Predstavljamo vam pjesničku zbirku na čakavici Damira Trogrlića Wasa, 101 dalmatinska

PREDSTAVLJANJE  pjesničke zbirke na čakavici Damira TrogrlićaWasa, 101 dalmatinska (ULKU „V. Bukovac“, 2020.)

O autoru:

DAMIR TROGRLIĆ-WAS rođen je 20.11.1961. god. u Splitu. Član je ULKU „Vlaho Bukovac“, Split i Hrvatskog društva književnika, Rijeka. Počasni je član Društva nezavisnih književnika Bugarske. Sudjelovao je na brojnim poetskim festivalima, kako domaćim tako i međunarodnim. Počeo je pisati poeziju 2012. god. i do sada su mu pjesme objavljene u 30-tak zbornika u Hrvatskoj i zemljama bivše Jugoslavije. Piše tematski vrlo raznovrsno na književnom standardu i čakavici. Neke od njegovih pjesama prevedene su na rumunjski i makedonski jezik.

Iz recenzije:

Mnogi danas pišu pjesme, a vrlo malo njih zaista i napiše pjesmu, onu pravu, istinsku, koja rastvori dušu, otvori srce, razvuče osmijeh ili kane suzu. Posebno je zahtjevno pisati na čakavskom govoru koji ima specifičnosti naglaska, akcenta, rime, geografske pripadnosti. Svaki more prosipjat beside, ma ji triba stivat, meknit jušto di triba da se jubu, kontreštavaju, figuraju i  balaju u prostoru vičnost. Pisma mora jemat ono ništo ča će sam štioc u nju nać, a najbo’je je ka’ ista pisma i iste beside svakemu drugi litrat u možjane nosu. U rič va’ja virovat, rič mirita, rič piza, čovika čovikon čini. Damir je naš čovik i moj i tvoj, s njin moraš bit prija’tej, Damir je čovik Splita i Dalmacije, s naše Rive, iz susidnoga dvora s prve šentade. On žive ovi grad i grad žive njega, a taj suživot je najbolje opisan u njegovoj poeziji. Ovim uratkom pjesnik se nameće kao nova snaga dalmatinske čakavske scene koja nažalost pomalo ali sigurno nestaje i ostaje u nekim prošlim vremenima. Stihovima se naglašava svakodnevnica življenja sa svim svojim dobrim i lošim stranama, isprepletena sa sjetnom prošlošću i nadom u ono što nam slijedi. Sve navedeno zbirci pomalo dodaje i dokumentarnu vrijednost. Snaga zapisa je u očuvanju zaboravljenog govora jer Trogrlić u svojim stihovima kombinira standard pa splitski i otočki govor s govorom zaleđa njegovih predaka. Balansirano i osjećajno  nevidljivim nitima spaja djetinjstvo, mladost i poodmaklu dob, sreću i tugu, život i smrt, razočarenje i nadu, zavičaj i tuđinu, svakodnevnicu i bezdimenzionalnu budućnost. Kod recenzija se često analiziraju pojedini stihovi, a kod Damirovih stihova bi to bilo tek puko sjeckanje smišljene cjeline koja isključivo u ponuđenom paketu nudi svoj jedinstveni doživljaju punine i opipljivosti. Slikar piše kistom, a pjesnik slika riječima. Damirov libar pun je pineladuri, koluri, bravuri. U svakoj pjesmi osjeća se duhovna povezanost s autorom, igra zamisli i poruka. Neke pjesme namjerno djeluju nedovršenima upravo da natjeraju čitatelja ka dubljem razmišljanju i ostavljaju mu mogućnost da ih sam dovrši, da sudjeluje u završnoj kreaciji ponuđene pjesnikove zamisli. Pročitana pjesma zamire do ponovnog čitanja, a doživljena pjesma uvijek ostaje u ladicama svijesti i živi skupa s čitateljem nadahnjujući ga. Mozaik stihova nam donosi i raznorazne pa gotovo filozofske nedoumice: svrha postojanja (ča smo na oven svitu), suprotnosti i vječni bunt (kontra svega i svemu), opipljivost elementarne zbilje, životne slike i maštarije, ambijentalne pejsaže, skrivene poruke, refleksivnost izražaja sve do konačnog uzdizanja duha. Stihovima opipava puls grada, mentalitet ljudi, vrevu fešti, spokoj tugovanja i neizbježnu fjaku dijeleći svima uloge po vlastitome izboru u tom ispremiješanom teatru života i prolaznosti. Teško je u vječnosti zaustaviti trenutak, to može samo vješto napisan stih. Pjesmama priča, prepričava i kad treba provocira dakako u pozitivnom smislu tako da čitatelj ponekad ne zna radi li se o priči, pjesmi, pjesmo-priči, pričo-pjesmi ili pak o bajci u stihovima. Ima tu svega: bakine nježne povjesnice unucima, djedove životne savjete, majčine uspavanke djeci, očeve priče o domoljublju i poštenju, neuzvraćene ljubavi, pritajene ljubomore, povika s barikade, ironije životnih nedaća. Neka pjesnik i dalje ustraje u potrazi za svakodnevnom nesvakidašnjošću, posebnim običnostima, kompliciranom jednostavnosti i nemjerljivoj konačnosti, a sve to odabranim riječima ispalim iz škrinje predivne baštine. Sjeme ovih stihova već godinama počiva u duši pjesnika, ali je trebalo vremena da sazrije, nikne i izraste u pjesmama. Pjesnik istražuje svijet na svoj osebujan način, nije rob forme i uvriježenih poetskih pravila, on samo vrhom pera na papir preslikava doživljaj nutrine, inspiracije trenutka, poklanjajući svima nama dijelove osobnosti, čistoću slobode i mrvice duše. Stihovi su istovremeno puni svježine, patine prohujaloga i iščekivanja boljega, a u tome je i čitava poruka ove iskrene zbirke. Čakavskom stvaralaštvu pjesnik se intezivnije posvećuje unatrag nekoliko godina gdje kao član Unije “Vlaho Bukovac” stvara prve uratke u kojima istražuje i improvizira mješavinom različitih narječja lokalne čakavice zbog utjecaja otočkih pjesnika u Uniji isprepletene sa vlastitim korijenima. Danas njeguje stil novovalne čakavice koju je znalački prilagodio svom karakteru, a i koja je lakše razumljiva i čitljivija širem sloju ljudi. Istovremeno je ta evoluirana čakavica mješavine sa standardnim jezikom pogodnija i jednostavnija za pisanje  nekim budućim autorima.

Osjeća se da je Damir u pripremi svojih pjesama listao prigodne rječnike i trudio se pronaći prave riječi jer svi znamo kako je teško pogotovo u čakavici posložiti prave rime. Zbog navedenog Damir je manjim djelom istinski splitski čakavski pjesnik koji vlada arhaičnim starosplitskim govorom, a većim djelom dalmatinski pjesnik, kojega će jednako dobro razumjeti širi dalmatinski puk. Stoga je i sam naslov zbirke – 101 dalmatinska, kao i vizualni dojam naslovnice upravo pogođen da nas senzibilno uvede u bogatstvo stihova koje kriju, a istovremeno i nude, njene korice.

Guštajte Damirove verše, mirita.

Nađan Dumanić prof.

 

Izbor iz zbirke – Damir Trogrlić Was, 101 dalmatinska

SPLITU S ´JUBAVI

Kažiju nan libri stari
o povisti oveg grada,
o ijadu lipi stvari
koji’ nima ovod sadar.

Veli su naresli judi
podan merjanskega briga.
Misto piza za grad ludi
dikor pane šaka sniga.

Rimski car je diga pâlac
čin se svaki splićo diči.
Marulić je začinjavac,
pape o’ rvaske riči.

Splite, tebe moran fâlit
jušto ka´ koluru bilu.
Ka´ kažijen neću falit
da te volin vičnost cilu.

Za me nidir nije bo´je
i da jopet ja se rodin,
gazija bi kale tvoje
i slidi ji mijûn godin.

Zavit dâ san sveton Duji,
kakor neću partit vanka
priko bare u svit tuji
jerbo mi je bušta tanka.

U tebi je obilanca
morske arje, friške vode.
Ti si jubav i romanca,
pušti puti u te vode.

Rajske li su ode zime
i sunčana tepla lita.
Ponosin se Bože time
ča san rojen usrid Splita.

KA´ ČA REČU

Ajme ča mi se šćuca.
Nikor me spominje,
oli san ništo proguca
pa me štumik opominje.

Srbi me dlan.
Dobiću lovu.
Jušto san sritan
na tom blagosovu.

Dolazi mi za kinut.
Pašće daž.
Za obraz ću se ušćinut.
Je li sve to laž?

Srbi me nos
po zna koji put,
kažije mi moj ponos
da ću bit ´jut.

Vele tega ne gre kakor bi tija.
Ča ja tot mogu?
Nisan žvelat ka´ ča san bija.
Pari da san se diga na livu nogu.

Ča je, tot je,
ní mi krivo.
Biće boje.
Da kucnen u drivo.

 

KAFANA

Kultni status jemale su kafane
ka´ su tot zalazile poete
napivavajući se po cile dane
špjegavajuć uz žmul i španjulete.

Tot su padale štorije, ćakule,
parlalo se danima, noćima.
Tot su se sulacaste baze čule
u teploj ariji punoj dima.

Tot su se viđale poznate face,
brez fermavanja se okrićalo ture.
Tot se knjalo, nalivalo tarace.
Tot su užance bile dil kulture.

Ka´ balunjeru, boemu, meni je
srcu bliska antikasta patina.
Palac uzgor za pisničke genije:
Šimića, Matoša i velog Tina.

 

ODA TOVARU

Ča si sve podnija na svojon škini,
famožasti sivče,tovare mili.
Kvintale bagaji si prinaša,ispini,
inveče si rabota život cili.

Kažu da si kaprićozast i fjakast,
a toko vridiš težaku u poju.
Za sve ča si učini, svaka ti čast,
udrija si timbar na selu i škoju.

Ka´ je jacera,daž joli omara
fatigaš i nika´ ne brontulaješ.
Znan da ti nij´ lako šoto samara.
I ka´ si krepan,sve o’ sebe daješ.

Teško je brime na tvojin špalan.
Za nike si griz,guštožasto jiče.
Davno si reva po spli’skin kalan.
U Vlajov se ritki su tobon diče.

Volin ta tvoja smišna vela juva.
Da mi je s tebe rasprtit uzu.
Molin Boga da te salva,sačuva.
Nad tvojon sudbinon molavan suzu.

 

TEŠTAMENAT

Pokazat će vrime
ka´ me ne bude
ča znači moje bezime
za nike nove ´jude.

Ja san ničigov,
dolazi u ozir
tuji i svačigov
ka´ životni rešpir.

Žejan mira,
brez avantura,
poštenje i vira
je moja matadura.

Piza svaka rima,
cila moja rendita
ako san veršima
nekoga inšpirita.

Partit će tilo,
neće bit mene.
Ostaće dilo
i uspomene.

 

ČOVIK O´  TIRA

Guštan dikor badnit, zafikat.
U diškoršu osvojit punat,
batudu fabrikat,
duvove uskonfužjunat.

Ne činin bravure.
Samo pušćan da se dogode.
Vatan u đir infišadure
o´prigode do prigode.

Ne gubin busulu
njanka ka´ je neko na me bisan,
magari mi očita pištulu,
ja infotan nisan.

Vaki se višje neće rodit.
Ja san čovik o´ tira.
Ufan se da ću jošćec godit
prin vengo pojden Bogu za kurira.

UNCA FIBRE

Šekava me unca fibre,
morne joči se crljene.
Stojin doma, štijen libre
i pribiren uspomene.

Satralo me vrime gnjilo
i sorila teška arija,
impotenca i sivilo.
Život mi je kalvarija.

Spominjen se bo´ji dana,
lampanja do kasnog bota,
šempjarija i megdana,
liberanoga života.

Sve je lagje ka´ si mlaji,
ondac pucaš o kriposti,
momenti su luđi, slaji,
nika´ ti dosti ludosti.

Ka´nan dojde smrtna ura,
ka´se skala sva škureca,
i ka´grebu tilo tura
kampanel o´tuge breca.

Anđeli me nebu zovu,
gren deštežo svomen kraju,
išćen mir u blagosovu
ča me vodi Bogu, raju.

 

JEMA DANA

Jema dana ka´ san sritan
i ka´ sidin na šentadi,
ka´ san žvelat, inšpiritan,
ka´ đirajen po kontradi.

Jema dan ka´ samo pivan
i ka´ ništa ne lavuran,
ka´ san štufan, samo zivan,
ka´san fjakast i mamuran.

Jema  dan ka´ glumin muta,
ka´ ne želin njanka zinit,
ka´ arivan na kraj puta
i ka´ ne znan ča ću činit.

Jema dana ka´ san nagal;
štucigajen tuto živo,
ka´ pošajen sve u pakal,
i poslin mi bude krivo.

 

ALBUM SPOMINJANJA

Prin san vozi bičikletu,
uvik bija u điru,
vižitava svaku kaletu,
na zidiću srka biru.

Pliva san o´ POŠK-a do kavala.
Riva mi je tinel bila.
Evala, evala, svaka ti dala,
uvik bi se lipo javija Žila.

Podan Ure san sluša klape,
vrti se ka´ trotul na Vestibulu.
Na kraju etape satrale bi me šlape
ča su fumale travu na mulu.

Švercalo se rebatinke,
Grop je bija na olimpijadi,
najlipje misice uvik su Dalmatinke,
a najbo´ji disko bija je Badi.

Rišpetalo se oriđinale.
Cenili smo na Pajdine batude.
Splićane na sva justa fale
ka´ poštene i vajale ´jude.

PUNTAMENAT

Priko kala i skalina
u te nike male ure
eštaroža gre belina
u škuricu balature.

Tot je čeka muškić smišan
su boketon violica.
U belu je on infišan
jur oka´ su bili dica.

Šotovoče on jon reče
u toj teploj spli´skoj noći:
Jube moja, dobra veče!
Oćemo u đardin poći?

Oću mili benjamine!
S tebon mogu na kraj svita.
Ti me dižeš u visine
jerbo san ti uzorita.

Propju san ti sritna mili
ča smo vako namorani.
Dosad nika´ nismo bili
o ´jubavi inšempjani.

 

EH, TE ŽENSKICE

Na biljet san zaškriva numeru telefona
i turnija ga u nježin boršin,
a nisan njanci zna ´ko je ona
i je li jon paše oti moj čin.

Zaludu san čeka njen invit.
Pasala je šetemana, misec.
Ka´ da san slutija ča će bit;
u kojen bošketu leži zec.

Trefija san je di gre priko Pjace
šotobraco s nekin tipon.
Pensa san u sebi: Neš ti njega face,
bilo bi jon s menon lipo.

Sinjavala me povrj priše,
priko špala tega konkodrila.
Asti male kurbice liše,
a konta san da me zaudobila.

Omar sutra telefon je zazvonija,
čuja se nježin glas.
Ćutila se malinkonija.
Pitala je : Oće li bit ča o´ nas?

NISAN RUDOLF VALENTINO

Bija san inamoran.
Parilo je da san eksa beverin,
a tokala me pokora
´juta ka´ peverin.

Ja san je štova,
a ispa´ kretino.
Zaludu san virova
da san jon Rudolf Valentino.

Konta san: cili svit je naš,
bićemo  dovika skupa,
ol svaki nježin mòt bija je falaš
pa višje za njon srce ne lupa.

U početku prela je ka´ maška
za kojon san balija, mjauka,
u rukan jon bí san igraška,
o´ dišperacjuna deboto san puka.

Konšumala me lipota divojke mlade.
Dugo san pada na njene fore,
a na kraju balade,
imbroja me moj veli amore.

 

NA INDIRICU SAMOĆE

U malemu mistu kraj mora,
di se živilo o´ težačije,
lozje je napala peronošpora.
Sadac je sve drugovačije.

U pobožnoj fameji bilo je živo,
trudon se ranilo puno justa.
S vrimenon sve je postalo sivo.
Kuća je rodna ostala pusta.

Nekad se sidilo strišo komina.
Bili su sritni nono i nona.
Doma je ostala sama Domina
oka´ je partila vo´jena peršona.

Usalo je cviće u portafjori,
nima smija, koraci ne bate,
njanka kandilo višje ne gori
šoto nonove letrate.