Prisjećanja malog Splićanina V: Bolesti i Nonine ljekarije

  Još ga uvijek progone u ranom djetinjstvu pobrani mirisi ugodni ili neugodni poslovično starih 'domaćih ljekarija'. Neizbježne kvasine od tarme (lavande) ili rakije kojima bi mu pri visokoj vrućici trljali  noge, ruke, sljepoočnice. Također miris topla maslinova ulja kojim bi mu polagano mazali bolni vrat i podno ušiju izgovarajući čarobne obredne riječi: "Križ sveti donija, križ sveti odnija, s križen došlo, s križen prošlo..." Ili osvježavajućeg mirisa ruzmarinova ulja nanesena podno začepljenih nosnica... Na gnojni čir stavljala se vrećica sa zagrijanim prahom boba, a u bolni zub umetalo komadić tamjana.

        Pamti i jetki, gorki okus joda s grudvice pamuka pričvršćene na kraju dugog štapića kojim bi mu liječnik mazao gnojne krajnike. Ili bljutavoslatkasti okus u vodi otopljenog hipermangana za grgljanje. A tek neugodni vonj razmućena polvere di liquirizia ili ricinusova ulja, koje je morao ispijati kad bi 'pokvario' želudac, to jest kada bi mu se podrigivalo po 'gnjilim jajima'. Koje li su sve predstave izvodili uvijek strpljivi roditelji da bi ga privolili ispiti čašu tog gadljiva pjenušastog napitka ili žličicu ljepljivoga ulja. Da i ne govorimo o oporom okusu 'bakalarova ulja za jačanje kostiju' čiji ga je zadah neodoljivo tjerao na povraćanje...

           Nije volio piti lijekove, ali mu je prijala lagodnost koja bi ga obuzimala nakon topla napitka ili blagotvornog djelovanja polovice razmrvljena bayerova aspirina ili žličice dekota (sirupa) protiv kašlja.

           Kao u flashbacku prisjeća se: bio je još sasvim mali, a roditelji mu žele nasilu ugurati u usta nekoliko žličica ricinusa. Na kraju, u jednom dahu izbacuje gadljivu, ljepljivu tekućinu i prska starog dobroćudnog liječnika koji je u crnom odijelu stajao pri dnu njegove zipke.

         Ili, opet je bolestan (uvelike je pobolijevao!), a Dida mu donio naranče (prve koje pamti!) i prebacuje ih iz ruke u ruku zboreći šaljivu brojalicu. Darovao mu i računalo s drvenim dvobojnim kuglicama, te oltarić, kutiju sa sićušnim limenim predmetima za služenje sv. mise...

           Dobro je upamtio olujnu noć s grmljavinom, kad mu je prokrvario nos. Ležao je u vrućici na velikoj postelji, a do njega otac s jakom anginom. Po najvećem pljusku majka se vraća s liječnikom koji mu nabija u nosnice desetak centimetara gaze i zaustavlja krvarenje. Liječnik je kazao da je to bila kriza, te da je krvarenje zapravo bilo spasonosno. U protivnom, mogla je uslijediti teška, možda i fatalna upala mozga. Poslije su mu danima pincetom izvlačili tu gazu centimetar po centimetar i rezali nožicama. Jako je boljelo! Također se sjeća kako se onesvijestio kada je ugledao po grudima i trbuhu prve tragove ospica…

           Kad bi prizdravio - a još ne bi smio ići vani -  None bi ga na razne način zabavljala. Pamti, posjela ga na stolicu i ljuljala pjevušeći:

 

Gingala se barka

Na svetoga Marka 

Puna svile i bumbaka.

Svilu ćemo prodati

Bumbak ćemo otkati.

Ko 'no gori šripje

Gospa sinka zibje.

Na moru je galija

Pomogla nas Marija

Sveti otac redovnik

Svim dušicam pomoćnik...

 

        Užasavao se kada bi se u susjedstvu pojavila zarazna bolest (ospice, difterija, šarlah) i  krupna čovjeka s lulom u zubima koji je na leđima nosio napravu sličnu onoj za prskanje vinove loze, pomoću koje bi raskuživačem poprskao stan oboljeloga i stubište zgrade. Na ulaznim vratima zalijepio bi crveni letak s natpisom ZARAZNA BOLEST, a oštar miris dezinfekcijskog sredstva širio se uokolo.

           O svojim bolesničkim danima mogao bi sačiniti sentimentalne zapise Dani u postelji. Čak je, na svoj način 'uživao' ležati bolestan – osobito za hladna i kišovita vremena -  te izmišljati razne  igre i  razonode. Znao bi ispod pokrivača podignuti koljena i preko tako nastalih 'brda i dolina” kotrljati  franje  (klikere). Zabavljao se i glomaznim trofejnim rovovskim dalekozorom iz Prvog svjetskog rata (druga se cijev nalazila u barba Šimuna u Sinju.) Gledao bi kroza nj u obrnutom smjeru, a uočeni predmeti udaljavali bi se u beskraj. Prelistavao je slikovnice, bojio crtanke, prevrtao igračke, uporno navijao budilicu. Znao se zavući pod pokrivače te s upaljenom džepnom svjetiljkom motriti donje dijelove vlastita tijela. Jedva bi dočekao da se otac vrati iz ureda i nastavi pričati... Bio je neiscrpan: uvijek bi smislio neki novi zaplet. Uživao je slušati ga. Valjda mu je baš očevo pričanje poticalo maštanja i odvodilo ga u bajkovita prostranstva nestvarnoga...

           Čitati je naučio veoma rano. Jedne večeri prolazeći s ocem preko Pjace uspio je sročiti natpis ispisan velikim svjetlećim slovima: A-U-T-O-M-A-T.  Poslije se zabavljao sricanjem ostalih natpisa okolnih trgovačkih radnji: LAV ODIJELA, JULIO MEINL, KONZUM, ili onih na Rivi: BOMBONIERA SANA, FOTO SINOBAD...

 

 

 

 

           Uživao je listati i čitati tvrdo ukoričene slikovnice velikog formata (izdanja St. Kugli, Zagreb). Najprije one s oslikanim pjesmicama: Medo bere jagode i U šumici zeko sjedio... Zaboravio je naslove ostalih, pamti tek jedan, Priča o pečenom novcu i druge priče. Zatim knjige Sto i jedna pripovijetka. Na naslovnici je bio crtež dvojice dječaka koji u sumraku kroče put brda sa zamkom na vrhu, a ispod je pisalo Naklada St. Kugli. Ne poznavajući značenje riječi naklada, a budući da su dječaci bili zaogrnuti i pognuti, mislio je da imaju nahladu, to jest prehladu. Živo pamti pjesmice i obojene zastrašujuće crteže iz Janka Raščupanka. Jezu mu je izazivao prikaz dječaka koji je sisao prst i kojem je za kaznu krojač golemim škarama odrezao oba palca! Također i priča o djevojčici koja  se voljela igrati šibicama da bi se na kraju zapalila, a od nje ostala hrpica pepela uz koju plaču dvije mace! Proživljavao je oslikane zgode i nezgode, tražio sličnosti predstavljenih likova s osobama koje je poznavao, napamet učio potpise slika. Zahvaljujući stripovanim, crtežima i dječjoj mašti pristupačnom tekstu, Raščupanko mu ostane najupečatljivijom knjigom iz ranoga djetinjstva.

KALENDAR DOGAĐAJA