet odraslih licemjera i lažnjaka da ne bi i sam postao jedan od njih, postao je heroj generacija mladih.

‘…stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini..nikog odraslog, mislim..osim mene. A ja stojim na samom rubu jedne grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji…To je sve što bih radio čitavog dana. Da budem tamo neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali je to jedino što bih doista želio biti. Znam da je ludo.’

Lud ili ne, kada su Salingera koji je već tada bio dobro zagazio u drugu polovicu stoljeća pitali zašto ne želi prodati prava za filmsku realizaciju ‘Lovca u žitu’, odgovorio je da je samo on sposoban odigrati ulogu Holdena Caulfielda. Možda slova J.D. uistinu i znače maloljetni delikvent (juvenile delinquent) jer je Salinger, zaogrnut Holdenovim plaštem, cijelo vrijeme pisao priče o samome sebi.

Dođite u četvrtak 12. lipnja u 18 sati u knjižnicu Trstenik i osjetite kako je biti na nišanu ‘Lovca u žitu’. Voditelj je Dražen Šaškor, dipl. knjiž.