Pomalo neobične knjige

Piše: Dražen Šaškor, dipl. knjiž.

 








Sveučilišna naklada Liber, 1981.
Gulley Jimson, ostarjeli slikar, koji traži zid na kojem će naslikati svoje posljednje remek djelo, društveni otpadnik i marginalac, anarhista koji će zbog umjetnosti prekršiti sve zakone i društvene norme, čovjek koji će ponesen valovima inspiracije potpuno demolirati bogataški stan povjeren na čuvanje, ubaciti nasilniku žeravicu u džep i pobjeći, stalno dosađivati uglednom građaninu predstavljajući se kao vojvotkinja od Essexa, lik je kojeg ne možete ne voljeti. Punokrvni individualac, u vječitoj borbi sa institucijama, strukturama i pravilima, kad ostane bez riječi onda svijetu suprostavlja stihove Williama Blakea. Svijet vidi u slikama i biti slikar je za njega gotovo religiozno iskustvo. Kad ga inspiracija pomiluje onda nitko nije u stanju slikati poput njega (osim možda Paula Rubensa kad ima dobar dan).
Nepotkupljivi starac sa šarmom djeteta okružen je galerijom živopisnih likova koji i krajnje farsičnim situacijama daju životnu uvjerljivost. Knjigu pisanu majstorskim stilom, protkanu britkim, suptilnim humorom koja se u originalu zove The Horses’s Mouth (u kladioničarskom žargonu izraz za informaciju koju dobijemo iz prve ruke, gotovo iz usta pobjedničkog konja), potpisuje Joyce Cary.
I sam pisac koji je bio slikar i povremeni pustolov, jedva je čekao priliku da se negdje uvali u nevolje. Slabog zdravlja, skoro slijep na jedno oko, astmatičar Cary je iz čista mira otišao da kao dobrovoljac sudjeluje u balkanskim ratovima. Naivno je mislio da će to biti zadnji rat u Europi i nije ga želio propustiti. Bila je to 1912. godina, samo predvečerje velikih svjetskih ratova koji će uslijediti. Roman je ovo, koji je poput njegovog glavnog junaka ostao neshvaćen i nepriznat, ali nikad zaboravljen. Šarm ovog nepatvorenog remek-djela ne samo da nije izblijedio, nego je tokom godina još i dobio na aktualnosti, pogotovo danas kad individualnost svako malo strada u nesrećama koje izaziva globalizacija.
Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu

/accordion item]


Litteris, 2006.
Felisberto Hernández (1902.- 1964.) posve je originalan latinoamerički pisac. U njegovim pričama stvari upijaju ljudske osjećaje, pogotovo žudnju i patnju, te nije neobično da se jedan balkon ubije zbog neuzvraćene ljubavi. Sve njegove priče nose u sebi autobiografske elemente, koje on na različite načine preoblikuje i premješta u svojevrsnoj igri gdje je sjećanje loptica u meču tenisa između racionalnog i iracionalnog. Poetična fantastika koju suprostavlja surovom realizmu, improvizacije u pričama neobično nalik soliranju na nekom muzičkom instrumentu (Hernández je bio i izvrstan pijanist), bizaran i nenametljiv humor, te dualnost kao srž svih stvari, zaštitni su znak ovog urugvajskog pisca koji je i u svom privatnom životu iskusio neke nesvakidašnje događaje. Treća od njegovih četiriju žena je bila ruska špijunka koja je naivnog sanjara Felisberta iskoristila kao savršen paravan za svoje poslove i kasnije je postala osobna tajnica Lava Trockoga. Život piše romane, a u slučaju Felisberta Hernándeza i špijunske trilere. Stalno je u svojim pričama postavljao i ponavljao pitanje identiteta. Poput šizofreničara koji se liječi filozofijom Hernández je umnogostručavao svoju ličnost i neprestano se tražio, čak i u dijelovima svog tijela, koje nikad nije smatrao potpuno svojim. Uostalom, i za svoje priče je smatrao da žive vlastitim životom.Borges je rekao za Kafku da je sam stvarao svoje prethodnike. Felisberto Hernández je također jedan od umjetnika koji su toliko posebni da vješto izmiču svakoj klasifikaciji kao političar konkretnom odgovoru.
Hernández je bio predvodnik, pionir, istraživač nepoznatih područja. Prije njega nitko nije palio svjetiljke u sobi magičnog realizma.
Kasnije, u već osvjetljenu sobu ušli su Marquez, Cortázar, Borges i ostali.
Provjeri dostupnost  |  Ostali naslovi autora u katalogu

[/accordion item]